Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br.3. (26. 07.2000.)
Nima Splita do Zagreba, joj, oprostite, do Splita

Obećah vam još pokoji stih vrlog Hektorovića. Ne mogah odoljeti a da vam ne zucnem one o Splitu. Važna napomena: stihovi bijahu pisani prije otprilike 444 godina (da, dobro ste pročitali) i svaka sličnost s današnjim Splitom može bit slučajna.

O Splite čestiti, ku si sriću imil
Da s' vazda njizdo ti razumnim ljudem bil!
U tebi knjižnici mnozi se rodiše,
Veli razumnici, koji slavni biše.
Ljudi vridna broja kojih glas mukal ni,
Vazda družba tvoja bili su po sve dni,
Ki kriposti biše svake napunjeni,
Kako sami htiše, i vele hvaljeni.
Li Marul nad svima, za reći rič pravu,
Najveću čast ima i diku i slavu.

U suvremenom aranžmanu to bi ovako: O Splite čestiti, koji si imao sreću / Da si vazda bio gnijezdo razumnim ljudima! / U tebi se rodiše mnogi književnici, / Veliki umovi, koji slavni bijahu. / Ljudi iz društva vrijednih, kojima slava nije zamukla, / Vazda su bili tvoja družba, u sve dane; / Oni bijahu puni svake kreposti, / Kako sami htjedoše, i veoma hvaljeni. / Ali Marul nad svima, da se pravo rekne, / Najveću čast ima i diku i slavu.

Zamislite da se naše Pere može kojim slučajem u današnje vrime prošetat Splitom! Ajme, ki bi to stihi bili!

Štijte slova našega jezika

Lipu rič, uz jidro, u Hektorovića čuh, a to bi skut, također u značenju jedra. Poslušajte ove stihe:

Kad je vitar u skut recimo štogodi

(u prepjevu: Kad je vjetar u jedra pripovijedajmo nešto)

Malo primuknuvši svaki se čujaše,
Skuta potegnuvši, da vitar padaše

(u prepjevu: Malo zašutjevši, svaki se, pritegavši jedro,
Čuđaše što vjetar slabi)

Od dragog Petra oprostit ćemo se završnim stihovima:

Skončanja ne imiti do duga vrimena,
Dokle strana ova (der do togaj vika)
Bude štiti slova našega jezika.

što bi u suvremenoj obradi zvučalo ovako:

Smrti nećeš zadugo upoznati,
Dokle ova zemlja, dovijeka,
Bude čitala slova našega jezika. 


Parlame, šprehame i spikame po horvacku

Eto, Hektorović nam već prije četiri stoljeća govori da štijemo slova našega jezika. Da vas podsjetim i Skoku je skočilo u oko da se tada u Petrovo vrime na Hvaru rabilo više slavenskih izraza nego li danas. A kako li se to danas parla, špreha i spika?

Ljudi od mora pripadaju posebnoj vrsti. Oni imaju i svoj posebni jezik. Ja sam mislil, kad sam ih prvi put imel priliku čuti kak govoriju, da to neki furešti pokušavaju štrikati horvacki.

Tako neki dan šećem Splitskom rivom kad mi oko zapne (ljudi, ovome definitivno nije nešto u redu s očima - dobaci netko iz publike) za dva šjora - jedriličara koji pričahu očima, kapcima, obrvama i trepavicama, rukama i nogama, a bogami i jezikom. Jen od njih je rekel ovo (bilježim što su to moje uši čule):

Trevija me reful, karina me do krožete, deboto sam buga provom u đigu.
A?
E!

E, sedamnaest mu valova i trinaest mu valića ak sam ja njih razmel kaj su pripovedali. Tada san svatija da jezik u morskih vukova nije riblji kašalj. Od njihove beside deboto sam buga nosom u palac Grgura ninskog.

Sad vidim da bum moral vučit reči kaj sem ih imel čuti. Je, poveselim se ja, zemeš libar i navčiš se. Je, al takvog libra nigde ni bilo, nit ga ni. Je, Joža Horvat (onaj Međimurec kaj se po svim oceanima sveta valjal) bi rekel ve ga je, ve ga ni. Je!

Znaš kaj, više niš ne razmem. Sad bum vam pokazal kak ja vidim ono kaj pliva po vodi. Jednostavnim hrvatskim jezikom ću vam pojasniti osnovne dijelove jedrilice. Ne vidim gdje je tu uopće problem. Gledaj sliku i uživaj!

Štanga ona na koju se jadro privezuje

Tanka duga palica na koju se privezivalo jedro e da bi se uzdiglo na jarbol naziva se lantina. Ta rič dolazi od latinskog nautičkog termina antenna. Ivan Belostenjec (opa, neki novi lik) u svom rječniku iz 17. stoljeća za antennu daje sljedeće pojašnjenje: štanga ona na koju se jadro privezuje, prikrstak od arbora, lantina. U Pavla Rittera Vitezovića (gle, još jedan) stoljeće kasnije nalazimo tri izraza: lantina, prečnica i jadrenica, a Jakov Mikoč (stvarno, ma gdje ih samo nalazi?) u prvom pomorskom hrvatskom rječniku iz 1852 godine navodi dva: okrižica i prikerška, a za pennone (što je slično lantini) stoje križak, okrižci i terklja.

Stani malo! Znaš što - zavapi mi čitatelj: Ti uvodiš toliko novih likova da mi je već lakše čitati telefonski imenik. Laškaj, laškaj! A tek ove riči koje nikad ne čujah. Ja bio mislio samo lantina i gotovo.

A ća ćeš - ja ću njemu, život naš jedriličara uopće nije lak. S lantinom dođoh tek na pola puta. Šuti sine i slušaj dalje! U hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja Bogoslava Šuleka iz 1874. godine nalazimo križak i okrižicu, a Mirko Divković u svom latinsko-hrvatskome rječniku iz 1900. godine navodi križak i jedrenicu. 

He, he, to još nije sve! Božo Babić u svome petom hrvatskome pomorskom rječniku (Petom? Pa, ljudi moji, jesan li ja to dobro čuja, njegovom petom hrvatskome pomorskom rječniku?) iz 1901. godine bilježi vislo i okrižicu.

Da mladoj gospodi objasnim otkuda odjednom lantina na bumu. Bit će da je nekome lantina tresnula o brod i tu osta. Pri tome se začulo: bum! I tako posta i osta doljnja lantina. Šala mala. Zbog razvoja i primjene novih vrsta jedara gornja lantina se lagano ugasila, a doljnja lantina osta samo lantina. Nemojte misliti da gornja i doljna lantina nisu imale svoje nazive, no o tome, deblu, deblenjaku i debleniku, pelunu te bumu bumo drugom prilikom.

Da ponovimo: antenna, lantina, prikrstak, prečnica, jadrenica, okrižica, prikerška, križak, jedrenica, okrižak, terklja i vislo - sve je to ona štanga na koje se jadro privezuje. A ako trebamo nekom brzo, jednostavno i zorno objasniti na hrvatskom što je lantina tada može proć palica i štanga, a ni oblica nije loša. Današnji mladići od mora vjerojatno ne znadu da su im još dide ponegdje tu oblicu znali nazivati treva ili maca.

Ne mogu više, pa ovaj od lantine umalo napravi zasebni rječnik. Sva sreća što nije zavirivao i u druge rječnike. Idem se odmorit. Odoh ja poslušat malo glazbe - samo da namjestim radio lantinu.

Mala slana šala

Dva brodolomca već danima plutaju morem u malom čamcu. Nestalo im vode i bliži im se kraj. Uto u čamac slučajno uskoči zlatna ribica.

Ako me spasite ispunit ću vam jednu želju - zavapi ribica.

Kako su skapavali od žeđi zaželješe da se more pretvori u bevandu (Zagorci bi rekli gemišt) i vratiše zlatnu ribicu u more. I bi bevanda.

Tako oni sretni satima guštali, kad će iznenada jedan od njih:

Ajme, što učinismo! Sad ćemo morati raditi pipi u čamac!

Nastavak slijedi!


  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -