Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 20. (11. 03.2002.)

Dio dvadeseti 

Gusar il’ pirat, pitanje je sad

Pitate li prosječnog, nadprosječnog, podprosječnog ili bilo kakvog Hrvata hoćete, razliku između gusara i pirata teško da će vam itko od njih znati reći. Evo što Gradimir Radivojević kaže u svojoj knjizi “Morski razbojnici - pirati 20. stoljeća”: Ta dva pomorska termina nisu se jasno odvajala ni u ranijim razdobljima plovidbe na moru pa tako ni tijekom cijelog 20. stoljeća.

Ako mene pitate, ta dva pojma neće biti jasno odvojena ni tijekom 21. stoljeća ni u budućim razdobljima plovidbe na moru.

Slušajte što knjiga dalje priča: Gusarstvo je ukinuto 16. travnja 1856. godine pariškom pomorskom deklaracijom koju su potpisale tadašnje velesile: Engleska, Rusija, Francuska, Austrija i Pruska ( što će reći da od 17. travnja iste godine više nema gusara). Od tada je napad na moru (odobren od strane vlastodršca) mogao izvršiti samo ratni brod. U svakom drugom slučaju napadači su se nazivali morskim razbojnicima, odnosno piratima.

Kužite razliku između gusara i pirata, ne?

Gusarstvo i piratstvo na moru manifestiralo se na identičan način. I u jednom, i u drugom slučaju radilo se o napadu privatnih osoba na brod, ljude i imovinu radi stjecanja imovinske koristi. Bitna značajka gusarstva je da je ta aktivnost privatnih osoba obavljana na moru po službenom odobrenju vlasti. Naime, država je izdavanjem gusarskog lista ovlastila privatne osobe da napadaju brodove drugih zemalja te su, nerijetko, taj plijen zajedno i dijelili. Mislim na državu i gusare. Svaka eventualna sličnost s današnjim vremenom je više nego slučajna.

Il’ gusar, il’ pirat, men’ svejedno je

Zanimljivo je da su se malo u ulozi gusara, malo u ulozi pirata javljali isti brodovi, s istom posadom na istom morskom prostoru. Kada je brod imao ovlast neke države da napada brodove druge države tada je to bio gusarski brod, ali samo do onog trenutka do kada je postojao interes vlastodršca koji im je dao takvu ovlast i do kada su poštivali tu ovlast. No, vrlo često gusari su prekoračili ovlasti, što će reći da su radili debelo i za svoj džep, i time bi odmah postali pirati.

Vidi, vidi! Malo gusar, malo pirat. Uostalom, bili gusari ili pirati, za žrtvu je to bilo svejedno - bila je opljačkana, često zarobljena, pa čak i pogubljena bez obzira kako se oni zvali. Mislim pirati ili gusari.

Nismo još gotovi s gusarima. Gusari su od davnina mahali represalijskim listovima koji su se u starim hrvatskim gradskim statutima, pisani latinskim jezikom, zvali charta repressaliarum, engl. Letter of Reprisal, tal. commisione di rappresaglia. Ti listovi su služili za pojedinačna podmirivanja. Kužiš, netko ti ne vrati dug, ili si ti zamisliš da ti je netko iz nekog razloga dužan, a ti hop - zaskočiš prvi brod pa se obilato podmiriš, a kad je plijen već ionako na dohvat ruke, uzmeš sve. Ako ništa drugo, a ono zbog pretrpljene boli što si mislio da ti je netko nešto bio dužan. Nećete vjerovati, imam čudan osjećaj da je i meni netko nešto dužan.

Kasnije su se počele poduzimati opće oružane akcije protiv svakog neprijatelja. A za to je trebalo pribaviti gusarski (ili korsarski) list, engl. Letters of Marque, tal. lettere di marca.

Sada mora da vam je jasna razlika između gusara i pirata. Moš mislit.

Duboka sam uvjerenja da je u prošlosti bilo osjetno lakše pribaviti taj gusarski list nego danas bilo koju potvrdu u općini.

Riječ gusar vuče porijeklo od srednjovjekovne latinske riječi cursarius, od cursus = vožnja, plovidba, a riječ pirat od grčke riječi peirates, od peria = napad. Bit će da ipak ima neka razlika između gusara i pirata.

Države su ne samo izdavale ovlasti za gusarenje, već su i opremale gusarske brodove za lov na neprijatelja. Pazi sad! Takav brod za lov neprijatelja na nizozemskome se zvao “jaghtship”, odakle porijeklo vuče današnji naziv jahta.

Znao sam da današnji jahtaši imaju nešto gusarskoga u sebi. Znao sam. Jahtaši, gusaraši, jahtaši, gusaraši ...

A ima tu još privatira, bukanira i slično tome. Polako. Čemu priša? Ta ne može čovjek tako lako doći do kraja i na kraj sa sumnjivim morskim tipovima.

Mala slana zgoda

Za velikog fortunala posada jednog našeg jedrenjaka zavjetovala se da će hodočastiti majci Božjoj trsatskoj i to s fažolom u cipelama.

Brod se spasio i u Rijeci je zavjet trebalo izvršiti. Sva se posada iskrcala i pošla trsatskim škalama. Fažol je žuljio u cipelama i svi su teško hodali, samo je mali od foguna živo trčao pred svima i skakao po škalama.

Pomisli barba da mali možda nije stavio fažol u cipele pa ga opomene. A mali odvrati:
San, san, ma san ga skuhal!

Vidjevši da mu barba ne predbacuje, okuraži se mali pa nadoveza:
- Nismo se zavećali Majki Božjoj kakov ćemo fažol zet!

Bakarska nautička škola

Pomorska škola u Bakru bila je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća jedinstvena među svim školama na istočnoj strani Jadrana. Bila je prva koja je uvela hrvatski kao nastavni jezik.

Iz lijepe monografije Pomorska škola Bakar 1849. -1999., koja je već punih stotinu i pedeset godina jedno od najznačajnijih mjesta školovanja hrvatskih pomoraca, vadim puno zanimljivih podataka. Slušajte!

Početkom 1848. godine, kada val revolucionarnih i nacionalnih kretanja zapljuskuje sve zemlje Austro-Ugarske Monarhije, Bakar i Vinodol priključeni su Banskoj Hrvatskoj zajedno s hrvatskim zaleđem. Za banovanja Josipa Jelačića započeo je u Bakru s radom Državni nautički zavod. Bilo je to u rujnu 1849. godine.

Uvođenjem Bachova apsolutizma političke se prilike u Hrvatskoj pogoršavaju. Kao posljedica zatvorena je bakarska Nautika 1856. godine. Škola je ponovno započela radom 1871. godine.

Dolaskom Khuena Hedervaryja na vlast jača pritisak Madžara. U većim gradovima se zatvaraju hrvatske škole, a stjecajem okolnosti škola u malom gradiću bakar zadržala je hrvatski jezik. Štoviše, 1894. godine škola dobiva školski brod “Margitu” - prvi školski brod na Sredozemlju. Godine1908. bakarska Nautika dobiva svoj novi brod “Vila Velebita” kojeg su Talijani oduzeli tijekom 2. svjetskog rata, kada je i potopljen.

Predmeti pomorske struke predavani su na talijanskom jeziku, dok je nastavni jezik za ostale predmete bio hrvatski. U ostalim pomorskim školama sva je nastava bila na talijanskom. Stručni ispiti su također bili na talijanskom, a kasnije su dopušteni njemački i madžarski. Hrvatski ne. I premda su gotovo svi učenici bili iz Hrvatske, nastava stručnih predmeta održavala se i dalje na talijanskom jeziku još desetljećima.

Igem urom bači

Moš zamislit kako su hrvatskim mornarima zvučale naredbe na madžarskom jeziku. Tako bi mornari svome barbi, umjesto “si šjor”, odvraćali na madžarskom: “igen uram”, čitaj: igem urom. Ah, da, barba se kaže “bácsi”, čitaj: bači. Dakle, sve zajedno čitaj ovako: Igem urom, bači.

Godine 1874. dolazi na čelo Državnog zavoda u bakru novi upravitelj, nama već dobro znani Božo Babić, gdje ostaje nekoliko godina. Dolaskom profesora engleskog jezika Aleksandra Lochmera (1883. godina) bakarska škola postaje prvo učilište u Hrvatskoj na kojem se predavao engleski jezik.

Hrvatski jezik je u bakarskoj školi imao zavidan status bez obzira što se u stručnoj nastavi koristio talijanski. Jedini izuzetak u stručnoj nastavi bila su samo dva udžbenika za koje je škola dobila posebnu odluku da ih ima pravo koristiti u nastavi (1890. godina). Bili su to udžbenici tadašnjeg bakarskog nastavnika, također nam znanog, Jurja Carića. To su prvi pomorski udžbenici uopće napisani na hrvatskome jeziku.

Službeni jezik u pomorstvu Austro-Ugarske Monarhije bio je talijanski, pa je tako talijanski bio nastavni jezik i u svih sedam pomorskih škola na istočnoj obali Jadrana. Stručni ispiti za nautička zvanja mogli su se polagati isključivo na talijanskom jeziku. Nešto kasnije zakon je dopustio još i njemački i madžarski, ali ne i hrvatski jezik. Ipak, krajem sedamdesetih godina devetnaestog stojeća postaje hrvatski nastavnim jezikom u bakarskoj pomorskoj školi za sve predmete osim stručnih.

Budući da je upravo nepostojanje hrvatskoga pomorskog nazivlja navođeno kao jedan od glavnih razloga što se hrvatski ne koristi u stručnoj nastavi, za ostvarivanje prava na stručnu nastavu na hrvatskom jeziku trebat će se izboriti dugotrajnim i mukotrpnim radom na nautičkoj terminologiji.

Par tisuća hrvatskih pomorskih naziva

Zato ne čudi da je druga polovica devetnaestoga stoljeća obilježena u pomorskoj školi u Bakru živom sakupljačkom djelatnošću. Veće ili manje udjele u stvaranju hrvatskoga pomorskog nazivlja, naročito za dva za ono vrijeme važna segmenta: brodsko korito i jedrilje, dali su mnogi nastavnici bakarske škole (abecednim redom): Božo Babić, Juraj Carić, Narcis Damin, Nikola Gerechtshammer, Dezider Kasumović, Milan Miholjević, Bare Poparić, Luka Roić i drugi. Sakupljeno je oko 2.700 hrvatskih pomorskih naziva. Upravo je rukopisna i tiskana građa iz bakarske škole osnova Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića iz 1922. godine. Treba ddodati da je ta briga za stvaranje hrvatskoga pomorskog nazivlja među nastavnicima bakarske škole urodila plodom: bakarska je nautika bila prva koja je uvela hrvatski jezik u stručne predmete 1918. godine, a na temelju odluke hrvatske vlade u Zagrebu od 19. srpnja 1917. godine.

Nakon završetka prvog svjetskog rata održan je u srpnju 1921. godine u bakarskoj školi značajan skup pomorskih stručnjaka na kojem je provedena anketa o hrvatskom pomorskom nazivlju. Ta anketa će, uz rukopisnu i tiskanu građu iz bakarske škole, biti osnova Pomorskog rječnika kojeg će Rudolf Crnić objaviti godinu dana kasnije. Da poslije ne bi bilo: nismo znali, radi se o 1922. godini.

Bakarska nautika dobiva 1917. godine status akademije. Tako u Bakru poslije prvog svjetskog rata djeluje Pomorska akademija u sedmogodišnjem trajanju. Bila je to jedina pomorska akademija na području ondašnje države.

Pomorska važnost Bakra u ono vrijeme ogleda se i u činjenici da je od 1919. pa do 1924. godine tamo bila smještena pomorska oblast - upravna vlast za cijelu istočnu jadransku obalu.

Prškica, prška i pršnjača

Još bih se i danas gombao s prškom i prškicom e da mi u usjed ne skoči nitko drugi do li glavom i krakom barba Žabko. Znao barba Žabko da se upetljah u pršna jedarca pa krene:

Pršna jedra danas se više ne rabe. Nekada su na križevima bili pršnjaci na kojima su se razapinjala obično tri vrste pršnih jedara: prškica, prška i pršnjača. Prškica je bila razapeta između donjeg sljemenog i gornjeg košnog križa. Prška je bila vrlo dugačka, i to od gornjeg košnog do deblenog križa, dakle kao dva križna jedra. Pršnjača je, naprotiv, bila kratka, ali zato vrlo široka i razapeta na donjem pršnjaku i još produžena malim kolcem. Na kolcima su bili razapeti gornji porubi prškice i prške, a pršnjača je imala kolce i na gornjem i na donjem porubu.

Di ste sad, jedriličari moji?

Odmah ću učinit hare hare, pardon hari kiri, a još bolje kiki riki, ako ima ma i jedan naš čovik od mora koji zna ova jedra opisati lingvafrankastim ričima, oliti po mediteranski. Ni rođena mati ga neće razumit. Odma’ činim kiki riki.

Istini za volju, ne vjerujem da onaj gornji opis pršnih jedaraca na hrvatskom jeziku razumije ma i jedna hrvatska mati. Jadna li nam hrvatska mati. Opet ću morat činit kiki riki.

Barba Žabko mi je otkrio izvor, ne tople vode, pa čak ni izvor morske vode, već izvor ovih podataka: Petar Mardešić, Pomorstvo, I. dio: brod, Zagreb, 1944. strana 246. Ajde, čovjek dao sliku pa sam ga nekako pohvatao. Istu, teško uhvatljivu i shvatljivu priču bez slike, nešto skraćenu, nađoh i u Pomorskoj enciklopediji (vidi natuknicu: jedro). Da ne bi Mardešića i barba Žabka još danas bi činija kiki riki, kiki riki, kiki riki, ...

Učini konačno taj kiki riki ili odjedri! - čujem iskrena dobacivanja.

Čekajte, još nisam gotov. Slijedi moj mali doprinos hrvatskim lingvafrankistima, skraćeno frankistima, koji, baj d vej, nemaju nikakve veze s generalom Francom. Mislim na španjolskog Franca (čitaj: franka), a ne na hrvatskog Franca (čitaj: franca). Evo naših zaboravljenih mletacizama za pomoćna jedra koja se dodaju stalnim križnim jedrima kada puše lagani vjetar u krmu: kortelacin, škovamar i kortelac.

Antonio Putti u svome Dizionario enciclopedico-intuitivo figurato iz 1862. godine slovom i slikom opisuje koltelače i skopamare pa kaže:

Coltellacci - ciasuna delle quattro vele trapezoidali che le navi a vela spiegano con buon tempo, lateralmente alla gabbia e al parrocchetto.

Scopamari - Vela addizionale triangolare o rettangolare, distesa laterlamente al trinchetto, alla maestra e talvolta anche alla mezzana.

Ako vas nisan bija dotuka s onin gori sad ću vas s ovin doli:

Znate li na hrvatskome jednom riječju kazat starboard odnosno portside? Prijatelji moji, gdje ste? Da li ću vas ikad naći? Kažite mi što to znači kad nitko ništa ne zna?

Dostojanstveno prase od mora

Jednom prilikom, ne tako davno, ispredao sam vam priču o morskom prascu. Drugom prilikom, nedugo iza onoga ‘ne tako davno’, nađoh jedan meni nadasve sladak naziv za morskog praščića. Ma ne mogu više a da vam ga ne reknem, jer dobar naziv je dobar naziv ma koliko mi šutjeli o tome. Dajte uho!

Taj cukreni cukarin našao sam u knjigama Šime Županovića Hrvati i more: od koga Hrvati naučiše ribarstvo i ribarsku terminologiju?, knjige 3. i 4.: ribarska terminologija. Slušajte:

Vrsta psa (ako sam ga ja dobro shvatio, Županović govori o morskome, a ne o kopnenome psu) kojem je latinsko ime Oxynotus centrina (L.) na Vrgadi, Murteru i Rogoznici nazivaju morski prasac, na Pagu i Iloviku mu tepaju morski praščić, dok ga u Kukljici jednostavno zovu prasac. Tako će oni na Kukljici jednom prascu reći prasac jedan, a dvama prascima prasca dva.

Na otoku Susku tog malenog pasića zovu neodoljivo slatko: prajčić od mora. Slušaj još jednom: prajčić od mora. Neodoljivo cukreno slatko.

Od sada tražim samo morske cukarine, na primjer ježurče od mora, žapče od mora pa konjče od mora, a zamisli kitče od mora od kojih dvadesetak tona.

Ali to nije sve, ono ‘od’ u nazivu mi zvuči jako nobl i proštimano, nešto kao njemačko ‘von’ ili englesko ‘of’ u imenima i titulama. Nađite što je zajedničko ovim izrazima: barun fon minhauzen, praščić od mora, litl pig of sii, princ of vels, klajne švajne fon zee, mala svinjarija od mene, pikolo porko di mare ...

Već se u starih Rimljana može naći naziv porcus marinus, dok ga mlečani nazivahu pesse porco. Županović kaže da smo taj prijenos suhozemne u morsku faunu, tu metaforu, najvjerojatnije preuzeli od Mletaka. A od kog ćeš drugog?

Sada pokušajte vi meni prenijeti iz suhozemne u morsku terminologiju ovo: svinjče koje rokče. Da vas čujem. Roknite ako znate!

Rekao sam roknite, a ne riknite, za Boga miloga. Kaj ne kužite razliku između roknuti i riknuti. Za riknut mi je s vama.

Libok i debok k’o Lolek i Bolek

Vraćam se starborde tebi, na tvoje bokove stare. Da, pitao sam vas znate li što je starboard, a što portside. Najprije ponovimo ono što znaju svi oni koji mlate more: starboard je desna strana, a portside lijeva strana broda.

Nešto manje ih zna odakle ovi termini dolaze. U staro doba ljudi se nisu odmah dosjetili kormilu pa su veslo koristili za kormilarenje. To veslo kojim su kormilarili stavljali su uvijek na desni bok broda. Engleski izraz steering (=kormilarenje) dolazi od starije riječi u istom značenju, a čiji je korijen i dan danas u njihovoj riječi starboard. Eto tako, što ćeš jednostavnije nego li nazvati taj bok broda starborad tj. bok na kojem se kormilari, u prijevodu može rudobok.

S druge strane, u tim starim vremenima lakše im je bilo pristati sa suprotnim tj. s lijevim bokom na kojem nije bilo tog vesla - kormila. Zato su i ulazi i otvori za utovar na brod bili na lijevoj strani. Eto, port znači luka, a oni u luku pristajali lijevim bokom. Pa kako ćeš drugačije zvati lijevu stranu broda nego portside? U prijevodu može lukobok. Kud će suza neg’ na oko. A mi desni bok jednostavno zovemo desni bok, a po istoj logici, vjerovali ili ne, lijevi bok jednostavno zovemo lijevi bok. Treba li još nekome posebno pojasniti da je desni bok desni bok, a lijevi bok lijevi bok?

E, uzdajući se na poslovičnu jezičnu racionalizaciju u ljudi od mora, pipl of sii, menšen fon zee, uomini di mare, prije ili kasnije ćemo sažimanjem doći do dva dubokoumna, logična i nadasve jednostavna izraza: libok i debok.

Ča reče? Libok i debok? - zavlada nevjerica i nedoumica u gledalištu.

Nemojte mi reći da vam još moram objašnjavati da je libok nastao sažimanjem lijevoga boka, a debok sažimanjem desnoga boka. Nije valjda da moram i to objašnjavati. Počinjem se brinuti za vaše zdravlje. Mislim mentalno. Mislim na vaše mentalno zdravlje, a ne da ja mislim mentalno. Zaista se brinem.

Libok? Debok? K’o Lolek i Bolek … Ajd bok! - doleti iz publike.

Spiza po hrvacki

A znate li vi, npr. (čitaj: en pe er), odakle riječ najlon? Mnogi će sad zinuti od iznenađenja. Gledaj i zijevaj! Taj sintetički materijal otkrile su nekako u isto vrijeme dvije ekipe znanstvenika, jedna u New Yorku, druga u Londonu. I oni, da pojednostave stvar, nazovu ga nylon (čitaj: najlon), što je zapravo kratica dvaju gradova: New Yorka i LONdona. Jednostavno, zar ne? Eto, na isti način je lako dokazati da su čarape hrvatske: ČAkovec RAbac PEtrinja. Jesu li to hrvatski gradovi ili nisu? Jesu. Pa onda su valjda i čarape hrvatske. Jesu li? Jesu, jesu!

Slušaj sad ovu umotvorinu. Svi misle da izraz spiza dolazi iz talijanskog Kaj god. Bilo je to ovako: jednom davno, kad su se gradovi Zagreb i Split ljubili, a kako ljubav prolazi kroz želudac, rekli Spličani i Zagrepčani ajdmo izmislit rič/reč koja će nas podsjećati na našu ljubav. Mozgali oni, mozgali i bogami domozgali. Spojili oni po dva početna slova svojih gradova Split i Zagreb i tako nasta spiza.

A kako je ta ljubav sezala daleko u prošlost, nitko živ se više ne sjeća kakva je zapravo ona bila, i je li uopće bila. Ne znam za tu bajkovitu ljubav, ali znam da spiza, Split i Zagreb žive i dalje. Živjela spiza, živjeli Split i Zagreb!

Ovo virtuozno jezično mudroslovlje završit ću sa znakovitom upadicom jednog gledatelja koji mi je samo dobacio par riječi, a ja nek si mislim mentalno:

Nečujam Jelsa Bibinje!

Nastavak slijedi.

  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -