Roman o moru (u nastajanju)

Dio 4. (5.08.2000) Neželjena trudnoća 
Početna verzija autor Damir Miloš

Naizgled se smirila, pričekala višeg po činu, i uz prisustvo policajca koji je priveo Trpimira, ispriča što joj se dogodilo.

- Imam li svjedoka? Imam! Kod kuće imam dva svjedoka! Stariji ima osamnaest godina, mlađi četiri. Je li vam to dovoljno?! - prvi put bila je pokradena i zatrudnijela u Amsterdamu, kada se na Dam Squeru pokušavala probiti do portrestista ne bi li i svoje prisustvo na taj način ovjekovječila u samom središtu Amsterdama.

Viši inspektor, jer to je bio po činu, zamoli je da bude jasnija, konkretnija, ne razumije...

- Ova dvojica, Petar i taj drugi kojeg nikad nisam vidjela, godinama me progone i...ja vam to ne mogu objasniti?! Svaki put ostanem u drugom stanju?! - rukom prekrivajući usta, pokazujući da će povratiti, uvjerena da je to prva reakcija na ponovnu i neželjenu trudnoću.

U Amsterdamu, potom jednom u Angoli, I sada u Opatiji, osjetila bi lagani trzaj kojim je netko s njezina tijela smaknuo gaćice, zatim ulazak prsta u, i vlastit krik kojeg u prvom trenutku, usljed iznenađenja, gotovo da i nije bila svijesna.

Policajci se zagledaju, jer riječ može biti o umno poremećenoj ženi, nudeći je kavom, čajem, i neka trenutak pričeka, ili o lukavoj prevarantici. Naime, poznato je da se Opatija kao grad brine i o svima onima koji su u Opatiji začeti, pružajući im životno osiguranje koje nije beznačajno. Osim toga, začeti u Opatiji, samim rođenjem, u bilo kojem kraju svijeta živjeli, postaju članovi kluba “Djeca Opatije”, koji cijelog života uživaju velike popuste prilikom svakog posjeta ovom gradu. Kao dokaz obvezni su priložiti slike općenja svojih roditelja s prepoznatljivom pozadinom Opatije. Najviše slika snimljeno je na kupalištu “Lido”, na pješčanom sučalištu. Žene okrenute licem, nagnute naprijed na za to pripremljene nosače, nasmješene, s muškarcima iza u sebi, i oni nasmješeni, a u pozadini predivan hotel Kvarner. Parovi su mogli biti sigurni da će u tom činu biti ovjekovječeni, jer je nekoliko opatijskih fotografa, privatnika, danonoćno dežuralo na kupalištu Lido. Jasno, sramežljiviji, donosili su fotografije iz hotelskih soba, i premda su se u početku kao dokaz priznavale lako prepoznatljive tapete opatijskih hotela, kad su počele zloupotrebe, u obzir su se uzimale samo ne na kojima se spolni čin vršio s zaposlenim osobljem hotela. To je konačno uništilo krivotvoritelje širom svijeta.

Njihov razgovor čuo je kolega koji je upravo završavao smjenu. Priđe ženi, zamoli ih da li je on može nešto upitati, i:

- Jeste li se u posljednje vrijeme kupali u Medveji? - - osjećajući krivnju zbog za okolinu nenadane odluke da napusti svećenički poziv i posveti se pozorništvu, redovno je odlazio na nedjeljne mise što su se održavale u predivnoj crkvici na samoj obali mora, prema kojoj je Opatija i dobile ime.

Žena ga je gledala širom raširenih očiju, jecajući:

- Znam, sada će doći bolnička kola i odvesti me u ludnicu...svaki put isto...nitko mi ne vjeruje. A moja su djeca i dalje bez oca. Ooooo Bože! Što sam ti ja skrivila!? - odmah nakon tog događaja prijavila je slučaj na konjima amsterdamskoj policiji, s kojima je odjahala u najbližu bolnicu, a nalazi su pokazali da se u plastičnoj vrećici, koja se raspukla prilikom uguravanja u nju, nalazila muška sperma.

- Muška?! A čija bi mogla biti? - simbol Opatije je Madona, žena u laganoj ljetnoj haljini, okamenjena u činu hranjenja galeba.

- Konjska, na primjer...- atraktivnosti radi, premda najvjerojatnije nije istina, priča se da je ovamo donešena iz Pompeja.

- Možete li ustanoviti čija je sperma? - talijanski se turisti zbog toga vole slikati s njom u pozadini.

- Rekao sam vam, muška?! - za uskrs, vjerojatno nestašna djeca, među noge joj prilijepe obojena jaja.

- Mene zanima ime i prezime - djecu to veseli, kažu u policijskoj postojai, dodajući da su ionako svi svjesni kako to nije istina.

- Kako da vam ja na osnovu sperme, muške, saznam čija je sperma?! To bi prije vi mogli znati, vi ste je ovamo donijeli - za vrijeme komunizma postojala je inicijativa galeba u njezinoj ruci zamijeni zvijezdom.

- Meni su je ugurali u...Oprostite. Dakle, vi ne možete pronaći čovjeka koji je, kako se to kaže...ispustio... - argument protiv, bio je da zvijezda ne leti.

- Ne - ne leti, ali zato pada!

- Možete li mi dati neke podatke na osnovu analize njegove sperme? - u tom bi slučaju morala biti repatica.

- Kako mislite?! - biti će kako mi kažemo!

- Da li na osnovu sperme možete reći kakve je boja njegove kose, očiju, da li je crnac? - raspravu je prekinulo olujno jugo, u paramparčad razbivši i kameni kip, galeba ili zvijezdu, svejedno.

- Pa, nešto možemo pokušati, premda genetika na tom području još tapka u mraku...Dođite za dva dana - halo, jesam li dobio Pompeje!

Nisu je odveli u ludnicu. U Opatiji ne postoji ludnica. Postaojanje takve institucije gosti bi mogli doživjeti poput uvrede.U Opatiji je nekoliko prihvatilišta za umorne turiste, dijaliza za turiste, veterinarska stanica za njihove ljubimce, previjalište za turiste, nekoliko zubara koji su potpisali povelju o nevađenju zuba i blagi oblik hitne pomoći za turiste. Ono što se najčešće naziva hitna pomoć, na raspolaganju je isključivo za domaće stanovništvo. Turisti, temeljno je opredjeljenje turističkih radnika ove destinacije, ni u kom se slučaju ne smiju osjećati bolesnima.

- Turisti su uvijek zdravi! - gradonačelnik se probudio u ležećem položaju na vrlo udobnim kolicima, premda ni sam nije znao da li je to što mu se događa posljednica umora ili nekog njemu nepoznatog uzroka, tek nazirući kretanje, jer kotačići su bili mekom kožom obloženi, primjećujući ipak mimoilaženje svjetala...

Tako je i Trpimir na vratima prihvatilišta za umorne turiste dočkan riječima:

- Pa što će te vi ovdje?! Po vašem izgledu reklo bi se da pucate od zdravlja? Odakle vam tako crvena boja? - direktor bolnice bio je oduševljeni poklonik opatijskog gradonačelnika, uvijek nalazeći opravdanje za njegove pogreške, podržavajući ga u svakom zahtijevu, glasajući za svaki njegov prijedlog.

- Od povraćanja? - koliko se on sjeća, nije spavao već posljednja tri dana, zaokupljen brigom za turiste, jer on se osjećao i njihovim gradonačelnikom, ne samo stalnih stanovnika Opatije

- Ali oči su vam zdrave, tako bistre?! - čak se govorilo da je u ono vrijeme dok je gadonačelnik bio žena, a diretor samo upravitelj prijemnog trakta, seksualno iskorištavo gradonačelnicu.

- Tek zubi...- odjednom se osjetio lagani potres, kao zemljotres.

- Što je ovo?! Jeste li vi Crvenkapica - predlagao je da na slijedećim izborima, bez mogućnosti utjecanja na konačno odluku, i turisti imaju pravo glasa, tumačeći taj svoj prijedlog činjenicom da u punoj sezoni turista ima nekoliko puta više u usporedbi s brojem stanovnika Opatije.

Na te njegovi riječi direktor se uozbiljio, ponovno ga polegnuo na kolica, a svojim je asistentima dao znak. Odguraju ga niz hodnik.

Trpimir je istezao glavu, nepovjerljiv, želeći vidjeti kamo ga vode. Bolnica je odisala čistoćom, širokih hodnika, a prostor ispunjen taktovima opuštajuće glazbe. Direktor se još jednom nagne nad njega, ispričavajući se, jer danas je bilo čak osam letova, i to je razlog što će sobu morati dijeliti s još jednim. Za trenutak je Trpimir kroz odškrinuta vrata sobe uz koju su prolazili zamjetio:

- Stanite, vratite me do onih vratiju!

Poslušaju ga. Trpimir ih zamoli da širom otvore vrata, ali naglo.

- Izvolite!

U sobi, širom raširena na krevetu, dobro nagurana muškarcem što se skrivao iza vlastitih leđa, stenjala je nepoznata žena.

- Oprostite...- i zatvore vrata.

- Tko je ta žena?

- To vam je žena onog obrtnika, mislim da je auto prijevoznik, ima garažu na Matuljima u neposrednoj blizini željezničke stanice.

- Tihomira?

- Da, točno, imate odlično pamćenje -

- Ona je kod vas zaposlena.

- Ne, sačuvaj nas Bože!

- Ali, što onda tu radi?!

- Ha, što radi...vidjeli ste i sami...

- Vi to dozvoljavate?

- Kako mislite?!

- A tko je onaj čovjek s njom?

- Tihomir!

- Tihomir?!

- Pa da, njezin suprug!

- Ali, što oni tu rade?!

- Pa...vjerojatno su nekome došli u posjete...

Trpimir nije znao što reći, skrećući razgovor na zadovoljstvo sobom u koju su ga uveli, odmah primjetivši dva velika prozora kroz koja se pružao prekrasan pogled na velik dio Kvarnerskog zaljeva. Šteta što je pao pljusak te je topli isparavajući zrak razlio obrise najbližeg otoka, Cresa.

Cres je predivan otok dug gotovo stotinu kilometara, a pruža se u smjeru sjever - jug, turistima nudeći dvije gotovo potpuno različite strane. Onu istočnu, izloženu buri, gotovo nenastanjenu, te zapadnu - prepunu tisućljetne tradicije. Kruna tog povjesnog bogatstva svakako je grad Osor.

Osor je naselje kod istoimenog moreuza dugog oko 150 metara, širokog 6 - 8 metara, dubokog oko 2,5 metara, koji spaja Osorski zaljev s Lošinjskim kanalom. Na južnom dijelu tjesnaca sagrađen je okretni željezni most koji spaja otok Cres i Lošinj. Most se otvara danju na zahtjev, uz naplatu određene tarife. Otvaranje se traži sa dva duga i dva kratka znaka sirenom, rogom za maglu, ili kravljim rogom. Signal se ponavlja svake dvije minute. Uz posebnu naplatu može se tražiti otvaranje mosta i noću, pod čime se podrazumjeva vrijeme od zalaska do izlaska Sunca. Službenik zadužen za most stanuje u Osoru.

U žurbi, jedva čujno pokucavši na vrata, otvori ih, navlačeći gaćice, pozdravi diektora, i gradonačelnika, ispričavajući se što nije mogla prije svršiti.

U posljednje vrijeme Cres je vrlo privlačno odredište svima onima koji od turizma očekuju nešto više od sunčanja i kupanja.

Upravo je to razlog što su najtraženiji aranžmani oni koji povezuju Opatiju i Cres u vidu rekreacije, a može se reći i takmičenja, u tri discipline. Plivanje, lov i na vodi skijanje bez opreme. Od Opatije do najbližeg rta na Cresu samo je sedam milja, te je to vrlo pogodna udaljenost za početno ugrijavanje. Turisti, najčešće srednjih godina i u parovima, što je preporučljivo radi međusobnog pomaganja, plivaju do Cresa, bez žurbe, jer tamo ih očekuje lov na veprove. Taj sjeverni dio Cresa, Tramontana, još je gotovo neistražen, a po neprohodnom raslinju gotovo da se može usporediti s đžunglom. Kada turisti u kupaćim kostimima izađu na obalu, na za to predviđenom mjestu (tri kilometra južnije od sjevernog rta Cresa) čekaju ih baterijske lampe i kompas. Pošta, koja je za tu priliku otvorena tijekom cijele noći, njezini djelatnici, stoje na usluzi svakom pojedincu u grupi. Pošta je opremljena najsuvremenijim baterijskim lampama, tako da je prije početka lova osigurana po jedna lampa na svaki par. Ukoliko se parovi tijekom plivanja razdoje i ne dođu zajedno do otoka, pravo na baterijsku lampu ima prvi pristigli pojedinac. Ukoliko veći dio grupe ne stigne do otoka, sve se lampe uništavaju jer ti su ljudi, uplaćujući kompletni aranžman, lampe unaprijed platili.

Lov otpočinje s prvim znakovima sumraka. Pomoću kompasa i baterijske lampe, cilj im je probiti se do sjevernog rta Cresa. Jasno, to ni u kom slučaju nije lako, jer s prvim znacima sumraka u lov kreću i veprovi. Svaki učesnik ovog lova upoznat je s činjenicom da su mali izgledi samo pomoću baterijske lampe, kompasa i kupaćeg kostima odbraniti se od gladnih svinja, i da im je jedina prilika - lukavstvo i nadmoć ljudskog uma nad onim što na tom mjestu imaju divlje svinje. Poučene iskustvom, i divlje svinje su stekle neke navike, i premda se vjest teško može provjeriti, dvojica preživjelih iz posljednje grupe tvrde da su na svinjama primjetili kupaće gaćice.

Na krajnjem sjeveru otoka prekrasna je stijena, visoka oko četrdesetak metara, s koje se turisti širom raširenih ruku strmoglavljuju u more. Uzvikuju, osim imena I prezimena, krikove ushićenja. Tu ih čekaju dva motorna čamca s po dva motora od stotinuipedeset konja. Već iscrpljenim turistima posada ovih čamaca vezuje debele i mekane konope za nožne im gležnjeve i u punoj ih brzini vuku prema Opatiji. Na Slatini, kako se zove plaža koja predstavlja njihovo krajnje odredište, dovlače njihove ostatke, glasno izvikujući od svakoga ime i prezime, zapisano odmah nakon skoka sa stijene.

Trpimir je tek sada postao svjestan još jedne osobe u sobi. Ležala je u krevetu nasuprot njega, nepomična, oglašavajući se kratkim hroptajima. Učini mu se da mogal bi biti i žena. Pritisne prekidač iznad kreveta, vjerojatno poziv dežurnoj osobi.

Gotovo u isto vrijeme dotrči u bijelome mladić, poznat, izgovarajući:

- Zvali ste me, gradonačelniče! - poznat po svojim seksualnim sklonostima, ponekad nenormalnim, ničim ne pokazujući da ga te glasine smetaju, štoviše, tvrdeći da mu to u krevet donosi sve više znatiželjnih žena.

- Čini mi se da ovaj čovjek, ili žena, nešto žele... - ponekad, premda se to uistinu rijetko događalo, gradonačelnik bi pričao o svojoj prošlosti, ali nepovezano, fragmentalno, kao da se i sam ne sjeća detalja.

Mladić se krevetu približi uhom, pažljivo slušajući, ne primjećujući postojanje bilo kakve želje.

Gradonačelnik se zanimao za povređenog, ili nju, može li toj osobi ikako pomoći, sad kad su se već našli zajedno u istoj sobi. Ne kao čovjek, kao gradonačelnik!

Mladić u bijelom odgovori da su poduzete sve mjere intenzivnog liječenja, premda nitko ne može sa sigurnošću tvrditi kako će mu poduzeto pomoći. Naime, još uvijek nije otkriven pravi uzrok intoksinacije.

- Dakle, radi se o “ruskom ruletu”! - gledao ga je ne tražeći potvrdu svojih riječi.

Gradonačelnik je često isticao da taj aranžman nema nikakvog opravdanja, javno je govorio da je sramotan, svjestan kako ekonomski, komercijalni pokazatelji idu u prilog protivicima njegove tvrdnje.

Jednom godišnje u aranžmanu koji nosi ime “ruski rulet”, okupljaju se gurmani, mora se priznati, iz cijelog svijeta. Već tradicionalno u kristalnoj dvorani hotela Bellvuie. Mjesta ima samo za stotinjak uzvanika, a ideja vodilja u organizaciji ovakvih i sličnih događaja mogla bi se pripisati želji za učestvovanjem u preživjelim, staljinističkim metodama likvidacije političkih protivnika. Ali, ne samo staljinističkim, jer trovanje hranom nepodobnih bila je česta metoda u bližoj i daljoj povijesti čovječanstva. Dovoljno je prisjetiti se Kleopatre, da prisjećanje ne mučimo još dubljim zadiranjem u prošlost. Uistinu je izlišno spominjati razdoblje čovjekova boravka na zemlji bez korištenja blagodati vatre, doba nekuhane hrane, kada su se uistinu događale pizdarije.

Na tako organiziranim večerama za kvalitetu hrane zaduženi su ponajbolji kuhari svijeta. Na nihovim honorarima uistinu se ne štedi. Od kada se pamte ovakve svečanosti, za obroke su odgovorna trojica. Svaki od njih, želi li biti plaćen, mora se pridržavati vrlo strogih pravila.

Nakon zgotavljanja jela najavljenog mjesecima unaprijed, svo troje glavnih kuhara napušta prostorije u kojima se pripremala hrana, pazeći da za njima izađe i svo pomoćno osoblje. Kako i među trjicom jednakih postoji najodgovorniji, on se vraća u kuhinju i začinja jedno jelo, samo jedno, otrovom po njegovom izboru, a uvijet je da se ne može prepoznati niti po okusu, niti po mirisu. Samo jedan odbrok među njih stotinu. Samo jedan! Nakon toga izlazi iz kuhinje i objavljuje da je večera gotova. Samo je jednom u ovih nekoliko godina večera propala, na sramotu organizatora, jer je glavni kuhar, onako iz navike, kušao tako začinjeno jelo.

U trenutku kad glavni kuhar izađe, popraćen pljeskom suradnika, u kuhinju ulazi glavni konobar, nasumce odabirući redosljed kojim će konobari odnositi hranu. Uz to, svaki je konobar slobodan da po svojoj volji odnese hranu za stol kojeg odabere.

Prvi put prisustvujući na taj način organiziranoj večeri, raspitujući se na koji način taj jedan obrok utječe na cijenu večere, dobio je vrlo logičan odgovor. Ljudski:

- U trenutku kada se od stotinu sretnika sa skupo plaćenim ulaznicama jedan zagrcne, nakon toga stropošta sa stolice, nitko se više ne žali na cijenu večere. Svejedno im je koliko su platili, ili koliko će morati platiti, stotinama puta skuplje od vrijednosti jela, ma kako ono dobro bilo, jer život, jednostvno, nema cijene! - bio je to podebeo čovjek, sklon i djelatnostima za koje se ne bi moglo reći da su u skladu sa zakonom, ali uvijek okružen mnoštvom probranih odvjetnika, u svakom trenutku spremnih da za njega pronađu najbolje riješenje.

Shvaćajući da se protivu tako izloženih činjenica ne može nekim racionalnim razlozima suprostaviti, još je prije nekoliko godina zatražio da se iz opisa njegova radnoga mjesta izbriše obveza prisustvovanja na takvim večerama, premda kao počasni gost, besplatno...

- Dakle, ne zna se hoće li preživjeti? - ali, niti pod najtežim utjecajem alkohola nije govorio o prostituciji, o bilo čemu što bi ukazivalo na činjenice iz njegove prošlosti na osnovu kojih bi ga se moglo za bilo što optužiti.

- Ne. Glavni je kuhar ovog puta bio iz Nigerije, i ma koliko se oni u laboratoriju trudili, ne mogu otkriti pravu prirodu otrova. A bez toga, znate vi to vrlo dobro i sami, i vi ste naše profesije, protuotrovi se, ma kako dobri bili, uvijek odnose na poznate otrove - u posljednje vrijeme priča se da je stan obojio u bijelo, i sve dijelove namještaja, ljubav vodeći isključivo s crnkinjama, prisiljavajući ih da uzdišući izgovaraju riječ “šah”, na što im on u ritmu naguravanja, odgovara s “mat”.

Natrag na -  Početna stranica romana - Početnu stranicu - Mapu časopisa -