Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 19. (07. 12.2001.)

Dio devetnaesti 

Mali od Suve Reke i suvog mora

Mali tj. mali mornarčić, mornarski šegrt, lima, vrzmao se po brodu puno prije 19. stoljeća. Na primjer, na svakom dubrovačkom brodu bio je veliki broj ovakve djece koja su obavljala razne brodske službe.

Dobar opis maloga dao je čika Božo Đaja u svojoj knjizi “Naši pomorci I - mali”, tiskanoj u Beogradu 1903. godine. No, najprije morate čuti kako je čiča Đaja započeo svoj predgovor:

Srbinu suvozemcu poznato je da ima braću pomorce, i on ceni te ljude, koji po celom svetu raznose srpsko ime ...

Znao sam - da nije bilo Srba pomoraca, ne bi bilo ni pomoraca na Mediteranu. Kakvi Talijani, kakvi Španjolci, kakvi Hrvati, ... Zamisli, nađeš se u nekoj lučici u Italiji, ili Portugalu, ili Srbiji, a kad tamo se ori: bre čiča barba, ćemo da burgijamo, pardon bre, burdižamo da nas ceo svet razume. To ti je lingua franca. Ta ceo Meditera, šta ceo Mediteran - ceo svet ih razume.

Inače, knjiga vrvi morskim srpskim izrazima poput: barkariž, baštun, imbrolji, lanterna, mura, patarac, stralji, škota, ... Mislim da su te izraze prvi koristili pomorci na reci Moravu, tamo negde oko Suve Reke, kad je duvala Košava. Bilo je to pre Hristosa. A Mlečani jednim uvom prisluškivali posle Hristosa. Sram ih bilo. Mislim Mlečane.

Mediteranska lettera franca

Ah da, umalo zaboravih, sve to je ispričano na ćirilici oliti mediteranskoj letteri franca .

Što reče? Mediteranska lettera franca? Za umrit.

Ovu zaista zanimljivu knjigu napisao je zaista pravi pomorac - barba Božo oliti čika Đaja, da me ceo svet razume. U knjizi ima puno zgodnih crtica iz života pomoraca onoga vremena. Tako bre čika barba na strani 44. o malome divani: U svakome je zanatu početak težak, ali se ipak ne može uporediti sa teškim životom Maloga na brodu. On je pravi mučenik. I ako je još dete, od njega se traži ozbiljnost kao od zrelog čoveka ... Mali nema ni određenu dužnost ni prava; on radi što god mu narede i ne sme da rekne to nije moja dužnost.

Lako vama, ja to pričam vama na latinici, a on je sve to meni pričao na ćirilici. Slušaj što na ćirilici kaže dalje (imate sreću što vam ja simultano prevodim): Dispensijeru donosi ugalj i vodu, seče drva, pere sudove i fugun ... mete brod, drži u redu nostromove stvari, sve što treba da se iznese iz stirića to je njegov posao. Puštati jedra, tu je prvi Mali, zatvoriti kontra tu je opet Mali, baciti barketu to ne ide bez Maloga, i osim ovih raznovrsnih poslova mora još da sluša i celo osoblje, te da jednome skuva kafu, drugome da očisti čizme i stotinu drugih usluga da izvrši.

A kako bi vam bilo da vam stalno pričam na ćirlici, bez prijevoda, vidi na primjer ovo: диспенсијер, носτромо, щијор, щкриван ... Има да ме цео свеτ раэуме. A? Ovo slovo «a», kao i upitnik, napisani su ćirilicom, zato ih i pročitajte na ćirilici. Nemoj da nekog čujem čitati latinicu.

Malomu je za umrit

Ljudi, a kojim to ovaj jezikom priča, niš ga ne razumim - čujem prigušeni žamor u gledateljstvu.

To vam je mediteranska lettera franca.

Kaj god - žamori gledateljstvo i slušateljstvo: - Kaj god. Za umrit.

Nije mi jasno zašto se tu tolikima umire. Za umrit.

Ima još jedna zanimljiva knjiga iz toga doba. Bare Poparić, profesor bakarske Nautičke škole, objavio je 1904. godine interesantne priče pod naslovom “Doživljaji hrvatskih pomoraca” (pretisak u Rijeci 1994. godine).

Njegove priče temeljene su na dogodovštinama naših mornara na jedrenjacima u 19. stoljeću. O tim dramatičnim i nesretnim pričama s barem malim okusom hepienda drugi puta, a ovdje ću par slova o malome. Opis brodskog maloga je sličan onom Đajinom jer mali je bio mali ma na kojem brodu u ono doba plovio:

“Mali” je na brodu bio pravi pravcati mučenik! On mora da dvori kapetana i poručnika; on je uz to prvi i jedini doglavnik kuharov, pa mu odatle i predikat “mali” od foguna, to jest, brodske kuhinjice. osim toga, “mali” je gore nego sluga svih mornara, od prvoga do zadnjega. Je li kojemu mornaru što krivo, ne može li na ikomu, izkalit će se na “malomu”; je li koji mornar dobre volje, najprije će se narugati “malomu”; hoće li se mornaru da komu zanoveta, njegova je prva žrtva “mali”. I tako “mali” ne ima nikad mira ni počinka, danju, ni noću. Jer, mienja li se u noći “straža”, “mali” novoj straži valja da kuha kavu i jao njemu, ako je ne skuha u redu. Ide li “straža” posle izmjene na počinak, viče “maloga”, makar da komu pripali lulu ili smotku. “Mali” valja da je svedjer svuda, inače težko njemu. Za “maloga” obstoje samo dužnosti, a nikakvo pravo! (str. 11. u pretisku).

Sidrenje na Bahamima

“Ruža vjetrova 1942. - 1992.” knjiga je Tihomira Predovića u kojoj se autor putopisno osvrnuo na regatu ‘America 500’, regatu u kojoj je ne samo sudjelovao već i pobijedio. Neću o njegovom sportskom uspjehu već ću navesti nekoliko morskih riječi koji mi zapeše za oko: ... jedrimo s trećim kratom na glavnom jedru (povremeno ga mijenjamo za drugi kad malo popusti) i s olujnim prednjim jedrom ... Postavili bi se u osnovni zaustavni položaj i čekali da se nevrijeme smiri (str. 92).

Što reče? Osnovni zaustavni položaj usred oceana? Bit će da je to zavlaka. Zamisli, zaustaviš brod usred ocean i odeš malo prošetat, a brod stoji na mjestu ka ukopan, a? Za svaki slučaj povuci ručnu.

Slušaj dalje: Kako imamo samohvatajuća vitla i uređaj za namotavanje prednjih jedara kormilar može sam motati (kratiti) prednje jedro i trimati obadva. Za sve ostalo treba buditi slijedećeg u gvardiji. O spinakeru da i ne govorim. za kontrolu škote, škotice i pritega tanguna drugi je član posade morao biti stalno na palubi (str. 88) ... Bilge broda (prostor za kaljužu ispod poda) nije bio dobro očišćen pa se prilikom jakog naginjanja voda razlila po stijenama salona (str. 90) ... Zbog vjetra “učelo” i “razvijenog mora” ovo je ponovo mokro jedrenje. 55 milja regatnog kursa se zbog križanja pretvorilo u 84 milja mučenja broda i opreme (str. 120) ... Skidamo spinaker i vozimo u orcu* na lijevim uzdama (* jedrenje sasvim uz vjetar ili maksimalno napredovanje prema vjetru, str 148).

Na kraju evo što Predović zbori o sidrenju: Sidrenje u ovim vodama (Bahami, op.p.) zbog jakih morskih struja sasvim je specifično. Na Jadranu to najviše volim činiti tako da sidro bacim u prostranoj uvali u središtu zamišljenog kruga čiji je radijus nešto veći od dužine moga sidrenjaka. Valja uvijek računati na burin noću, a također uzeti u obzir i način kako su usidrena susjedna plovila. kako to na Sredozemlju svi čine s jednim sidrom, svako drugačije sidrenje bilo bi opasno.

Ovdje (na Bahamima, op.p.), međjutim, zbog jakih struja svi upotrebljavaju dva sidra pa se tome treba prilagoditi. Pri tome je bolje da su obadva sidra na pramcu, a ne jedno na pramcu a drugo na krmi, jer se tako brod može okretati oko osi kad struja mijenja tijek ili oslabi. Da se kobilica ili kormilo jedrilice ne zaplete o sidrenjak izvrsno mogu poslužiti utezi za ronjenje ili sl. koji se nekoliko metara kliznu po sidrenom konopu. Preduvjet za dobro sidrenje u uskim kanalima je da se sidra bace pod 180o, a ne 45o kako piše u našoj literaturi. To se uostalom dobije samo većim razmakom između sidara i jačim zatezanjem konopa (str. 199).

Sada znate kako treba sidriti. Na Bahamima!

Škola za mozze

Talijanski izraz za maloga je “mozzo”. U našim tekstovima susreo sam ga rijetko i to samo u 19. stoljeću.

Ma koliko ti imaš godina kada si ga susreo u 19. stoljeću?

Poslije, u 20. stoljeću, čitam samo izraz “mali”. Tako Josip Draženović u svojim “Crticama iz primorskoga malogradskog života” iz 1883. godine kaže: Kad sam se u svojoj trinaestoj godini otisnuo na more kao mali - mozzo, bilo je na brodu živih ćušaka dan na dan. Kome da ugodiš? - Je li koverta blatna, je li se čun napio vode ... je li cima slabo zapetljana, ili se struže kroz podvez - eto ti bijede i konopca (str. 70).

Zanimljiva je knjižica carske i kraljevske ratne mornarice (Austro-Ugarske) tiskane u Beču 1884. godine na hrvatskome jeziku koja govori o školovanju naših mladića za pomorce. Tako umjesto riječi “mornarica” rabe riječ “marina”, a nije im poznat ni “mali” tako da naslov knjižice glasi “Škola za mozze c.k. ratne marine”.

Eto, talijanski pomorski izraz “mozzo” jedan je od rijetkih talijanskih izraza koji se nije prilijepio u govor naših mornara. Tako ga, mislim na mozza, a ne na mornara, nisam našao niti u izvanrednom dijalektalnom rječniku Radovana Vidovića.

Inače, “mozzo”, engl. “ship’s boy” dolazi iz španjolskog jezika u kojem se opća riječ “mozzo” razvila u pomorski termin “brodski mali”. Prvi španjolski izvori bilježe ga već u 13. stoljeću. (The Lingua franca in the Levant, H. & R. Kahane, str. 324). Isti autori zabilježili su da se u Dalmaciji govorilo “moc”. Vidović niti tu varijantu ne spominje u svome rječniku.

Znači, u govoru naših mornara “mali” uvik stoji ka “mali” makar ga Austro-Ugarska mornarica bila na hrvatskome jeziku zvala i pisala “mozzo”.

Radojica Barbalić u svojoj knjizi “Poškropljeni z moren”, Rijeka, 1970. godina, za maloga kaže: Biti mali u doba jedrenjaka značilo je prvi put ukrcati se na brod, stupiti u prvi kontakt s morem. Bilo je tu raznih malih: kamarot, mali od foguna i mali od kuverte. Ukrcavali su se obično nakon završene pučke škole, tj. u 12. i 13. godini, pa čak i u 9. godini.

Štoriju o malome završit ću kratkim osvrtom na simpatičnu pričicu “Mali od foguna” Viktora Cara Emina iz 1927. godine, a tiskane tek 1949. godine u kojoj uz sintagmu “mali od foguna” susrećemo nekoliko morskih izraza koje naš Car kratko objašnjava, npr. fogun je kuhinja na palubi lađe, bukaporta je otvor kroz koji se krca tovar u lađu, a kavobanda je gornji dio bokova lađe. Kuverta je paluba, dok je gavun tamna jama pod kuvertom.

A kad bi mali porastao, sa 16 -17 godina zapovjednik bi ga unaprijedio i ukrcao kao mladića.

Mala slana zgoda

U vremenima kad je jedro bilo jedino pogonsko sredstvo, često se dešavalo da su brodovi dana i dane stajali na moru, a ćuha vjetra niotkud. Mornari, inače praznovjerni, ne bi tada ni riječi izustili, već bi sve mimikom izražavali ili šapatom izgovarali, jer, može se desiti da se brod s mjesta ne makne “cijelu vječnost”.

Jednom tako plovila žena s mužem, inače kapetanom broda, i brod naišao na tišinu. Niotkud ni ćuha vjetra. Brod stoji nepomično.

Žena sjedila na kasaru i nešto plela. U jednom času zapazi da barba gleda niz pučinu prema oblacima. Začas se osjetio ugodan povjetarac.

Grazie ... izusti žena hoteći nadovezati: al buon Dio ...

no nije uspjela jer je brzo ušutka barba:

- Muci, muci! Ne sme se govoret!

Jedrenjaci slavne Dubrovačke Republike

Josip Luetić puno je pisao o staro dubrovačkim jedrenjacima, a ovdje spominjem dvije knjige u kojima je opisao povijest slavne Dubrovačke Republike: “1000 godina dubrovačkog brodarstva”, Zora, Zagreb, 1969. godina i “Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke”, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1984. godina. Ovdje ću navesti samo skraćene opise par jedrenjaka - pulake i brika - samo da vidimo koju je terminologiju koristio, jer vidim da vas to zanima:

Karakterističan tip dubrovačkog jedrenjaka u XVIII stoljeću ... bio je jedrenjak tipa pulake. Dubrovačka je pulaka ... imala dva do tri jarbola s najviše križnih jedara, pa četiri letna i jedno sošno jedro na krmenom jarbolu. Pored toga je pulaka imala i pomoćna jedra “krajnike”, pa dvije prečke, a pod kosnikom jedno posrtno jedro (1000 godina dubrovačkog brodarstva, str. 93).

Svim našim mornarima jasni su ovi nazivi jedara. Na primjer, posrtno jedro, a da o krajnicima i ne pričam. Moš mislit. Joj, što vas to zanima.

Evo sada opisa brika - najbrojnijeg među dubrovačkim prekooceanskim jedrenjacima iz knjige Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke, str 294. i 295.:

Svi su dubrovački brikovi imali po dva jarbola s križnim jedrima, a imali su kosnik i prikosnik na kojima su se razapinjale po dvije, a ponekad i po tri prečke. Na oba jarbola ti su brikovi imali po tri oblice - križa na koje su se razapinjala trapezoidna križna jedra. ... Između jarbola ... imali su jedno ili dva letna jedra. Na krmenom jarbolu je bilo razapeto još jedno sošno.

Prema sačuvanoj likovnoj građi ... dubrovački brik je obično imao šest, a možda i sedam križnih jedara, dvije do tri prečke, jedno ili dva letna jedra i jednu šošnjaču. Glavni križ (“goli”) - deblenjača - nije imao razapeto jedro.

Dubrovački brik (vidljivo na slici iz 1796. godine) imao je i takozvana pršna jedra: na pramčanim (na pramčanom jarbolu) jedrima pršku i pršnjaču, a na krmenom samo pršnjaču.

Sad ja vas pitam: je l’ vi na svom brodu imate pršku i pršnjaču? Što je? Svi me čudom gledate.

O čemu ovaj priča? - čujem više njih dobacivati.

O briku pričam. O neuka publiko, o tempora, o more, o ne morem više ..., pri tom izgovaram ovaj tekst u pozi glumca šekspirijanskog kazališta: - Ta tko još ne zna koja su jedra prška i pršnjača? Od sto glasa glasa čuti nije ...! Zbog dramatske napetosti ponavljam: Od sto glasa glasa čuti nije ...!

Osjećate li dramatski naboj u zraku, a? Isti onaj naboj kao kada se mornar suha grla duboko zamisli pa značajno i znakovito uzdrhtala glasa upita sama sebe: Piti ili ne piti, pitanje je sad!

Vid’ naboja, a? Vid’ mornara kako se lomi, a? Pit’ il’ ne pit’, a? Za po...pit.

Krhko je ljudsko znanje, štioče moj

Psssst, psssst, ... moram vam nešto priznati. Priđite bliže! ... Još malo ... Tako ... (pri tom rukom diskretno zaklanjam usta tako da se loš glas daleko ne čuje) - Slušajte, ni ja ne znam koja jedra su prška i pršnjača. Čekam barba Žabka da mi prišapne. Do tada nikome ni riječ, važi? Živa? ... Živa!

Čitajući moje gornje priznanje, zamislite me kako vam istovremeno značajno namigujem. Samo vi vidite tu moju grimasu, samo vi i nitko više. Neka to ostane naša mala tajna. Moji štioci i ja volimo se tajno.

Što je sad? Opet vidim zbunjene poglede. Sad se pitate što su, ili tko su, štioci? To nisu jedra moje brodice već su čitaoci moje rubričice. A sad nagradno pitanje - kako se kaže samo jedan od mnogobrojnih štioca, a? Da, tebe pitam, štioče moj. Da, ti si štilac, da, štioče moj, štilac.

Koliko su pak Dubrovčani naročito cijenili taj tip jedrenjaka dovoljno je samo spomenuti da je 1805. godine u sastavu trgovačke mornarice izvanjadranske plovidbe Dubrovačke Republike bilo ništa manje nego stotinu pedeset osam brodova (za one koji ne znaju slova evo brojaka: 158) tipa brik. Luetić dalje spominje da su ti dubrovački brikovi posljednjih godina postojanja Republike plovili preko oceana sve do New Yorka, Havane ...

U Luetića svašta svašta se nađe: koke i karake, a tu su i nave, šajke i pinke, te patači, urke i tartane, a o filjugama i trabakulama da i ne govorim ... Luetić govori i o zastavi: Zastava je bila jedini vanjski znak državne pripadnosti jedrenjaka u prošlosti. Treba, usto, napomenuti da je zastava bila i vanjsko obilježje vrste broda i da je dijelila mornaricu jedne države na ratnu i trgovačku. Tako su prilikom isplovljavanja svi dubrovački brodovi morali vidljivo istaknuti veliku državnu dubrovačku zastavu svetoga Vlaha ... Nema tu čega nema.

Ljudi, pa ne mogu ja sve sam. Uzmite i vi koju morsku knjigu čitat. Neće vam se ruka i oko osušit. Vid’ mene.

Hrvatske morske riječi iz pera Jakova Mikoča

Nedavno vam rekoh malo slovo o mikočevom rječniku, prvom hrvatskom pomorskom rječniku koji je, nažalost, ostao u rukopisu. Gotovo stoljeće i pol kasnije Siniša Mišković pripremio je Mikočev rječnik za tiskanje, a Hrvatsko filološko društvo u Rijeci ga je, ne mogu reći pretiskalo već tiskalo 1998. godine.

U rječniku čitam: U to doba nije postojala nikakva tradicija hrvatskog pomorskog nazivlja. Hrvati su u pomorstvu uglavnom koristili talijansko nazivlje, ne samo zbog teritorijalne i kulturološke bliskosti, već i ponajviše zato što je talijanski jezik bio službeni nastavni jezik za nautičke predmete u hrvatskim pomorskim školama.

Tek je odlukom Vlade u Zagrebu od 19. srpnja 1917. uveden sljedeće godine hrvatski jezik kao nastavni jezik za nautičke predmete. Primjena hrvatskoga jezika na brodu nije nažalost ni do danas posve ukorijenjena. Iz toga se vidi koliki je podvig učinio Mikoč kada se 65 godina prije službenog uvođenja hrvatskog jezika u nautiku odvažio na sastavljanje hrvatskog nautičkog rječnika, tj. na prikupljanje i stvaranje hrvatske pomorske nomenklature.

Samo za vas odabirem nekoliko riječi iz Mikočeva rječnika:

albero di malestra = veli jambor,
albero di mezzana = katarka,
anima del timone = duša kormila,
argano = motovilo, vitlo, vito,
barca = čuna, plov,
baston di flocco = palka od floka,
bitte = deržoteg, daržci,
bozzelo = kluba,
deriva = opadanje, rasputjak, padanje,
groppo piano (rovescio) = uzal ravni (naopaki),
imbrogli = zamke,
macchina a vapore = parokret,
manovra = rukokret,
nautica = brodoslovje,
nostromo = glavnik,
paterassi = stranodižci,
pilotaggio = peljarstvo, vodstvo,
pontone = plutnjak,
razma = nakrivka,
straglio = kosinac, kosak, stalj, kosodviz,
tambucchio = soboljeg,

Sljedeći puta ću vam, ako ćete biti dobri, spomenuti i nekoliko brodskih zapovijedi koje je Mikoč zapisao na kraju svoga rječnika. Koliko ja znam, prve pomorske zapovijedi zapisane na hrvatskome jeziku.

Ponavljam, samo ako budete dobri!

- Moš mislit kak bumo dobri - čujem žamor.

Jedno dvadesetak godina prije svoga rječnika, točnije 1833. godine Mikoč je objavio opsežan udžbenik na talijanskome jeziku “Il corso di Navigazione teorico-practica” u dva sveska na gotovo 800 stranica. U prijevodu: Teorijska i praktična obuka za navigaciju, a ono Il vam ne znači 2. već je to Il kao u imenu najpoznatije zagrebačke ulice Ilice.

Tada je, uostalom kao puno godina prije i puno godina poslije, službeni nastavni jezik u nautici bio talijanski pa nije niti bilo moguće, niti je imalo smisla, pisati na nekom drugom jeziku na primjer na hrvatskome, jer takav udžbenik ne bi bio odobren od vlasti za izdavanje, a još manje za uporabu.

Zato nas ne mora previše čuditi činjenica što danas još uvijek uglavnom nemamo standardizirano hrvatsko pomorsko nazivlje. A kako bismo ga i imali kada nismo u prošlosti mogli službeno koristiti hrvatsko pomorsko nazivlje pa makar ono bilo u ono doba u povojima. Od svih pomorskih škola na istočnoj obali Jadrana jedino je pomorska škola u Bakru u u drugoj polovici 19. stoljeća počela hrabro i mukotrpno uvoditi hrvatski jezik u stručne predmete. Drugom prilikom, bolje reći prvom prilikom, nabacit ću još koju riječ o bakarskoj pomorskoj školi. Zaslužila je.

Nastavak slijedi.

  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -