Copyright
ă MORSKO PRASENapomena: Tekst smijete tiskati za vlastitu upotrebu. Svako javno objavljivanje u tiskanom ili elektronskom obliku dozvoljeno je samo uz pismenu suglasnost nosioca autorskih prava.
Eseji o regatama
"Vendee Globe" (20.12.2000) Damir Miloš
VENDEE GLOBE
ili: kako se postaje samac !?
Postoji mnoštvo jedriličarskih regata, svakojakih, postoje jedriličari koji će pronaći optimalan način natjecanja za svoje sposobnosti, ali uspoređujući sve što danas nudi jedriličarski svijet, nešto drugo, nešto posebno je - VANDEE GLOBE. Trka samaca oko svijeta bez stajanja, točnije: bez ikakve asistencije. Sve u jednom komadu. Ili su oni ludi, ili mi to ne razumijemo? Ili, i jedno i drugo! Kako se postaje samac? Samac oko svijeta!
Recimo samo kratko, dosad su održane tri ovakve regate, prva 1989, druga 92, treća 96 i sada se (2000/01) jedri četvrta. Na regati 1996. godine startalo je 16. samaca. Na cilj je stiglo njih šest (6). Pobjednik Christophe Auguin.
Imao sam prilike upoznati tri samca. Jedan je, na žalost, nestao, upravo na regati o kojoj je riječ. Još uvijek mislim da nije poginuo, da se odavno odlučio nastaniti na nekom otoku, nikom poznatom…Gerry Roufs. Od njega je ostala samo jedrilica. Prevrnuta, njemu ni do danas nema traga. Neobjašnjivo! Bilo je to 1966. godine, na posljednjem izdanju VANDEE GLOBE-a.
Gerry je bio potpuno normalan čovjek, radio je u jedrariji (Nord Sails), najčešće je jedrio s M. Birtchom (danas živućom legendom oceanskog jedrenja), stanovao je, poput svih oceanskih jedriličara, na obalama Biskaja…Na tri je regate jedrio s posadom ACI no1. Nekako smo mu bili simpatični. Upoznali smo se na regati Quebec -St.Mallo, kada je on s Birtchom bez dozvole organizatora sudjelovao na spomenutoj regati. Naime, katamaran kojim su došli na start bio je premalen i organizator im nije želio odobriti sudjelovanje u regati. Ali, oni su jednostavno krenuli u Francusku, iz Kanade, nikome ne tvrdeći da su u regati. Došli su nekoliko dana iza većine jedrilica, vidno iscrpljeni, ali zadovoljni što su dokazali kako se ne mora graditi goleme katamarane za siguran prelezak Atlantika.
Drugi samac, trenutni sudionik VANDEE GLOBE regate, poznat većini hrvatskih jedriličara koji su sudjelovali na regatama preko Jadrana, je Talijan Simone Bianchetti, star 32 godine. Možda će se netko sjetiti o kome se radi kad se spomene jedrilica kojom je dugo kormilario, vrlo lijepog imena: NONSISAMAI. Bianchetti je, za razliku od Gerrya (jer Gerry je potpuno normalan) ipak malo čudan. Ne uklapa se lako u društvo, i premda smo često zajedno boravili u Marini di Ravenna, gdje je njegov brod bio vezan, kontakti s njim bili su vrlo površni, nekako usiljeni. On je želio i na kopnu biti samac. Ali, na moru mu je prevelika konkurencija bio Soldini. Nekako u isto vrijeme kad je Bianchetti pokušao zadobiti status samca, Soldini je bio u nezadrživom usponu i dokazivanju svojih jedriličarskih, samačkih sposobnosti.
Inače, Soldinija smo upoznali na startu regate Transat (Quebec - St.Mallo) i kasnije se još dosta družili. Na Transatu nije imao sreće. Njegova jedrilica Misco potopila se tisuću milja od obale, ali sreća je bila što je naišao nekakav njemački brod i pokupio ih, jer brodovi ne plove odveć često tim kursem. Za Soldinija se ne može reći da je hrabar, on jednostavno nema osjećaj straha ( zato i ne može biti hrabar).
Dakle, Soldini je donekle normalan i vrlo društven, dok Bianketiti nije odveć društven, ali ne želim reći da nije normalan. Svoju nedruštvenost dokazao je transferirajući jedrilicu Cinna Ricija “Verdone” na povratku s Transata. S njim je u transferu (na njegov zahtjev) jedrio čovjek iz Akademije, iz Vodica, i osim što su se dva puta gotovo prevrnuli, obojica po jednom pali u more u punoj brzini, Bianketti je Antu, jer tako se zove naš čovjek iz Vodica, iskrcao na Ustici i otišao. A Ustika je otok poput naše Jabuke, na sreću nastanjen, ali uistinu ni na nebu ni na zemlji. Ne, Bjanketti nije ni normalan. Sada se vozi najsjevernije od svih. Nema još dovoljno iskustva za VANDEE GLOBE, ali time još ne dokazuje da čini drugu grupu samaca. Jedriličarska vještina tu nije presudna.
Jednostavno, postoje dvije grupe. Prvu grupu čine oni koji idu pobijediti, jer njima je jedrenje oko svijeta igra kao što je nama neka regata od stotinjak milja. Oni jedre potpuno drugačije od onih kojima je cilj samo završiti regatu oko svijeta. A ti čine drugu grupu, dakle onu kojima je dovoljno u toj regati sudjelovati.Najveća opasnost za prvu grupu su oni sami, naime oni nemaju mjere. Oni, osim što se malo smire dok su u vodstvu, već drugo mjesto, ili ne daj bože treće, izaziva u njima bolesnu želju da prestignu vodeće. Onda za njih više ne postoje ni ograničenja materijala, ni opasnost…oni jednostavno idu! I jasno, najčešće se skrše. Tipičan primjer je ovo što se pred neki dan dogodilo Yves Parlieru.
U prvu grupu samaca oko svijeta spadaju trenutno prva šestorica, jedan je otpao, i nevjerojatna Ellen MacArthur. Ne znam što bi o njoj rekao. Kao jedriličar joj se neizmjerno divim, ali možda nisu za odbaciti riječi mog prijatelja, koji u njoj gleda samo ženu a jedrenja se boji: zamisli da se probudiš s nečim takvim u krevetu?! Ne, nije ona gruba, ružna, ali kako u ženskom biću, tvrdi taj moj prijatelj, može biti netko tko se pri brzini jedrilice od 28 čvorova i vjetra preko 40, spuštajući se niz desetmetarske valove, usudi popeti do drugog križa i popraviti to zašto se morala penjati. Je li to normalno?!
Ali, ni to što je Ellen učinila, ni trenutna pozicija nisu kriterij pripadnosti pojedinoj grupi. Naime, tek je
Parlier dokazao kojoj grupi pripada. Kad se njegova jedrilica AQUITAINE INNOVATIONS raspala, jer je forsirao kao manijak, i kad je mogao dobiti pomoć, Parlier je pomoć - odbio! Naime, regatni odbor u Parizu uputio je najbliži brod u regati prema mjestu njegove havarije. Sada, s nekoliko četvornih metara krpa od ostataka jedara i batrljkom od jarbola, plovi prema Australiji, do najbližeg kopna. Najbližeg! 1700 milja. Brzina mu je ispod 5 milja na sat.
Ali, nije on odbio pomoć jer mu se jedri s tim krpicama, nego zna što bi za Ellen MacArthur, koja mu je bila najbliža i koja se uputila prema njemu, značilo ukrcati brodolomca i tako više ne biti samac. Zamislite vi čovjeka koji je cijelog života želio jedriti i možda pobjediti na VANDEEGLOBE, a onda mora primiti putnika. I to nasred Indijskog oceana. Nije se čuditi što će Parlier nastaviti sam, pa makar došao do Australije za dva mjeseca. I Soldini bi odbio pomoć, makar se topio. Za Bianchettia ne jamčim, ali Ruffus nije ni pomislio zatražiti pomoć. Nitko se od njih ne bi sramotio da nekome upropasti način jedrenja kojeg zovemo - samac. Eto, to sam htio reći. Samci jako dobro razumiju jedni druge. Mi im se čudimo. Mi ih ne razumijemo. Niti oni očekuju da ćemo ih
razumjeti.
Natrag na - Eseji o regatama -
Početnu stranicu - Mapu časopisa -