Tko bi kazao da su počeci surfinga 4000 godina prije Krista? Tako tvrdi Sandra a tvrdnju potkrepljuje fotografijama. Najbolje je da sami pročitate. 

POVIJEST WINDSURFINGA U SVIJETU I HRVATSKOJ

Surfing od 4000. godine prije Krista do 1900. godine

Kapetan James Cook zapisao je davne 1777. godine na Tahitima:

"Kada sam jedan dan šetao kraj rta Matavi, gdje su bili postavljeni i naši šatori, vidio sam čovjeka kako sa svojim malim kanuom tako brzo vesla rukama gledajući sa žarom i ponosom oko sebe, kao da baš svu pažnju mogućih promatraća želi skrenuti na sebe. Odveslao je s obale prema pućini, dok nije došao do mjesta odakle se s mora podižu valovi i promatrajuči pažljivo kretanje vala veslao je ispred njega velikom brzinom, dok val nije skupio toliko snage pa ga je stigao noseći njegov kanu ne preklopivši ga. Tada je sjedio ne pomaknuvši se, a pokretao se samo brzinom vala naprijed sve do obale. Izišao je i ispraznio vodu iz kanua, pa potražio novi val. Čini se da je jedini pravi razlog za ovo ponašanje taj što je čovjek osjećao najveću radost dok ga je more pokretalo brzo, ali ujedno nježno".

Tahiti: Muškarci, žene i djeca surfaju

Jasan slučaj, momak u kanuu bio je već ovisnik o surfanju, on sam, svoje bi mentalno stanje nazvao "hopupu". Zapravo je jahanje na valovima u kanuima tisućama godinama bio trik ribara, da što prije dođu do obale. Stanovnici Polinezije su kroz česte seobe s kanuima skupili toliko znanje i iskustvo o oceanima da su počeli prvi iskorištavati snagu mora i valova koja ih je pokretala do obala. Ono što je za kapetana Cooka 1777. godine bilo nešto posve novo, za Polinežane je bila već tradicija. Danas se procijenjuje da su prvi bodysurferi postojali već 4000. godine prije Krista, a između 1500 pr.K. i 400. godine poslije Krista postojali su i prvi surferi koji su stajali na svojim daskama.

Ipak nisu to bili jedini surferi na globusu, u Peruu se surfalo na papirusu, a u srednjem dijelu zapadne Afrike potvrđuju zapisi Sir Jamesa Edwarda Alexandra iz 1835. g. o djeci koja jašu na valovima na drvenim daskama. A, na Havajima je postojalo više vrsta raličitih dasaka. Upravo na Havajima gradnja i oblikovanje dasaka bila je povezano se ritualima. Tako se za izbor najboljeg stabla za izradu daske koristila riba crvene boje Kumu, koja se zakopala u rupu pokraj korjena drveta uz molitvu. Tek nakon nekoliko dana stablo se sjeklo za upotrebu. Kamenjem i kostima se drvo oblikovalo, a koralji i kamen Oahi koristili su se za fino brušenje. Mješavinom kuhanim korjena Kukuia i oraha drvo se impregniralo i zaštitilo od vlage. Očito, izrada dasaka za surfanje bio je dugotrajan i naporan posao, a daska se izrađivala samo po mjeri i želji njezinog vlasnika.

Izrada dasaka na Havajima bila je svakodnevica

Surf now work later

Za Havajance je surfanje bilo vrlo važno. Najbolji dokaz tome je i opis misionara C.S.Stewarda iz 1823. godine, koji je promatrao stotinjak Havajanaca kako surfaju. Opisuje kako su Havajanci uobičavali za pojave plime i velikih valova ostaviti svoje selo prazno, a svakodnevne obveze kao što su rad u polju, ribarenje čekali su dok su muškarci, žene i djeca bili na moru i surfali. Znali su i za najbolja mjesta gdje se stvaraju najviši valovi, pa su poglavice u kanuima dovodili do tih mjesta, a oni bi, uživajući u povlaštenom statusu, surfali na valu sve do obale. Na žalost, dolaskom stranaca na Havajima izumiru stari običaji pa je i surfanje bilo ugroženo zbog promjena načina života. Krajem 19. stoljeća Havaji postaju kolonija Amerikanaca, brojni starosjedioci umiru od bjelačkih bolesti, dok oni koji su preživjeli moraju učiti novi jezik i "prihvaćaju" kršćanstvo, a surfanje postaje primitivan običaj. Samo još pojedinačno postoje surferi na Mauiu, O*ahu, u zapadnoj Africi i Peruu i malo što još podsjeća na valovitim obalama na nekadašnje umijeće prvih "majstora" surfanja.

Ali tada dolazi do preokreta, i to vremenski gledajući godine 1898. kada je izumljena prva žarulja i fotografija. Prva fotografija koja je uvhatila jahače na valovima u Waikikiju obišla je tadašnji "civilizirani" svijet, i privukla prve obožavatelje. Havajanci se prvo pojedinačno, a onda sve brojnije vraćaju staroj strasti. Pošto se za surfanje počinju zanimati i bijelci, pa pokraj prastanovnika surfaju na istim valovima razmjenjujući iskustva, ovaj sport postaje sve privlačniji za mase.

Prva fotografija kanua i jahanja na daskama u Waikiju

WINDSURFING

Do snažnijeg razvoja surfanja uz korištenje snage vjetra i valova, odnosno, windsurfinga, dolazi patentiranje prvog sustava za slobodno jedrenje, kada je jedro trokutastog oblika spojeno s plovilom-daskom i to pomoću zgloba. Ovaj sustav spoja daje potpunu slobodu postavljanja jedra u sve položaje, zakretanjem i naginjanjem po uzdužnoj, poprečnoj i vertikalnoj osi. Nakon dužih eksperimenata u Kaliforniji H. Schweitzer oko 1966. godine patentira sustav kojim daska za jahanje na valovima postaje primjenljiva za jedrenje. 

Legenda: Prvi windsurferi čekaju na povoljan vjetar

Windsurfing danas

Već nakon nekoliko godina eksperimentalnog windsurfinga razvijaju se različite tehnike i windsurferi stjeću znatna iskustva, pa se počinju održavati i natjecanja, a jedrenje na daskama postaje klasa jedriličarskog sporta, a 1970-tih se stvaraju brojne asocijacije koje daju sportsku i stručnu podršku razvoja jedrenja na daskama. U isto vrijeme kao i u SAD-u windsurfing se pojavljuje u Europi gdje počinje pravi zamah njezinog razvoja kao masovnog i natjecateljskog športa. 1978. godine osniva se IBSA - prva međunarodna organizacija jedriličara na daskama, od kada windsurfing postaje tako masovan sport, da na daljnji razvoj u velikoj mjeri utječu posebo krupni proizvodači opreme, a stanje je više-manje jednako i danas. Windsurfing pokreće čitave gospodarske grane proizvođača opreme, koji sponzoriraju natjecanja, a u razvoj su uključena i turistička privrede, jer se jedrenje na dasci pokazalo izuzetno atraktivnim za rekreacijske potrebe. U sportskom pogledu 1984. godine se jedrenje na dasci uvodi kao službena disciplina u programu Olimpijskih igara u Los Angelesu.

 
Windsurfing danas

Prvi windsurferi u Hrvatskoj

Po tvrdnjama naših najstarijih, prvi windsurferi viđeni su na hrvatskim obalama već 70-tih godina, sad već prošlog stoljeća. Organizirati se počinju već krajem 70-tih osnivajući različite sekcije pri jedriličarskim klubovima( Yacht club Zagreb-1978) a zatim i osnivanje samostalnih klubova( Klub jedrenja na dasci "Zagreb"-1981.). Osniva se i Komisija za jedrenje na dasci pri Jedriličarskom savezu Hrvatske, što je značilo da windsurfing postaje jedna od natjecateljskih klasa jedriličarskog sporta. Komisija odmah prerasta u Udrugu klubova i sekcija jedrenja na dasci Hrvatske koja ostaje u statusu tijela Jedriličarskog saveza Hrvatske, a isto ostaje do danas. U 80-tim godinama djeluje već ukupno šest klubova i sedam sekcija windsurfinga pri Yaht clubu, a danas u Hrvatskoj postoji ukuno 12 klubova Jedriličara na daskama, a poneki klubovi broje 30-tak članova.

Od 1980. godine do danas kontinuirano se održavaju Prvenstva Hrvatske, odnosno Državna prvenstva Hrvatske, i Kup Hrvatske (Danas Hrvatski Funboard Cup). i Fakultet za fizičku kulturu od 1981. godine ima svoju katedru za jedrenje na daskama. Počinju se održavati razni tečajevi za instruktore (učitelje) jedrenja na dasci, tako da danas postoji niz škola jedrenja na daskama.

Samo u 1997. godini školu jedrenja na dasci na Jarunu završilo je preko 60 djece do 14 god. starosti i oko 40 do 18 god. starosti.

Zasigurno posljednji godina windsurfing dobiva na važnosti, ponajviše i zbog činjenice da ga se sve češće uvrštava ne samo u sportske i rekreativne aktivnosti, već i u turističku ponudu Hrvatske.

 
Windsurfing u Hrvatskoj - Viganj

  
Text i slike: Sandra Štefančić