Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 17. (24. 08.2001.)

Dio sedamnaesti 

Mornarčad starih jedrenjaka

Na starim jedrenjacima točno su se znale dužnosti pojedinih članova posade. U 'Slikama iz pomorskog života' Jurja Carića iz 1884. godine čitam:

Kapetan je na brodu sve, apsolutni gospodar. Nitko nema pravo da ga ma niti savjetuje, svak mora da ga sluša. On dava zapoviedi poručniku, koji ih dieli božmanu. Ovaj posljednji zapovieda vojsci neposredno. Iza božmana najstariji je dispenzir, koji ga može do potrebe zamieniti. Pak dolaze krmilari, pak mladići, sobničar i napokon mali. Mladići su do potrebe zamjena krmilarom i za manevriranje. Njima su povjereni jarbori ... Kamarot stoji izključivo na službu komore. Pod komorom se razumievaju na brodovih sve one osobe, koje u njoj stanuju, kapetan naime, poručnik i kadet. Kadet nespada pod stegu. Njemu zapovieda kapetan ... Mali služi svakoga, svakoga mora da posluša, ali najprije božmana i dispenzira (str.107-108).

Tu gore vrzma se nekoliko osoba koje je Carić pojasnio u Tumaču njekojih rieči i imena na kraju svoje knjige: božman je čovjek koji na brodu upravlja mornaricom ili vojskom. On je najstariji odmah iza kapetana i poručnika. Mornari ga zovu još: bože ili talijanski: nostromo. Dispenzir je kuhar kojemu povjerena kliet na brodu. Kamarot je sobar, sobničar na brodu.

Pelješki jedrenjaci bili su nadaleko poznati

Stjepan Vekarić puno je pisao o našim starim jedrenjacima, posebno o onima s poluotoka Pelješca. U knjizi 'Naši jedrenjaci' prikazan je najvažniji dio njegovog bogatog opusa. Malo ću o brodovima, malo o posadi.

U šesnaestom stoljeću galijun je najčešći tip pelješkoga broda. Pulake i patake u sljedećem stoljeću polako potiskuju galijune. Pataka je mediteranski tip broda obično s dva jarbola: na prednjem su križna jedra, a krmeni jarbol ima sošno jedro.

Vekarić navodi takelažu, oliti snast, pelješke patake: kosnik (albero della civada) s uspravnim prikosnikom (arboretto della contracivada) te prednji, glavni i krmeni jarbol. Na kosniku, prednjem i glavnom jarbolu brod ima po dva križa za razapinjanje jedara, a na krmenom jarbolu jedan. Na njemu je ukupno osam jedara (za koje ne navodi hrvatske nazive već samo talijanske, op.p): po dva na kosniku (vela di zivada i vela di contrazivada), prednjem (vela di trinchetto i vela di parochetto), glavnom (vela di maistra i vela di gabbia) i krmenom jarbolu ( vela di mezzana i vela di contramezzana), str. 119.

Sada malo o ekipi broda. Dužnosti članova posade na većim pelješkim jedrenjacima bile su točno određene. Uz zapovjednika na brodu bili su sljedeći časnici: brodski pisar (poručnik), božman, gvardijan, upravitelj brodskog čamca, drvodjelac (brodski tesar) i ekonom (dispensjer).

O kapetanu, škrivanu i noštromu neću trošiti ni riječi jer i morski vrapci na jarbolu znaju tko je gazda na brodu, o pisaru sam nedavno bacio spiku, a noštromo vas čeka koju rečenicu dalje. Nakratko ću spomenuti ostale koji se od početka 19. stoljeća smatraju samo mornarima. Prilično su bile nejasne dužnosti gvardijana kojega na pelješkim brodovima nalazimo još i u 19. stoljeću. Veći brodovi su imali upravitelja brodskog čamca premda se on izričito ne spominje. Brodski tesar je kalafat koji se brinuo o trupu i palubi da ne propuštaju vodu. Dispensjer je nabavljao hranu, a obično je bio i kuhar.

Posadu u užem smislu činili su: mornari i mali. Mornari su momci s dužom praksom na brodu. Oni redovito vrše dužnost kormilara. Mlađi mornari s manje prakse nazivaju se mladići, a ako ima više malih na brodu razlikujemo malog od pramca, malog od kuhinje i malog od kamare (kamarot). O malome ću drugi put.

Božman je naš čovik

Zanimljivo je primijetiti da Carić, koji je inače bio vrlo sklon uporabi talijanizama rabi anglonoštromizam 'božman', a ne 'noštromo'. Božman dolazi od engleske riječi boatswain, odnosno boatsman što znači vođa palube.

U svojoj knjizi 'Nebo, more i ponekad kopno' iz 1967. godine Bruno Profaca na str. 167. kaže: Osim komandnog osoblja i mornara na svakom brodu nalazi se vođa palube ili stroja, takozvani noštromo. Njegov naziv potječe iz davnine, kad su naši pomorci plovili na tuđim brodovima, pa su kontakt s ubraženim talijanskim i austro-ugarskim časnicima mogli doći samo posredno preko vođe palube, koji je također bio 'naš čovjek' (nostro uomo).

Ovdje moram ispraviti kapetana Profacu. Točan je samo drugi dio objašnjenja koji kaže da se do časnika dolazilo preko vođe palube. Naime, noštromo, ili nostromo, plovio je na svakom jedrenjaku, bez obzira bio brod tuđi ili naš. Uostalom, pogledajmo što kažu autori knjige 'The lingua franca in the levant' Henry i Renée Kahane: Nostromo – riječ je široko rasprostranjena na Mediteranu od šesnaestog stoljeća, a izvorno dolazi s Pirinejskog poluotoka gdje su je rabili robovi na galijama. Sastavljena je od riječi 'nuestro' – naš i 'amo' – gospodar (engl. master). U raznim dijelovima Mediterana mijenjala se pod narodno-etimološkim utjecajima ... tako je i zabilježen je talijanizam 'nostre home' (naš čovjek, op.p.), str. 318-319.

Ako je božman 'naš čovik', kako se kaže tuđi čovik? Bit će tuđman, a?

U nastavku iste stranice gore navedene knjige kapetan Profaca kaže: Da bi dokazali koliko je to nezahvalan posao Englezi su u svojem pomorskom žargonu izumili i službene nazive za vođu stroja «donkeyman» (magarac) i za vođu palube «boat swain» (brodska svinja). A vođe palube i stroja prihvatili su sasvim hladnokrvno te neobične inače humorom izgovorene nazive u svim mornaricama; bez uvrede, naravno.

Bez uvrede, naravno, mislim da je i tu naš kapetan previše slobodno objasnio engleske izraze. Naime, sami izrazi su ozbiljni bez obzira što ih se može zaista humoristično interpretirati. Tako donkey engine znači pomoćni stroj, a boatswain vuče porijeklo iz srednjovjekovnog engleskog bootswein, od francuskih riječi boot - brod i swein – sluga (Webster's Seventh New Collegiatte Dictionary, 1976). Riječ swain očito neodoljivo podsjeća na njemačku svinju. Ja zato predlažem da mi noštroma nazovemo 'brodsko prase'.

Moreplovci ljubomorno njeguju svoj izričaj

Da vas čujem, što su noštromizmi,a? Noštromizmi su riječi iz mornarskoga uzusa u kojem prevladavaju djelomično adaptirane primljenice iz talijanskog jezika, kaže Diana Stolac. A Marijan Urbany, jedan od urednika Hrvatsko-engleskog pomorskog rječnika, u nekoliko se svojih znanstvenih članaka osvrće na noštrimizme. Iz tih njegovih članaka iščupao sam nekoliko rečenica:

Noštromizam, riječ izvedena iz talijanskog izraza za vođu palube «nostromo», sama po sebi kazuje da označava leksem iz šireg ergolekta pomoraca (da mi je naći pomorca koji razumije riječ ergolekt, op.p), riječ iz registra njihova stručnog jezika. Kod izrade englesko-hrvatskog pomorskog rječnika s hrvatske se strane pojavljuju noštromizmi, stilska kategorija za koju se ne nalazi pandana u engleskom pomorskom leksiku, no često pomaže za stilistički najprikladnije prenošenje žargona pomoraca na naš jezik. Svim je noštromizmima (uh, što volim govoriti o oštrim mizmima, ma što to značilo, op.p.) zajedničko obilježje da su to riječi prilagođene našem jeziku na fonološkoj i na morfološkoj razini s raznim stupnjevima adaptcije na razini raznih lokalnih govora i dijalekata.

To lingvističko posuđivanje provodilo se najvećim dijelom iz talijanskog jezika. Većina noštromizama preuzeta je u naš jezik i živjela u govoru naših moreplovaca u doba jedrenjaka, a prijelazom na parni i dizelski pogon taj prodor opada i gotovo nestaje (mislim na prodor a ne na noštromizme).

U novije vrijeme došlo je do prodora u naš jezik nekih anglicizama što se stilistički osjećaju kao neka vrsta anglonoštromizama, npr. afterpik, dedvejt, čif ...

Božman se spretno ušuljao, pokraj noštroma, iz engleskog jezika u hrvatski već u drugoj polovici 19. stoljeća. Već rekoh, Carić ga je nemilice rabio.

Mala slana zgoda

ŠPORKO I BRZO SE ARIVA

U vremenima kad su morima još uvijek plovili naši posljednji jedrenjaci, ipak se nailazilo na mornare koji nisu voljeli ploviti parobrodima, već su se vraćali na jedrenjake,

Pričaju tako da se na jednoj navi nalazio mornarkoji je samo nekoliko mjeseci plovio na parobrodima, a cijeli svoj vijek na jedrenjacima. kažu da je taj mornar, kad su ga upitali zašto se vratio na jedrenjake, rekao:

Vapor je šporak, onput se prebrzo ariva va porat. Bolje je spod jidri perikulat*!
.................................................................................................
*perikulat – pobojavati se, izražavati glasno osjećaj pogibelji

Blaćani govore blatskim govorom

Ante Bačić Fratrić tiskao je 1988. godine u vlastitoj nakladi 'Rječnik Blatskog govora hrvatskog jezika na književni jezik rastumačen', a u kojem je sakupi kojih 2.000 riječi. Nekoliko desetaka govori o brodu i plovidbi. Kako je veći dio 'brodskih riječi' isti ili vrlo sličan riječima koje sam već bio naveo kod prije spominjanih rječnika mjesnih govora, ovdje donosim samo par riči te njihova 'tumačenja na književni jezik' od samog autora. Ta tumačenja, tj. desna strana riječnika pokatkad je zanimljivija od samih riči na lijevoj strani:

abriva – zamah, zanašenje, 'zalet broda'
ankora – željezno sidro sa dva kraka za sidrenje broda, za razliku od sidra koji ima četiri kraka; kotva
baštun – kolac iznad skakala kod trajte (vrsta ribarskog broda)
brodica – brod na vesla
brodište - pristanište
burdižati – križariti morem; jedriti proti vjetru
čipulo – u oba svjetska rata pogrdan naziv za Talijane
imbruj – ubirač na ribanju; tanji konopi kojima se jedr ubiru uz jarbol ili križ
impešta se je – okužen (zaražen) spolnom bolešću od ženske
ispol – hrv.primorska riječ, a znači: poljarka, šešula
kacati (vodu) –odstranjivati vodu iz barke
mola cime – odveži, pueti konop broda
mulinel – sidreno vitlo na brodu
šćiga – mrtvo more, mareta, kolebanje morskog raza neovisno o redovitoj pojavi plime i oseke
špirun – skakal, kljun broda
tiramola – konop kojim se prebacuje neki predmet iz jednog prostora u drugi; zapovijed i manovra da ide svaki od posade na svoje mjesto za učinit manovru s jedrima s kojima se brod okreće na drugu stranu s protivnim vjetrom kod križarenja (burdižanja)
žbandamenat – nagnuće broda na stranu ( na bandu)

Tečaj male brodogradnje, završni udarac

Šuška se da su se za ovaj tečaj brodogradnje počeli zanimati i Merkurovci

Venerovci, Jupiterovci, Saturnovci, Uranovci, Neptunovci i Plutonovci. Još ako za to čuju oni iz Zvjezdanih staza! Tada nam intergalaktički skandal ne gine. Zamislite kada će u, recimo 33. stoljeću neke ere, tamo na nekom Kling Klong planetu opisivati izgradnju svemirske barke:

Najprije se barka opaše sa centom. Na ribaricama cente imaju glave. Zatim slijedi prvi, drugi, i treći, pa i četvrti fil, do petog najviše. Onda se nastavi zatvarati odizdala i prvi donji red pri kolumbi je picun, onda diđe povišepicun, pa kad se stavi picun i povišepicun dođu bragete od prove i krme. Iznutra dođe sučelice cente kontramadir, a ispod njega kontracenta, na koju dođe banak i sidite na krmi.

Zatim se razdili dokle će doći škaf od prove i krme, stavu se prema duljini barke prva greda – katina, a prema provi ili prema krmi late, a onda dođe na red onaj komad u samu provu – zoja. Kad smo stavili late, zoju i banke stave se razme. Od prove do katine one se zovu kuvertele, a prolaz sa strane put krme koridur, a ako ima barka škaf na krmi, od katine do pica krme je kuvertela, a sredina su koriduri. Za formiranje purtele služe važulini.

Zatim se prelazi na unutrašnjost. U provu dođe jedan bracul, a na krmu dva, ako je kvadar na krmi. Na većim barkama iznutra se po sredini stavi parmezal koji se nasloni na lukoće i sa pasjicama se veže kolumbom, a o boku za naslonit pajole – viržine i sotoviržine. Na pasari ima dvi trese od pajoli što činu pajol na krmi. Na manjim barkama da se barka ne rovina kad se vuče na kraj, stavljaju se na madirima s vanjske strane malo ispod peškaje važulini.

Stani malo ..., ono malo mojih moždanih vijuga upravo prima telepatsku poruku iz nekog udaljenog kantuna u svemiru: Molimo Vas da usporite Vaše izlaganje, stop, zato što naša računala, inače najmoćnija u svemiru, stop, nisu u stanju dešifrirati ključne riječi u Vašem govoru, stop. P.S. Gdje ste našli taj jezik, stop?

Di me samo nađu ...! Poštovana publiko, zbog uviđavnosti prema svjetlosnim godinama udaljenim svemiroplovcima, te tradicionalne gostoljubivosti nas Zemljana, na trenutak ću prekinuti tečaj male brodogradnje. Da se priberu od knock downa kojeg doživješe u prvom susretu s našom slanom terminologijom. Brojim im do deset. Jedan ... dva ... tri ...

Ne bih htio biti u njihovoj koži. Možete li zamislit malog i pametnog izvanzemaljskog svemiroplovca kako se znoji i lomi nad našim tekstom o gradnji barke... četiri ... No, to nije najgore što ga čeka! ... pet ... Čekaj samo dok ne naleti na kakav tekst u kojem se koristi standardno hrvatsko pomorsko nazivlje. Ni Bog ga neće razumijeti, mislim na tekst, a ne na izvanzemaljca. A kamo li jadni izvanzemaljac... šest ... sedam ...

Što jadni izvanzemaljac! Jadni mi što te slušamo i čitamo.

Osam ... devet ... Svemirici se podižu na svoje staklene noge i svom žestinom nastavljaju navaljivati na našu terminologiju, tako da ja nastavljam s opisom gradnje barke. Tko zna što još čeka ove izvanzemaljce.

Tko zna što još nas čeka, čujem iz publike.

Izvanka dođu okolo korduni za ulipšat barku. Ako je na provi škaf dođu dva. Na škaf od prove dođe purtela, a na samom provu lijevo i desno mankuli ... Za postavljanje jarbola stavlja se traštan kojeg podržavaju braculi, a po sredini je gvozdena gola za zatvaranje jarbola, a između rebara se stavi skaca. Kad smo dovršili barku tj. kad smo stavili bragetu s jedne i druge strane, puliškaje se kimente da se može kalafatat ... Zatim se kimeti štukaju, roversi od prove i krme se prođu rašpom, pa raščadurom i glaspapirom i onda se počne barka pituravat: prva ruka, pa druga ruka do peškaje, a dole se daje koperpajn, a na stare barke su davali blak koji je čuvao barku od biša.

I to je to! Ako mogu oni izvan Zemlje, možete i vi!

A ko ti je reko da su oni izvan zemlje? Oni su izvan sebe.

Otoci su nam na izdisaju

Hrvatska broji 1.185 otoka i otočića koji imaju 4.012 kilometara obale. Ovo je lijepo za čuti. Ali, medalja ima i drugu stranu. Tako Vladimir Skračić u svojoj knjizi “Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka”, Split, 1996. godina, str. 8, kaže: Pomanjkanje svijesti o različitzosti ovog dijela nacionalnog teritorija, izostanak sustavne brige za otoke i otočane, demografska erozija, gubljenje otočne posebnosti pod pritiskom suvremenog načina života i medija, nalaže svima ... (nama) ... da se žurno, svatko na svom stupnju odgovornosti, prihvatimo spašavanja onoga što je ostalo...

Jezična baština, očuvana u otočnim govorima i okamenjena u toponimima ( za smrtnike: geografski nazivi, op.p.), često je rijedak a ponekad i jedini svjedok stanja kroz koja je prolazio hrvatski jezik i njegov sastavni dio, čakavsko narječje. Obavijesti koje nam pružaju jezični oblici s otoka često prelaze otočne okvire.

Prijeteća opasnost da se uskoro nađemo na otocima bez identiteta već je pred nama. I nije samo riječ o opasnosti, na mnogim točkama to je već završen proces. Samo je pitanje dana – ne izmijeni li se odnos prema otocima i otočanima – kada će taj proces doživjeti svoj završetak na otocima u cjelini.

Skračićeve riječi odzvanjaju olovno teško, zabrinjavajuće i upozoravajuće. O jeziku otočana pak kaže: Unatoč razlikama koje postoje od otoka do otoka ... otočno stanovništvo pripada jednom jedinom ishodištu: hrvatskom po nacionalnoj pripadnosti i čakavskom po jezičnoj praksi.

Jezična građa tako pokazuje da, izuzme li se razdoblje fašizma, sustavnih asimilatorskih pritisaka na otočno stanovništvo nije bilo. Čak i velika zastupljenost talijanskih leksema na obali i u podmorju ne bi mogla poslužiti kao argument za takvo razmišljanje. Prvo, zato što je njihov broj, unatoč ogromnoj učestalosti uporabe, vrlo ograničen, drugo, zato što područje njihove raspostranjenosti ne prelazi obalnu crtu. To će reći da otočno stanovništvo, u prošlosti nedovoljno upućeno na more, dobrovoljno uzima tuđice i njim apopunjava praznine.

Zato ove forme danas možemo i moramo smatrati integralnim dijelom hrvatske jezuične prakse, napose čakavske, i dati im u leksiku mjesto koje zaslužuju. U napomeni ovog zaključka Skračić se pita: Teško je razumjeti zašto, na primjer, brak, porat, pošta, punta, sabun, sika ili trata nisusastavne jedinice hrvatskog leksika, a bunar, čamac, pramac, na primjer, to jesu. Niti jedna od prvospomenutih riječi ne nalazi se u 'Rječniku hrvatskoga jezika' Vladimira Anića iz 1991. godine.

Najstarija sačuvana listina na hrvatskome jeziku

Prethodne riječi samo nadopunjuju konstataciju Petra Šimunovića da Hrvati nisu posve ovladali morem, ma što god mi mislili o tome. To će reći da su i otočani puno bolje ovladali krajem nego morem.

Pogledajmo što Šimunović govori o glasovitoj Povaljskoj listini. Ona je po svome predlošku iz 1.184. godine prva sačuvana listina pisana hrvatskim jezikom, najvredniji brački spomenik i jedan od najvažnijih i najstarijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće. Ona je vrlo bogata riznica toponimjske građe iz XII i XIII stoljeća, a pokazuje snalaženje i prilagodbu Hrvata na surom i surovom krajoliku bračkog kamenjara. Ona dokazuje hrvatski značaj Brača i pokazuje veliku stvaralačku moć Hrvata da krškoj morfologiji tla nametnu svoje nazive ( iz predgovora Šimunovićeve knjige 'Toponimija otoka Brača, Supetar, 1972. godina).

Šimunović nastavlja: Drugi južnoslavenski jezici nemaju takva spisa na svom jeziku koji bi u XII stoljeću sadržavao u tako skučenu tekstu toliku količinu toponima s toliko razvijenom zemljopisnom nomenklaturom ... Toponimijski sadržaj listine bili su doci, podoli, krška polja, ponikve, brdska podnožja i proplanci – zemljišta koja su bila privodljiva agrarnoj kulturi. Zato ta toponimija ima izrazito poljprivredne značajke...

Ako se podsjetite točanja i močanja u moru raznih kopnenih životinja tada ja zaključujem da nazivi morskih stvorenja imaju izrazito lovačko-poljoprivredne značajke, npr. pas, mačka, konj, krava, svinja, jež, medvjedica, ... a tu su i krastavci, kupus i druge morske salate.

Sada neka mi netko kaže da je morski pas bija prije kopnenog psa. Ća god! A znate li kojim je pismom bila napisana ta čuvena Povaljska listina? Barba Žabko mi je došapnuo: ćirilicom. Da. U knjizi “Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske”, Zagreb, 1988. godina, čitam:

U ranom srednjem vijeku ćirilica je bila treće pismo na hrvatskom nacionalnom prostoru. To novo pismo ... bilo je izrađeno na elementima grčkog alfabeta i prilagođeno specifičnoj fonetskoj strukturi slavenskih jezika prema već okušanome modelu starije glagoljice. Danas bi trebalo da nam bude posve svejedno da li ćemo pismo kojim je pisana Povaljska listina, ili isklesan prelijepi Povaljski Prag, nazvati zapadnom (bosanskom) ćirilicom ili bosančicom. Za suvremenu znanost ti brački spomenici samo su jedna od upoirišta s kojega ćemo, bez ikakava zazora, tvrditi da jednadžba prema kojoj je glagoljica isključivo hrvatsko a ćirilica srpsko pismo – nipošto ne funkcionira (str. 31).

Pročitaj ovo: PEKA CABA, CAPMA, BOJCKA, CUCAK, CAPAJEBO (što capa?), MOPCKO ĎPACE, OBO JE CPAHJE.

Za mlađahne gledaoce i čitaoce. Ovo gore je ćirilica. No, mi Hrvati smo rođeni za čitanje ćirilice. Čitamo je k'o latinicu.

Nastavak slijedi!

  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -