Nema tome tako davno, napuštajući Puerto Rico, imali smo čast jedriti u društvu s najvećim jedrenjacima današnjice, poput »Sedova«… Četiristotine članova posade, četiri jarbola, tisuće metara jedrilja, i kapetan… Mislili smo da takvi postoje još samo u romanima.

Primio nas je u svojim, poput faraona odajama, od mahagonija, ponosan na naslonjač izrađen od bao-baoa. Drvo, do boli uglačano, odavalo je stoljetno iskustvo njegovih prethodnika. Rukom nam pokaže na vrata, ostala su odškrinuta, a on kao da je zazirao od svjetlosti dana. Promatrao nas je strpljenjem moćnika, očekujući mnoštvo pitanja, njemu dnevna, uobičajena. Ali, začudnost njegovih odaja uljuljala nas je u muk želje da se ovdje, i što duže, zadržimo. Naša ga je šutnja, čini se, pokolebala, odajući se pokretom ruke, lulu izvlačeći iz zapećka usana.

Ipak, najmlađi među nama, skrhan znatiželjom, upita ga što će njemu, danas, u onom ormaru, toliko pušaka. Cilj nam je New York, ne nekakva divlja i nepokorena kolonija.

Ha, nasmijao se, lulu vračajući među usnice na mjesto, ponavljajući pitanje, pućkajući, i ne pogledavši prema ormaru:

- Puške su tu zbog posade!

Začas pomislimo na pobunu, na pedesetak časnika koji red i disciplinu održavaju prijeteći puškama, na tristotinjak pobješnjelih mornara, na Baunty, na njega, okrutnog i savladanog kapetana… kako pluta usamljen na smrt golemim oceanom.

- Svaki je život na ovom brodu svet i dragocjen. Kad nas u oluji iznenadi snaga vjetra, časnici ovim puškama gađaju jedra, jer to su sačmarice. Tijekom oluje opasno je mornare slati na najviše križeve. Probušena sačmom jedra se raspadnu, a vi i sami znate, na jakom vjetru treba smanjiti površinu jedara…

Posramljeni jednostavnošću i ljudskošću njegova govora, svjesni okrutnosti naših očekivanja, pitali smo još neka pitanja, shvaćajući koliko nas desetljeća iskustva dijeli od njegovih odgovora. Odlazeći, pozdravljajući ga, i nesvjesno napuštajući kabinu natraške, sa smiješkom nam napomene:

- Želim vam da uživate u Bermudskom trokutu. I molim vas, za sobom zatvorite ta vrata.

Začudnosti naše rute, od Puerto Rica do New Yorka, uvelike je doprinosila činjenica da nas vodi kroz taj slavni trokut. Približavajući se, danima, često sam pomišljao na riječi kapetana. Uživajte?! Zar nas nije trebao upozoriti, opomenuti na oprez…

Pretražujući dalekozorom horizont nadali smo se vidjeti jedra nekih od sudionika u regati, ali, premda je startalo više od tristotine jedrilica i jedrenjaka, horizont je bio prazan. Gdje li su?

Predvečer, jer obveza je svakog broda pred zalazak Sunca regatnom odboru javiti svoju poziciju, s nestrpljenjem se okupljamo oko radio postaje osluškujući gdje su ostali. Ucrtavamo njihove koordinate na pomorskoj karti. Prvi je na tridesetak milja od nas, zapadnije, bliže Floridi, dok se većina flote uputila prečicom prema Golfskoj struji.

- Ma daj, kakva struja!! Boje se oni ući u taj vražji trokut!

Uskoro smo počeli osjećati svu snagu o tom dijelu svijeta nama poznatih priča, ma što o njima mislili, ili samo rukom odmahivali.

- Dečki, ulazimo…

Oblaci, premda uobičajeni, postali su ipak drugačiji, kiša je imala pomalo neuobičajen okus, svaka pojava Mjeseca donosila je neprirodnu svijetlost, dah delfina kao da su izbacivala pluća kita…

Ma kolike bile na tim prostranstvima razdaljine između nas i kopna, u Bermudskom sam trokutu postao svjestan morske dubine. I zazvuči riječ pjesnika, «dubljina», jer ona mnogo bolje pristaje tajni tisućama metara plavetnila između kobilice broda i dna oceana.

Trećeg dana unutar stranica trokuta počeo sam razaznavati riječi kapetana.

Uživajte! Postalo mi je jasno kolika je snaga mašte oslobođena na ovakvim mjestima, geografski točno određenim, i osjećaj da tu je sve moguće. Više nisam gledao u nebo, očekujući nekakvu pojavu, ne bi li nas nešto usisalo, nekamo odvuklo, ili tome nalik bilo što. Čekao sam svršetak mojih obveza na palubi, zavlačeći se u uzano korito što je služilo kao krevet, zamišljajući svu tu ispod nas dubljinu. Koliko je mašte moglo u nju stati… Uživao sam.

Nakon, diveći se mnoštvu pijavica što su stotinjak milja pred New Yorkom podigle plašt vodeni u čast našeg dolaska (ili smo se tome samo nadali), nakon više od tisućuipetstotine milja jurnjave u jednom dahu, prvi sam put osjetio nostalgiju za Bermudskim trokutom. Premda samo nekoliko dana od njega udaljeni, već sam sada osjećao koliko se moram truditi oko svoje mašte.

Mjeseci kasnije, vraćajući se u plitku baru našeg Mediterana, ne veseleći se odveć stupovima Herakla, zakoračio sam preko palube i …Uhvate me ruke prijatelja, pitajući me što mi je?!

- Ništa, mislio sam se prošetati do obale, malo protegnuti noge, vidjeti što rade majmuni s Gibraltara…

Gledali me u čudu, i da li da probude doktora, jer ispod nas je više od stotinu metara dubine.

Ne želeći s njima raspravljati, pred oči mi sijevne svo ono teško drvo što je na «Sedovu»okruživalo slavnog kapetana. Shvatio sam! Shvatio sam da mahagonij je, i bao-bao, u dubljini kapetanske kabine, jedina zaštita od pličine.

Natrag na - Eseji o oceanu - Početnu stranicu - Mapu časopisa -