Roman o moru (u nastajanju)

Dio 2. (7.05.2000) G r a d o n a č e l n i k   p o v r a ć a 
Početna verzija autor Damir Miloš

Ideja da se jedan od najdužih tunela u Europi, tunel Učka, pretvori u civilni aerodrom nije odveć stara. U početku su ljudi govorili da to je još jedna ludost, i vreća bez dna, ali četiri i pol tisuće metara dugačak tunel pokazao se idealnom osnovom za stvaranje ovog poletno-sletnog čuda. Najveći avioni najpoznatijih svjetskih kompanija, dovozeći i do četiristotine putnika u jednom letu, danas ulijeću i izleću iz planine. Samo tri godine nakon otvaranja Učka je zasjenila slavu Gibraltara,

- Gledajte, ljudi! Škampi na ražnjićima, ovo je tartar sos, a ovo salata! Bez pomesfritesa! Ni korice od kruha! - skakao je oko povraćenog, Trpimir, veselio se, još tople ostatke hrane razmicao u svečano izglancanim cipelama, klanjao se znatiželjnicima.

Trpimir je gradonačelnik Opatije, poznat po čestom isticanju tri principa kojih se, prema njegovom mišljenju, svaki čovjek na tako važnoj funkciji mora pridržavati: iskrenost, i još dva puta iskrenost.

Građani Opatije, oni koji su ga na tu dužnost izabrali, navikli na slične metode njegova djelovanja, nisu se zadržavali u blizini, ne želeći zauzimati mjesto zabave željnin gostima u.

Ali, na licima stranaca, pogotovo najbližih - zgražanje, odupirući se onima iza, znatiželji, jer tiskali su ih prema gradonačelniku. Za trenutak im poglede privuku u niskom letu avioni, akrobatska grupa vojnog zrakoplovstva, koju grad za prikazivanje njihove vještine bogato nagrađuje. Premda nije točno poznato o kojoj se cifri radi, priča se da, uz novac, uživaju i niz drugih pogodnosti. Od neograničenog korištenja parkirališta, koje se inače skupo naplaćuje, do prednosti u svim slučajevima nastajanja reda, da li na tržnici ili na šalterima banke, svejedno.

Iza njih, prekrasni u boji tragovi, upili su prodoran krik uspaničene žene. Akrobatska je grupa uletjela kroz glavni tunel, razdvajajući se, izlećući svaki kroz jedan od otvora za ventilaciju, okomitih tunela što osiguravaju goleme količine čistog zraka potrebnih svakom aerodromu.

- A pazite sad ovo! Pazi ovo! Malo strpljenja! Jer ono pravo tek će sada izletjeti... - naprezao se, presavijao, laktovima u stisnuto tijelo uvijao.

Trpimir je poznat po zalagnaju za, kako ga je on imenovao, dubinsko i potpuno upoznavanje svakog pojedinog gosta. Liječnik po zvanju, na svim prilaznim punktovima kojima se prolazi prilikom dolaska na ovu turističku destinaciju, uveo je ultrazvučno snimanje gostiju, najpogodniji način, kako je tvrdio, za njihovo prepoznavanje u datim okolnostima suvremenog svijetskog trenda u turizmu.

Ne obazirući se više na Trpimira, već histerična, izbezumljena bukom nisko letećih aviona, ponovno skupljenih u kompaktnu grupu, vraćajući se na Grobnik koji se s razlogom sve više pretvara u vojni aerodrom, slabijeg i hrapavijeg glasa, u pomoć je zazivala žena:

- Policija! Neka netko pozove policiju! - srećom, u gužvu nagurani ljudi pridržavali su je među sobom, na dozvoljavajući njezinom tijelu pad i udarac o pod, bezvoljna, razočarana.

Nekoliko centimetara niža od prosječnog turiste što najčešće posjećuju Opatiju, ova crnomanjasta žena četrdesetih godina imala je dosta problema s mokraćnim kanalima, a aerodromska snimka pokazuje i blagu upalu mokraćnog mjehura, o čemu govori njezino priznanje , istina nevoljko, da osjeća blago peckanje prilikom obavljanja nužde.

Trpimir, koji se prije stupanja na dužnost gradonačelinka zvao Petar, i koji se prilikom imenovanja na tu dužnost javno odrekao svog imena, gura prst, prste, sve dublje u grlo, kao da...

- Čovjeku je slabo, policija mu neće pomoći - najiskrenije je, na odličnom engleskom, primjetio finski turist, s malo zadebljanim glanicama, zaokružujući vokale prilikom izgovora, što je česta pojava kod posjetilaca iz hladnijih krajeva Europe.

Ljudi lica zaklanjaju rukama, ne skrivajući svoje gađenje:

- Fujjjjjj, Božeeee!? - grupu znatiželjnika iz raznih zemalja, prosječna zdravlja, skloni proljetnim alergijama, nenavikli na specifičnu vrst bilja karakterističnog za ovaj kraj, koje se uz pomoć velikih rojeva svespolnog peluda, naprčenog vjetrom, ovdje bestidno razmnožava.

Pojedinci u grupi kihanjem otkrivaju ritam širenja zaraze.

Pomješani sa ostacima hrane, sluzavi, naziru se prsti...Nekome odrezani, odgriznuti... Dva prsta?!

S kule se oglasi top, označavajući podne. U dogovoru s gradom Zagrebom, glavnim gradom Hrvatske i gradom pobratimom Opatije, običaj oglašavanja podneva pucanjem iz topa već nekoliko godina njeguje i Opatiji. Jedina razlika, uz pozitivno riješenje Ministarstva odbrane, iz opatijskog se topa puca pravom, bojevom municijom.

Uz daleko ali glasno odobravanje mnoštva, još se jedan avion zaleti u okomitu stijenu iznad Preluke. Za njim grom, a na svjetinu se istrese kiša.

Pljusak nikog nije iznenadio.

- Kišobrane otvaraj! - vodiči.

Prilikom dolaska podrobno su obaviješteni o klimi. Uobičajeno je to za ovaj kraj, prepun svakojakog bilja, zarobljenog u botanički vrt, godinama pažljivo sađenog, i još brižnije njegovanog. Učka, visoka planina što se uzdiže gotovo do kilometra i pol u neposrednoj blizini same morske površine, uzrok je toj klimi prepunoj padalina. Istina, nakon izgradnje aerodroma, jer Učku je trebalo u tu svrhu izbušiti poput poznatog sira, zbog novonastalog propuha, cirkulacija zraka s obje strane planine prenijela se na niže slojeve atmosfere, tako da je visinsko strujanje koje uslijed kondenzacije zraka na otprilike osamstotina metara nadmorske visine i uzrokuje kišu, nešto oslabilo. Posljedice ove promjene, premda jedva primjetne za ljude, već imaju učinak na močvarno bilje.

- Ljudi, netko bi morao zvati policiju! - finac je tiho upozoravao, jer aerodromska ga je služba nakon pažljivog sondiranja upozorila na možebitne probleme s glasnicama, ukoliko ih bude izlagao prevelikom naprezanju.

- Zašto policiju?! Ovo su moji prsti! - prepoznajući finca po njegovu naglasku, gradonačelnik ga pokaže otkinutim kažiprstom, izgovarajući na dobrom francuskom:

- Viv l France!

Dvojica sugrađana, stanovnika Opatije, promatrajući iz daleka što se događa, tiho objašnjavaju gostu koji je odsjeo u njihovom privatnom smještaju, zato ništa manje luksuznom:

- Povraćanje gradonačelnika nasred ulice potvrđuje njegov osnovni životni moto: biti iskren, ništa ne skrivati od svojih sugrađana, od dragih nam turista.

- Tako je. On se trudi da život čovjeka na takvoj funkciji bude u potpunosti transparentan. Na taj način glasači znaju za koga glasaju.

Visoko podigne ruku. Nedostaju dva prsta. Jauknuvši, osakaćenu ruku gurajući ispod pazuha, klekne u ono što je ispovratio, grčeći se od boli, razmazujući...bah!

- Zovite hitnu pomoć! - s maramom preko ustiju uzviknuo je škot, jučer kasno navečer ušavši na kopneni carinski prijelaz (Pasjak), upozoren i svjestan da bi svojim neodgovornim ponašanjem mogao na mnoštvo oko sebe prenijeti prehladu, ovdje je ljudi nazivaju gripom, koju je pokupio negdje na svom dugom putovanju preko još uvijek visokih Alpa, bez gaćica, saonicama, a dalje biciklom.

Među promatračima zvuk mobitela, biranja brojeva, i kako opisuju mjesto događaja.

- Nije mi poznato ime ulice, tek smo jutros stigli iz Južnoafričke republike...da, da, hvala na pitanju, aerodrom je prekrasan...vrijeme je bilo slično ovom današnjem...ne, on je odavno izašao iz zatvora, da...ne, slušajte, i ja sam crnac, nemamo mi više takvih problema,...da, Tihi ocean ili Pacifik, ali pričekajte trenutak...Zna li netko kako se zove ova ulica, i koji je broj? - unatoč manjim slušnim problemima u unutrašnjem uhu, na spoju dvije od triju slušnih košćica, malom zadebljanju između nakovnja i stremena, upozoren na aerodromu, jer ako se ne obrati liječniku mogla bi se razviti otoskleroza, precizno je opisao oko sebe zgrade, omogućujući onome na drugom kraju razgovora zaključiti gdje se nalazi.

Nekoliko ljudi pokuša prići gradonačelniku, pomoći, ali on je na njih počeo režati, pokazujući oštre sjekutića. Tek kad je djevojka, tvrdeći da sestra je, vrlo atraktivne vanjštine, medicinska, izvadila čistu maramicu, pokazala mu pičku, ispružila ruku prema njemu, smirujući ga, dopustio je...ali pažljivo...

- Čekajte, ljudi! Pa ovo su plastični prsti!? - bila je to mlada, neiskusna sestra, noseći oznaku djevice, jer taj mali znak pažnje kontrolno-liječnička služba daruje svim ženama na kojima se zatekne himen.

- Plastični ili ne, moji su. Svojim sam ih novcem kupio - gledajući je blagim, očinskim pogledom, Trpimir se unio u njezine plave oči, diveći se njezinoj mladosti, nevinosti...

Gradonačelnik se, primjer radi, prvi podvrgao snimanju ultrazvukom, s čim u vezi se prepričava i mala šala, naime doktori su, namjerno, pustili vijest da je u njegovoj trbušnoj šupljini primjećen ostatak zametka, nešto poput ožiljka nakon kirurškog prekida trudnoće, drugim riječima, da je gradonačelnik, po svemu sudeći, jednom bio trudan.

U uniformi, odrješiti, pitao je što se ovdje događa.

- A vidite...povraća?! - zdrava, s velikom slikom himena u boji, ta se djevojka uistinu mogla ponositi, uz to i dobro zaštićen sočnim, napadno i uzbuđujuće visećo stršećim usminama.

Pažljivo se približavajući, pokušavajući mu zagledati u lice, policajac zauzme stav, uobičajeno raširen, pitajući ga za osobnu. Trpimir je mrmljao da prljava je, ispovraćana, skrivajući lice od policajca, ne želeći da ga on prepozna, a možda je i nema uz sebe.

- Jeste li bolesni? - policajci, u cilju obavljanja njihove zadaće, bili su izuzeti od obveze ultrazvuka, obvezni da svojom vanjštinom nalikuju jedni drugima, trudeći se prema svakom biti isti, objektivni.

Premda ga je ispod oka promatrao, policajca, sumnjajući da ga je ipak prepoznao, bilo mu je drago što se policajac pokazao dosljednim, objektivnim, prema svakome istim. Šapne:

- Ne, samo povraćam - i naglo se savije u prijašnji, bolni položaj.

Gadonačelnik je u najboljim godinama za tu funkciju, četrdesetim, ne baš svakome poznate prošlosti. Poput mnogih drugih stanovnika Opatije i on je došljak, privučen “zlatnim rudnikom”, kako su se oduvijek nazivale mogućnosti što ih na ovom području sposobnim ljudima pruža turizam.

Zamoli ga da s njim odšeta do policijske postaje.

- Tu je, odmah preko ceste - policajci u Opatiji ne nose oružje, niti bilo kakva druga obilježja sile, svaki zadovoljavajući jedan od osnovnih uvjeta za komunikaciju s gostima: poznavanje najmanje dva svjetska jezika.

Trpimir se nije protivio, zaželivši ljudima što su uporno uokolo i dalje stajali, još uvijek se nadajući nekakvom nastavku, objašnjenju, sretnom svršetku, bilo čemu, prestanak oborina i prekrasan, za razgledavanje dan.

I konačno! Vodiči, turistički, strpljivo čekajući svoje, u miru popušivši nekoliko cigareta, razdvojili su gomilu u grupe, upozoravajući ih na izgubljeno vrijeme, jer ovo zadržavanje nije bilo predviđeno. Ispunjavajući istu satnicu, ali slijedeći različite smjerove, nakon kratkog sastanka dogovore se, zbog ovog nepredviđenog razgledavanja, propustiti posjet botaničkom laboratoriju.

- Molimo vas da se pridržavate ugovora. Ne želimo nikakve komplikacije - bili su uporni, vodiči, i sami strahujući od posljedica nepridržavanja ugovora.

Premda se u tom laboratoriju već godinama pokušava uzgojiti pokretne biljke, dakle s nekakvim nogicama umjesto korijenja, s ciljem da biljke odlaze same na razgledavanje gostima, početni uspjesi s nekim močvarnim biljkama nisu opravdali očekivanja. Štoviše, promjenom klime nakon izgradnje aerodroma, nastojanja oko močvarnih biljaka u potpunosti su prekinuta. Jednostavno, pojavio se nedostatak vode za tu vrst vegetacije.

Ipak, grad i danas velika sredstva ulaže u ova istraživanja, uvažavajući tvrdnje onih koji drže da to je budućnost turizma:

- Problem treba razmotriti dugoročno. Svi smo svjesni da svjetom trenutno hara moda aktivnog odmora što sa sobom donosi i veliku dozu avanturizma. Ali što će se dogoditi za desetak, dvadeset godina? Prošlogodišnji pokazatelji govore o deset postotnom povećanju invaliditeta kod populacije koja se može nazvati turistima. Deset posto! Imamo razloga vjerovati da će za dvadeset godina pedeset posto turista biti nepokretno, za krevete prikovano. Zato moramo izdržati u ovim istraživanjima, moramo našu ponudu učiniti mobilnom. Biljke moraju prohodati!

Protivnici ovakvog mišljenja, problem dovodeći do apsurda, tvrde da bi bilo bolje ulagati u postojeću ponudu, a koja će biti na takvom nivou, takve kvalitete, da će turisti ovdje , koristeći riječnik protivnika, pustiti korijenje.

Na istok, za vodičem, uputila se grupa iz zemlje izlazećeg sunca, kosooki, koji već godinama svraćaju u ovaj kraj, koristeći priliku da ovdje, daleko od svoje domovine, uživaju u hrabrosti, i vlastitoj povijesti, kamikaza. Dok se nije pojavio Ogimuki Kucui, zbog uspjeha u ovom kraju sada već svjetsko poznati japanski poduzetnik, prostor koji se zove Preluk, a smješten je između Opatije i Rijeke, stajao je neiskorišten. Duboka je to uvala, sam sjeverni kraj Kvarnerskog zaljeva, napretka zakočenog na tom mjestu dotičućeg interesa obaju gradova, a kako se nije mogao naći projekt koji bi zadovoljio ideje, ili potrebe, i Rijeke i Opatije, mjesto je ustupljeno, točnije iznajmljeno, Japancu.

- Ogimuki Kucui - nakloni se Ogimuki Kucui, čovjek prepun ožiljaka, jedno oko zaštićeno povezom poput gusara, s kukom umjesto šake, oba kuka plastična, plivajući bubreg, godinama na dijalizi, izvađenih mandula, ćelav, impotentan, bez grkljana, jedna noga nepomična u koljenu, druga u grobu, bez mogućnosti kontrole stolice, gluh na jedno uho, muca.

On je, uočivši specifičan reljef Preluke, odmah ponudio zanimljiv projekt. Naime, kako se nakon ravnog dijela koji se pruža sve do mora, samo nekoliko stotina metara dalje od obale, kopno uzdiže u gotovo okomitu stijenu, gradske je oce uvjerio u isplativost kampa koji danas s ponosom ističe naziv “Kamikaze”. Tisuće zastava s crvenom točkom u sredini označava granice njegova kampa. Nitko mu nije vjerovao, ali njegova su se predviđanja pokazala točnim. Danas, dnevno se, uz prisustvo nekoliko tisuća znatiželjnika na za to izgrađenim tribinama, ljudi u iznajmljenim avionima, u niskom letu iznad same morske površine, zabijaju u tu stijenu. Štoviše, kako su cijene karata za one koji su željeli to iskušati leteći u lovačkim jednosjedima pokazale preskupim, danas se u stijenu zabijaju turističkim avionima, poznatim cesnama, koje su se pokazale daleko isplatljivijima. U cesnu se može nagurati i osam ljudi.

U početku je bilo problema, jasno administrativnih, jer malo mjesno groblje nije moglo primiti toliki broj poginulih, a voziti leševe natrag u zemlju odakle su dolazili bitno je utjecalo na cijenu aranžmana. Na kraju se ipak našla pravna forma, nešto poput nekadašnjih bescarinskih trgovina, formirana su privatna groblja, oslobođena plaćanja boravišne takse, u kojima se pokapavaju turisti.

Ogimuki je od svih imao najviše koristi. Vrlo brzo je stekao golemo bogatstvo, velik dio trošeći na promidžbu. Dnevno plaća dva radnika, i gdje god se namjerava zadržati više od pola sata, ta dvojica dolaze prije njega, iskopaju rupu u koju Ogimuki stane onom zdravom nogom, neprestano ponavljajući:

- Jednom sam nogom uvijek u grobu! Takav je moj posao - i nakloni se Ogimuki.

Naprijed na - Dio 3. Piloti
Natrag na -  Početna stranica romana - Početnu stranicu - Mapu časopisa -