U daljini se naziru bljeskovi dobro nam poznatog svjetionika koji označava ulazak u Jadran - Santa Maria di Leuca. Sumrak je. Svjetlost bljeskova prodire duboko iza nas. Navigator mjeri sekunde između svakog bljeska, i premda svi znamo:

- Santa Maria di Leuca.

Zrak se ispunjava vlažnošću, pred zoru će izostati jutarnja rosa. Znamo, sve već napamet… Osjećamo nadolazeće jugo što na ovom dijelu Mediterana može biti vrlo jako, mnogi bi rekli i opasno. Ali, nitko na brodu ne razmišlja o opasnosti, nevremenu…Dvojimo, nadomak kuće, između radosti povratka i tuge, između zadovoljstva obavljenog zadatka i sjete što je donosi završetak jednog dugog, davno započetog putovanja.

Prošlo je više od dvije godine otkako smo, promatrajući ovaj isti svjetionik, ploveći u suprotnom kursu, sami sebe uvjeravali i hrabrili da ocean je poput našeg mora, samo mnogo veći. Ista voda, slana, isti vjetar…more, ocean, zašto bi tu bilo neke velike razlike!? Bili smo uvjereni da ćemo ponovno jedriti uz ovaj svjetionik, vraćajući se u naše more, i da će neizmjerna biti naša radost kad ga, vraćajući se, još jednom ugledamo.

Razočarani i samom dvojbom, tragajući za razlozima izostanka očekivane radosti, jedva smo dočekali prve nalete južnog vjetra i reske kapljice kiše, svu pažnju usmjerivši na jedra. A vjetar je navaljivao sve jače, neočekivano naglo, tjerajući nas da se pobješnjelom moru suprostavimo iskustvom oceana.

Pramac jedrilice usmjerili smo prema podnožju svjetionika, osjećajući more kako se veseli, jer guralo nas je sve većim valovima, uvjereno da ćemo se pokušati u neku lučicu zavući, od njegova bijesa skloniti. Primirili smo se u svojoj namjeri, sada već iskusni, samouvjereni, prepuni sjećanja niz goleme valove oceana…

Kad smo se obali toliko približili da smo mogli razaznati i ulice slabo osvijetljenog naselja što se kiti istim imenom kao i svjetionik, navigator je tiho rekao:

- Mogli bismo okrenuti…

Jedva dočekavši, pričekavši još nekoliko fotografskih bljeskova stijena, jer blizina nas je obale činila nervoznima, osjećajući da svatko želi doprinijeti jednostavnosti manevra što će uslijediti, i elegantno, pramac jedrilice okrenuli smo prema najdubljem dijelu Otranta.

More se za trenutak primirilo, kao začuđeno, a onda nas je pokušalo zaskočiti još jednim naglim, nemoćnim bijesom olujne noći.

Bože! Kako smo te noći tukli more! Kako smo se svetili svakom valu što je u mraku noći htio biti i od sebe veći, urlajući u raspuklu pjenu sve veću dubinu mora. Naučili smo, na oceanu smo shvatili da njegova snaga ne leži u nepreglednom prostranstvu horizonta, jer površina oceana nije zakrivljena.

- Nabrekla je, oooo bogovi! Tisućljetnim strahom pomoraca hranjena!

Crpeći snagu oceanske dubine, dotaknuvši smirenost njegove dubljine nasuprot površnosti oluje, dopustili smo moru da još malo bijesni, tepajući mu da strašno je i opasno, a kad nam je pred jutro dosadilo, uzeli smo sidro i moru ga bacili, vičući za njim:

- Za deset će ti minuta dotaći dno! Ako s dnom uopće može zvati ta tvoja plićina!

Kad je Sunce izašlo more se smirilo, i vjetar, kao da ga nije ni bilo. Sa zapada dopirao je miris kopna…Kad je vjetar promijenio smjer, kopno je mirisalo i s istoka. Vratili smo se. Sve je mirisalo na zaljev.

Za nekoliko sati moramo pristati. Nekima od nas to će biti i zauvijek. I premda osjećajući svu radost onih koji su nas dočekali, brzo smo shvatili da će nama trebati dosta vremena priviknuti se na kopno. Mahali su nam bijelim plahtama, mamili nas mirisom pečenja, brod svakojakim počastima dočekivali, a mi smo, jer mora da smo izgledali blesavo - zahvaljivali.

Slušajući njihove hvalospjeve, i kako smo bili hrabri, jer pobijedili smo ocean, oluje…htjeli smo viknuti da nisu u pravu, jer ocean nije nikada pokazao svoju pravu snagu. Nije, razumijevajući našu radoznalost, naivnost pomoraca što su se tek usudili s nekog mora, i Jadranskog, zaplovoti njegovom dubljinom. Nabreklom, tisućljetnim strahom pomoraca…

Ooooo, kako nas je pazio, kako nam je dobar bio, učeći nas strpljivo da okruglost Zemlje nema ničeg zajedničkog s našom predodžbom njegove veličine. Naučili smo izdržavati njegovu samoću, jer ocean svoju bit pokazuje tek negdje na sredini sebe, tisućama milja udaljen od najbliže obale. Ocean se, iskreno govoreći, nigdje ne dotiče zemlje.

Zato, ma koliko se uvrijedili stanovnici obala ovog našeg, ili bilo kojeg drugog mora, radost povratka kojom su nas dočekali, moram reći…ne priliči oceanu.

Natrag na - Eseji o oceanu - Početnu stranicu - Mapu časopisa -