Eseji o regatama

"BT Global Challenge' (31.1.2001) Damir Miloš

BT GLOBAL CHALLENGE neobična je i pomalo čudna regata što se jedri oko svijeta. Istina, upute za ovu regatu vode sudionike uobičajenim kursom za regate oko svijeta: oko dva slavna rta (onaj na jugu Afrike i onaj na jugu Južne Amerike), te oceanima između njih. Start i cilj regate su u Europi. Kako je Zemlja okrugla, a starta se negdje oko nultog meridijana, može se reći da je 180 meridijan ujedno i polovica puta. Ali, zašto smo rekli da je regata pomalo čudna?

U odnosu na druge regate kojima je regatno polje cijeli svijet, bez obzira jesu li etapne ili non-stop, BT GLOBAL CHALLENGE jedri se u obratnom smjeru. Umjesto da rt Horn i Rt Afrike ostave s lijeve strane, u ovoj se regati oni obilaze ostavljajući ih s desne strane broda. To starboard! Drugim riječima jedriličari plove od istoka na zapad. Istina, sama ta činjenica ne bi trebala biti dovoljan dokaz za tvrdnju da je regata čudna, jer zašto bi taj smjer bio obratan? Zar i Kolumbo nije plovio od istoka na zapad?! Uostalom, ako je Zemlja okrugla (a jedri se oko svijeta), zar ne bi trebalo biti svejedno s koje se strane on oplovljava.

Činjenica jest: Zemlja je okrugla, ali za jedriličare ništa manje značajna činjenica nije da se Zemlja i okreće oko svoje osi. Smjer okretanja Zemljine kugle određuje kretanje vremenskih sustava (ciklona i anticiklona), tako da se promjene vremena oduvijek i uvijek događaju s zapada prema istoku. Ciklone putuju, anticiklone (one najpoznatije) najčešće stacioniraju. Za jedriličare su bitne ciklone, one su poput vlakova u koje se upregnu jedra i putuje s kontinenta na kontinent. Jasno, osim iz Europe u Ameriku. Ali, Atlantik je uistinu bara (u usporedbi s južnim oceanima) i može ga se prelaziti kako tko hoće.

Prateći vrijeme, razumijevajući ga , najstariji su i slavni kapetani još slavnijih jedrenjaka otkrili najkraći put između kontinenata i oko svijeta. Bez obzira što je dužina tog puta u miljama bila nešto duža nego li je to najkraći geografski put, vrijeme potrebno do cilja, tim dužim putom, bilo je kraće nego onim geografskim (u miljama kraćim). Suvremeni jedriličari, koristeći i nadopunjujući iskustvo spomenutih kapetana (onih s lulom), jedre oko svijeta od istoka prema zapadu. I to je jedini normalni put.

Ali, organizatori regate BT GLOBAL CHALLENGE mišljenja su da se oko svijeta može i u suprotnom smjeru. Može, nitko ne kaže da se ne može, ali…Nitko ne bi imao ništa protiv organizatora i jedriličara u toj regati da se oni ne predstavljaju svijetu kao sudionici najzahtjevnije i najopasnije regate ikad dosad jedrene. Tvrde da tako nešto svijet još nije vidio.

Ipak, činjenice govore suprotno. Od svih regata koje se jedre oko svijeta, ova je, premda vrlo izazovna, jedna od najsigurnijih i jedriličarski ne odveć zahtjevna. Za potrebe regate napravljeno je dvanaest istih čeličnih jedrilica. Vlasnik tih brodova ujedno je i organizator regate, i jedan je od rijetkih koji su uspjeli organizirati tako veliku regatu na brodovima za koje se može tvrditi da su jednaki. Naime, u svim oceanskim regatama postoje nekakve kategorije, nekakva pravila koja propisuju kakve moraju biti osnovne karakteristike jedrilice, ali niti jedna od tih «klasa» ne pretpostavlja da bi brodovi trebali biti isti. Niti bi najbolji skipperi svijeta pristali jedriti na istim brodovima. Naime, neki su od njih već sudjelovali na desetak regata oko svijeta, imaju neusporedivo više iskustva od onih koji se po prvi put upuštaju u takvu avanturu, i to svoje iskustvo žele pretočiti u prednost. Svojim iskustvom promijeniti će sitnice na jedrilici koja će poštivati pravila klase, ali te će promjene biti dovoljne da svakih desetak milja zarade stotinjak metara. A kako se oko svijeta jedri desetine tisuća milja, njihova će prednost na kraju biti velika. Najbolji izbjegavaju jedriti na istim brodovima. I imaju pravo!

Na svakoj od 12 jedrilica BT CHALLENGEa jedri po 17 članova posade. Ali, samo su dvoje-troje, profesionalci. Ostali plaćaju da bi mogli biti dio posade na nekom od brodova. I ta činjenica dovodi u sumnju tvrdnju kako se radi o najzahtjevnijoj jedriličarskoj regati. Kad bi tome bilo tako, posada bi morala biti sastavljena od vrhunskih profesionalaca. I to svih sedamnaest.

Pomno praćenje regate tijekom posljednje etape od Argentine do Novog Zelanda (čega su bili svjedoci i čitatelji morskog praseta) pokazuje da se uistinu ne radi o najzahtjevnijoj regati. Naime, svih dvanaest brodova neprestano jedri u grupi, razmak između prvog i posljednjeg nije veći od stotinjak milja i nakon 5000 prejedrenih milja. Prosječna brzina je odveć mala za tako velike brodove i za prostranstvo oceana. Ali, brže se ne može jer jedri se nelogično u odnosu na vrijeme. Jedri se u vjetar i u valove.

Ali, organizator je ovako razmišljao: učinimo nešto atraktivno, ali dovoljno sigurno. I u tome su uspjeli. Napravili su velike jedrilice (što je bitno za ocean), izdržljive, odabran je atraktivan kurs (oko svijeta), a ono što se moralo izbjeći jest surfanje po golemim valovima Indijskog i Tihog oceana - što bi bilo pogibljeno za ovako sastavljenu posadu. Istina, psihički je malo napornije, ali većina je članova posade za to dobro platila.

Ako su za to dobro platili, onda moraju uistinu dobiti nešto što cijelog života neće zaboraviti. I neće. Njihovih će se priča naslušati i unuci. Ne sreću se često oni koji oko svijeta jedre protiv vjetra. Pitanje je samo koliko to ima smisla!?

Natrag na - Eseji o regatama - Početnu stranicu - Mapu časopisa -