Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 15. (30. 07.2001.)

 Dio petnaesti 

Uzbudljiv život galiota

Želite li provesti nezaboravan odmor na brodu tada je galija pravi izbor za vas. Prijavite se za galiota na nekoj galiji. Čovjek bi bio idiot propusti li biti galiot. To vam nije za žive ljude. Za ne bilivit. Vidjet ćete.

Poštovani i štovani čitaoče, ako si vlasnik senzibilne, tanane, nježne, meke, profinjene, uzvišene, prozračne, lepršave, osjetljive, fine i suptilne duše tada mirne duše možeš preskočiti sljedeći ulomak il' dva. Upozorih te ja. A mi, vlasnici grubih, robusnih, neobrijanih, tvrdih, žilavih, naboranih, žestokih, sirovih, znojnih i surovih mornarskih duša dušmanski ćemo nastaviti, sve do izdušenja. Ajmo, djeco i dječice, čeka nas grubi i robusni nadzornik na galiji. Idemo.

Na galiji se most za nadzornika pružao uzduž njene čitave dužine. Tim mostom koracali su nadstojnici gore dolje, pa dolje gore ... sa svojim dugim bičevima. Dužnost im je bila paziti da ni jedan veslač ne dangubi kod posla. One koji su ljenčarili, nemilosrdno su šibali, šibali i šibali sve dok ne bi pokazali malo više revnosti... Bubanj ili truba određivali su tempo po kome je trebalo veslati, veslati i veslati. To vam čitam iz knjige Brodovi i njihovi putovi, str. 90.

U duhovitoj zbirci priča koje govore o patologiji svakodnevnice i pakosnim slučajnostima Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića, Naklada MD, Zagreb 2000, pročitah o žigosanju galiota. Evo me na stranici 6. žigovi za obilježavanje galiota u Mletačkoj republici bili su plod jedinstvene umjetničke imaginacije. Sve je u Veneciji podložno ukrašavanju, pa je tako i užareno željezo koje se utiskivalo u živo meso nosilo snagu estetskog.

Jesem ti ja takvu estetiku. Kako me već i mala djeca slušaju, čujem ja jednog malog, eno onog tamo u drugom redu desno, kako šapuće svome ocu: Tata, a što mu ga dođe ' jesem ti ja ...'. A on njemu (mislim otac sinu) odšapuće: Šuti sine i rasti dalje. Razumjet ćeš ovaj eufemizmić kada narasteš do novije hrvatske proze. A na to će ovaj njemu (mislim sin ocu): Ebo ga ti, tata, pa moja generacija je takve eufemizmiće ostavila već u dječjem vrtiću. Otac osta bez ebenoga teksta.

A iz lože dobacuju: Sve je to samo smoke of the pussy. Čekaj malo, kakav smoke?

Ferićeva priča priča dalje: Jedan od najpoznatijih žigova, koji se u različitim varijacijama javljao na ramenima okovanih robova već početkom 13. stoljeća, sastoji se od dva polukruga koji se dotiču leđima. Smatra se da prikazuju gondolu i njen odraz u vodi. Poslije 13. stoljeća nalazimo sličan žig na tijelima robova iz Dalmacije ... Uh, uh, uh ...

Tečaj male brodogradnje u tri brza poteza

Ovo što ću vam sada otkriti vrijedi suhoga zlata. Što više, vrijedi i mokroga zlata jer je tajna vezanu uz more. Otkrit ću vam kako možete brzo i lako sami napraviti barku. Nou hau sam maznuo iz šarmantnog etimologijskog rječnika pučkog nazivlja 'Betinska brodogradnja' Gorana Filipija, Šibenik, 1977. godina, str. 37-39. Psssst! Nikome nemojte reći odakle sam maznuo nou hau, važi? Neka to ostane naša mala tajna. Mislim ovo o nouu hauu.

Sve je to u redu, samo ti nama objasni što si ono maznuo. Nou hau? Je l' to nešto na polinezijskom ili honoluluškom?
Ne, to je engleski. A znaš li kako se kaže na hrvatskom 'znam kako'?
Ne znam, kako?
Pa 'znam kako'!
Što znaš kako?
Znam kako se na hrvatskom kaže 'znam kako'.
Pa kako?
Znam kako!

Iskoristit ću ovu jezičnu bedastoću i dati proziran, da me svi razumijete: transparentan, opis gradnje barke kako se to činilo nekada na korčulanskim brodogradilištima koja su bila jako dobro poznata diljem Jadrana, a njihovi su vrsni majstori imali svoje prste u osnivanju mnogih škverova na našoj obali pa tako i betinskog. Ako vam koja rič bude nepoznata, zavirite u Filipijev rječnik. A sada idemo na brzaka načiniti barku. Slušaj kako je to jednostavno, brzo i lako!

Ja njemu više ništa ne vjerujem, a vi? – čujem nekoga dobacivati.

Prije nego se pređe na izradu barke trebamo nabaviti određeno drvo koje najbolje odgovara za pojedine dijelove barke, kao što je npr. česvina za kolumbu i ašte. Korbe iz murve, bora ili brista; kontraašte i pašme iz murve ili hrastovine; krivoleč iz murve, bora ili brista; madiri iz korčulanske borovine; banci iz jasena, a vesla iz bukovine ili jasena. Za batale treba paziti da su osječeni u stađun, a to znači kad drvo nije u soku, tj. kad ne vegetira, jer ako je drvo u soku otpada mu kora pa takove batale zovu dominikanci.

Čovik nije reka ća se događa kad je drvo u vinu umjesto u soku.

Drvo se čuvalo u moru pred barakom, a stađonavalo u otvorenom potkrovlju barake. Drvo treba najprije rašegati. Kad se drvo rašega stavi ga se sušit. Batali se dižu na veli kavalet pa zatim podignu na žbulte ili forkete koje se vežu kadenom i stisne drvenim klinima da se ne miče. Budući da je batal položen oko 2 metra iznad tla, pila se s velom pilom. Gornji šegadur stoji na batalu, a donji se nalazi na tlu ispod batala.

Kužite, kaj ne?

Manji komadi drva pilaju se u morsi i rasohi. Osim velike postoji i mala pila – blobok i mali šegac. Za obradu ispilanog drva služi ašeta, ašun i sikira. Prije pilanja batal, umočen u bul, se izžica od preje koja je elastična. Obično se šega s neparnim brojem žica (npr. 5 ili 7) da se dobije parni broj madira i drva za korbe. Otpadak od madira zove se skorač. Madiri se stavljaju sušit' i to sa semon prema suncu tako da se madiri prilikom sušenja malo skongulaju. No, to nije dovoljno pa je skrojene i oblanjane madire potrebno jače saviti da bi poprimili željeni oblik.

Tak mi v Međimurju pletemo košare – dobaci Podravec iz Turopolja.

A ća ope' 'oće ovi Zagorac?

Stoga su meštri madire palili na vatri. Vatra se održava pomoću palila tj. otpadaka pri tesanju, pilanju i blanjanju drva. Madire se za to vrijeme stalno moči vodom iz bujola pomoću krpe ili stupe koje se nataknu na komad drva (radaca). Madiri se krive u dva smjera pomoću čenkina. Gdje nije velika oblina mandir se nakrivi samo s jedne strane (soversat i roversat), a gdje madir pokriva najveće obline barke treba ga nakrivit' (kongulat) u dva smjera, s dva čenkina. Zatim se prireme late, škaf od prove i krme, i najzad zadnji komad prema sredini – katina. Kad smo priredili drvo, postavlja se kantir, spojen sa laštama prove i krme tj. inčavana. Pošto se postavi, pričvrsti se paletinama. Ašte se stavu u pjunbin. Da bi stale in pjombo stave se na provu i krmu dva traversa ili punta.

Niš ga ne razmem - zvuči jedan šapat.

Za nevirovat, nisan ni ja sve razumija - zvuči drugi šapat.

Je li moguće zaglibiti u moru?

U jedrenju imamo dva općepoznata položaja za koja baš i nemamo dva općepoznata naziva. Jedan je glib, a drugi je zavlaka. Ovom prilikom ću o glibu.

Već i morski vrapci znaju da je nemoguće jedriti ravno u vjetar.

Što reče? Morski vrabac? I njega su točali i močali?

Ma pusti morskog vrapca, ja govorim o jedrenju u vjetar. Uđemo li ravno u vitar jedrilica će se zaustaviti. Kako sada izaći iz tog položaja? Recite mi to na hrvatskom. Tu san vas ope' čeka!

Prije stanovitog vremena pročitah jedan tekst jednog meni vrlo dragog Splićanina, inače vrsnog jedriličara, koji, između inog, govori o jedrilici okrenutoj u vjetar pa kaže: Za pokrenuti jedrilicu iz ovog položaja Englezi imaju zgodnu frazu 'getting out of irons' koja znači osloboditi se okova. Nije rekao kako to zgodno reći na hrvatskom, a nije rekao ni kako to reći na tradicionalno iskrivljenom talijanskom. Na drugom mjestu jednostavno kaže: Najlakši način za 'izlazak iz okova' je uz pomoć floka.

Kladim se da svi naši jedriličari rabe okove u jedrenju. Zato je jedrenje tako teško. Mora da su to ostaci lijepih navika iz vremena galiota, tko bi ga znao?

Evo sada pravog objašnjenja engleske fraze. Nekada su križevi jedara bili pričvršćeni željeznim okovima za jarbole. Kada bi jedrili u vjetar s napetim jedrima križevi su bili ponešto odvojeni od jarbola. U slučaju okretanja pramca u vjetar, križevi bi se vraćali te bi okovi križeva udarali u okove jarbola. Taj zvuk se, posebice noću, vrlo dobro čuo. Tada je brod bio 'in irons' te ga je trebalo 'to get out of irons'. Zgodno, zar ne?

A sada da vas čujem na hrvatskom? Ne ide, a? Da niste možda okovani jezičnim okovima? Ipak, nađoh jedan zgodan izričaj u prvoj polovici 20. stoljeća: zastoj. Nađoh ga u već spominjanoj knjizi Brodovi i njihovi putovi. Priča govori o križanju, a prevodilac rabi termine striženje, to vam je kao kada strižete vaše ovce, te krstarenje (str. 66). Od Mardešića pa do Simovića za burdižanje nalazim, uz krstarenje, košenje. To vam je kao kada kosite travu za one netom spomenute ovce.

Nastavljam priču, slušaj! Krstarenje ... znači: Promijeniti pravac lađe koja plovi s vjetrom, okrenuvši joj pramac prema vjetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim kutom s vjetrom na drugoj strani jedra.

Pa nastavlja: Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako mijenjate smjer lađe najprije s lijeva na desno i zatim s desna na lijevo, puštate da protivan vjetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod kutom od 90° od pravca koji biste slijedili da plovite ravno s vjetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje (ha, baš mi se sviđa ovo: prvorazredna aparatura za krmanjenje), možete svesti ovih devedeset stupnjeva na četrdeset i pet ili još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smjer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vješt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju vještinu u času kad lađa prelazi iz jednog smjera u drugi, protivni smjer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao lađa će začas doći u skoro potpun (slušaj ovaj izraz koji sljedi) zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha koji je postigla za vrijeme posljednje etape krivudanja (str. 67/68).

Kao i obično, sve vam je kristalno jasno poput uzburkanog mora. To znači da se zastoj u jedrenju izbjegava jer se njime usporava brod. To će reći da ako smo zaglibili, tj. ako smo u glibu tada želimo što prije iz njega tj. iz gliba izaći, što će reći izglibiti. Na današnjim jedrilicama najlakši način izlaska iz gliba je pomoću prednjeg jedra.

Pusti puste okove. Iz gliba se izglibi.

Slane iskrice uz bevandu

Zvuk koji čujemo kad školjku držimo na uhu ne dolazi iz školjke, kako vjeruje većina ljudi, nego je to odjek kolanja krvi u glavi.

Sada vam je jasno zašto naši političari ne čuju nikakav zvuk iz školjke.

Kad bi se sjevernoatlantska oceanska struja predstavljala kao rijeka, bio bi to vodeni tok koji sadrži dvadeset puta više vode nego sve rijeke svijeta zajedno.

Vidite, možete prejedriti preko bare samo pomoću velike rijeke, bez vjetra.

Ljudi, a je l' itko zna što je hrvatski jezik?

Ništa lakše. Ja znam što nije. Nije njemački, nije madžarski, nije sprski, a mislim da nije ni engleski ni talijanski. Mislim.

Ali što je hrvatski jezik? Pa hrvatski jezik je ... hrvatski jezik je ... hrvatski jezik. Ma daj pitaj nešto teže. Ne šalim se, što je hrvatski jezik?

Nema mi druge nego posegnuti za zbornikom 'Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika' Matice hrvatske, Zagreb, 1999. godina. Evo što tamo piše (za početak za vas čeprkam po stranicama 5. do 8.): ... vlastita sudbinska vezanost uza nj (misli se na hrvatski jezik) priskrbljuje nam znatnih teškoća i nedoumica kad nekomu moramo reći što je hrvatski jezik. Leksikonski sažet odgovor na to pitanje mogao bi glasiti ovako:

Hrvatski je jezik zajednički naziv za sve one južnoslavenske govore ili idiome i za sve na njima zasnovane pisane (književne) jezike kojima su se u prošlosti služili ili se danas služe Hrvati.

Ukupnost onoga što je obuhvaćeno tom definicijom hrvatskoga jezika može se razložiti na troje:
- na hrvatske organske idiome ili mjesne govore,
- na hrvatski standardni jezik i
- na hrvatske substandardne idiome.

Nemojte mi zamjeriti, ali imam neodoljivu potrebu pojasniti ovo gore spomenuto. Tako organskim se idiomom ili mjesnim govorom naziva govor koji služi kao komunikacijski kôd određene zatvorene i homogene (ruralne) etničke zajednice, tj. govor «konkretnog sela ili skupine uže povezanih sela, odnosno zaselaka» (D.Brozović). Dva ili više mjesnih govora tvore skupinu govora, dvije ili više skupine govora tvore dijalekt, a dva ili više dijalekata tvore skupinu dijalekata ili narječje.

Na trenutak preskačem hrvatski standardni jezik da bih bacio oko na substandardne idiome koji su vezani uz urbanu, više ili manje intelektualiziranu sredinu, a nastaju u prostoru između organskih idioma i standardnoga jezika, npr. razgovorni (ili kolokvijalni) jezik, dobni (npr. učenički i studentski) žargoni, stručni (profesionalni) žargoni te šatrovački kao tajni jezik rubnih društvenih skupina.

Standardni se jezik u mnogočemu razlikuje od iznad spomenutih idiota, uh, pardon, idioma. Slušajte vi u parteru, nisam mislio na one na balkonu, a i vi na balkonu, nisam mislio na one u parteru. Mislio sam na idiome, a ne na idiote. Ovaj puta zaista nisam mislio na vas. Dovoljno je pogledati spomenutu definiciju koja sljedi.

Najpoznatija definicija standardnoga jezika u kroatistici je nesumnjivo ona Dalibora Brozovića. Ti tamo, ne vrpolji se i ne gnijezdi se već slušaj. Ti isto!

Standardni jezik autonoman je vid jezika, svjesno normiran i polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elastično stabilan u vremenu.

Iz ove definicije izdvojit ćemo četiri važne lingvističke i sociolingvističke značajke standardnoga jezika. Sad širom otvori oči i uši.

Pssst, kako se širom otvaraju uši?

a) Autonomnost. Hrvatski standardni jezik nije podudaran, pazi, nije podudaran ni s jednim od šesnaest dijalekata hrvatskoga jezika (po šest čakavskih i kajkavskih i četiri štokavska), a također ni s jednim od triju hrvatskih narječja: čakavskim, kajkavskim ili štokavskim.

Ako mućnete glavom, slijedi zaključak da nitko, pazi, nitko nije govornikom standardnoga jezika po svome mjesnom i/ili socijalnome podrijetlu nego da je poznavanje standardnog jezika rezultat svjesna napora, pazi, svjesna napora – učenja svih njegovih govornika, pazi, učenja svih njegovih govornika.

b) Svjesna normiranost. Normiranje se u standardnom jeziku provodi svjesno i sustavno odgovarajućim normativnim (preskriptivnim) priručnicima i to u svim dijelovima govorenoga i pisanoga standarda.

c) Polifunkcionalnost. Za razliku od ostalih idoma, standardni jezik mora na svim razinama biti tako osposobljen da se njime bez poteškoća možemo služiti u funkcionalno vrlo različitim komunikacijskim situacijama.

d) Elastična stabilnost ili gipka postojanost. Standardni jezik je u osnovi postojan, ali je ta postojanost gipka kako bi mogao udovoljavati svim novim komunikacijskim potrebama svojih govornika.

Ljudi, pogledajte samo koliko svjesna napora ja ulažem da vas upoznam s malom hrpicom standardnog pomorskog nazivlja. Do sada sam uložio toliko napora da se uopće ne bih začudio da sam vam već više nego naporan.

Čekaj, pa nisam vam objasnio ono najvažnije - što se događa kada mućnete glavom. Tada bi trebali u glavi čuti nešto kao: muć, muć, muć... To znači da imate dobru glavu. Ja to zovem dobar mućak. Ako izostane taj muć, muć, muć ... e, to je za zabrinuti se, jer vam tada glava nije dobar mućak pa ne možete valjano mućnuti njome.

Mućnite glavom još jednom tako da i ja čujem muć, muć, muć ... pa ćete vrlo lako uočiti da razlikujemo standardni jezik od mjesnog govora, npr. govora mjesta Sali ili mjesta Kukljica te isto tako od razgovornog ili kolokvijalnog jezika. Uzmimo za primjer riječ uzao, odnosno grop. Mućnite glavom.

Ja mislio da je naš hrvatski jezik jednostavan, kad tamo on složen. I te kako složen, što više, zvuzlan i zagropan.

Mala slana šala

Odlučio barba Stipe poći u ribe na sjeverna zaleđena mora. Spazi on grupu ljudi koji su bili izbušili rupe u ledu pa pecaju. Pomakne se on malo podalje od njih pa započne bušiti led.

Nemoj tu bušiti, tu nema riba, viču njemu ljudi.
Dobro, pomisli barbaStipe, pomakne se on malo dalje pa opet počne bušiti led.
Nemoj tu bušiti, tu nema riba, opet mu viču ljudi.
Pa dobro, opet će Stipe, malo se pomakne u namjeri da nastavi s bušenjem kad će ljudi na to: Čovječe, tu nema riba, to je hokejaško igralište.

Libar saljski besid

Samo za vas skinuh prašinu s desetak rječnika mjesnih govora koje uz podosta uložena truda pronađoh. Ja ću ih za vas prolistati i izvući pokoju mornarsku rič. Podsjećam da se ovdje ne radi o pomorskim već o općim rječnicima mjesnog govora, ali u njima se svako malo nađe riči koja govori o brodu i plovidbi.

Započet ću s 'Rječnikom govora mjesta Sali na Dugom Otoku oliti Libar saljski besid' Ankice Piasevoli, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Zadar, 1993. godina. Rječnik broji kojih 6.500 riječi, a odokativno (to vam dođe kao procjena od oka) njih stotinjak je vezano za brod i plovidbu. Evo slobodni odabir od par riči što u nje (mislim na knjigu, a ne na Ankicu, pogotovo ne na onu Ankicu ) nađoh.

Pojma nemam na koju to on Ankicu misli. Ja msilim da on uopće ne misli.

Meni su zgodna pojedina Ankičina pojašnjenja natuknica na standardnom jeziku. Zato se malo zadržite na desnoj strani natuknica. Slušaj i čitaj!

Ankora - sidro velikoga broda: «Doša je veli vapor u porat, ima ankoru o dva paša.» Paš je mjera od kraja jedne do kraja druge ruke.
Arćela – konop s plutačom za oznaku sredine mreže: »Drži dobro arćelu, ka budemo šumivati unda ćeš ju vezati za sohu o krme.» Šumivati je stezati mrežu. Soha je oblikovan stalak za veslo.
Argola – držak za kormilo: «Muči, trupiti ću te z argolun po tikvi.»
Arma, Armiž – oprema, Armacijun – opremanje broda, Armižati – opremiti brod: «Je to arma za partencu? Morete partiti, armiž je na brodu.» Partenca je odlazak (brodom), partiti je otići, otputovati.
Ašta – vanjski kraj pramca i krme broda.
Baštun o floka – motka za flok: «Veži baštun za mankul o prove.» Mankul je drveni stupić za privez broda, škote i surgadine (konop za sidro).
Bocel – kolotur za dizanje jedra.
Bordižati – jedriti u cik-cak crti.
Brac – konop za spuštanje jedra: «Mola brac, majinaj idro.» Molati je pustiti, odvezati, a majinati je spustiti.
Cima – priveza, uže za vezivanje broda. «Ćapaj cimu i veži je kolo preže.» Preža je kameni ili željezni stup za vezivanje brodova.
Fogun – pokretno ložište na ribarskom brodu.
Frnjokula – udarac u glavu palcem odapetim s kažiprsta.
Funda – konop kojim se vezuje lantina za jarbol.
Imbroji – konopci za skupljanje jedara: «Stisni imbroji, arivali smo.»
Ingropan – zavezan u čvrste čvorove: «Ne moren razgropati vaj drvašćak»

I to je njemu par riči. Ovaj ne zna što znači par.

Nastavak slijedi!


  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -