Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 14. (18. 04.2001.)

Dio četrnaesti

Gdje se skrio škrivan?

Bok morskobolesnici. Znam da ste teška srca napustili brodske uzde, a kako sam, ruku na srce, meka srca te nemam srca nastaviti dalje o konjskoj opremi, tako ću blaga srca nastaviti o ... Ma što ja tu vama k'o da niste hrabra srca. Jesmo li srčani morskobolesnici ili nismo? Za ovo što slijedi morate imati jako srce. Idemo mi dalje sa školovanjem. Pazite da vam srce ne otkaže.

Petnaesto stoljeće bilježi prve početke organiziranog pomorskog školovanja.To je doba velikih pomorskih poduhvata i otkrića kada su pomorci, pored iskustva stečenog na brodu, morali imati znanja iz matematike, zemljopisa i astronomije. Pa kome to danas treba?

Privatne pomorske škole postojale su i u mnogim našim mjestima gdje je bilo razvijeno pomorstvo. Naši pomorci sticali su pomorska znanja u školama čiji su učitelji bili iskusni kapetani i svećenici. Iz prethodne rečenice, koja je navod, da me svi razumu: citat, ne razabire se da li su i svećenici bili iskusni. Mislim, moreplovci. Mislim.

Od 1774. godine postojala je u austrougarskoj trgovačkoj plovidbi odredba koja je propisivala da se na brod mora ukrcati pisar (tal. scrivano, noštromizam škrivan) ako kapetan nije bio pismen. Od 1858. godine službeni naziv 'škrivan', tj. osoba od povjerenja ali obični brodski knjigovođa i pisar, ukinut je a umjesto njega uvodi se novo zvanje poznato kao 'poručnik trgovačke mornarice' koji je bio pomoćnik i zamjenik kapetana, e da bi to postao morao je prije polaganja stručnog ispita imati barem četiri godine plovidbe na jedrenjacima.

Ove podatke pronađoh u knjizi Tonke Carić 'Engleski jezik u nastavi u našem pomorskom školstvu', Beograd, 1998. godina, str. 9-10).

Dobra svjetlost daleko se vidi

Sad se sjetih, zbog onih silnih uzdi umalo zaboravih završiti kratku štoriju o morskim kandelabrama koje malo rade malo ne rade. Stali smo kod starih Rimljana u najezdi na britanski otok i velikom svjetioniku u Doveru.

Od tada je prošlo punih sedamnaest stoljeća prije nego su se pojavile značajnije novine u gradnji svjetionika. Tako je 1698. godine izgrađen u Eddystone-u u Engleskoj prvi svjetionik od drveta. Pet godina poslije srušila ga je oluja. Ponovno je podignut čvršći, u kombinaciji hrastovine i željeza. Godine 1755. uništio ga je požar pa je četiri godine poslije izgrađen od betona.

Međutim, ni na jednom od tih svjetionika nije se promijenilo ono što ih je od početka činilo drugačijim od prijašnjih: svjetlo su davale svijeće čija se svjetlost odražavala od jednostavnih metalnih ploča.

Sljedeće poboljšanje – plamenik na ulje izumljen je u Francuskoj 1784. godine, kasnije koristile su se i lučne ugljene svjetiljke, a potkraj 19. stoljeća počeo se koristiti i acetilen.

Od 1822. godine svjetionik je mogao svjetlo reflektirati puno dalje nego do tada zahvaljujući izumu kojim su se parabolične metalne ploče zamijenile lećama. Tim rasvjetnim rješenjem svjetionici služe se i danas, a svjetlost im daju lučne svjetiljke punjene plinom ksenonom pod viskom tlakom.

... I lije na punti petrolejska lanterna svjetlost crvenkastožutu na otvoreno more onkraj staroga mola i dvije, tri barke na putu ...

Škrivan u škripavom škripcu

Bez obzira što je naziv škrivan službeno bio ukinut, u govoru je ostao živjeti i dalje. Pogledajmo što je Radojica Barbalić zapisao o škrivanu u svojoj knjizi 'Oploviti Cape Horn', Rijeka, 1972. godina: Škrivan – prvi časnik na jedrenjacima. U doba jedrenjaka bio je uz zapovjednika najodgovornija osoba na brodu. Položivši ispit za poručnika trgovačke mornarice imao je svoju samostalnu stražu, brinuo je za ukrcaj tereta, obavljao sva dopisivanja i vodio brodski dnevnik.

Po 'domaću', kak bi Zagorec rekel: domače je domače, bio je nazivan škrivanom prema svojoj ulozi iz ranijih vremena kad je na brodu bio pisar, no taj se naziv dugo odnosio na časnika, pogotovo ako je uz zapovjednika na brodu bio samo jedan časnik. Svim Dalmatincima su svi kajkavci Zagorci, npr. moreplovitelj Međimurec Joža Horvat. Kaj god. Iz zadnjeg reda doleti odobravanje: Istina je. Samo nisan dobro čuja odakle je onaj Zagorec Joža Horvat. Ponovi.

Škrivan je takoreći bio na nakovnju između zapovjednika i posade. Njemu je pripadala najgora straža ( za ostatak svita: gvardija) od pola noći do šest u jutro, pa od podneva do šest navečer (Oploviti Cape Horn, str.215 na 216).

U knjizi 'Iz Londona u Filadelfiju, Put Milana Turkovića god. 1876' tiskanoj u Zagrebu 1930 godine čitam: Stručni naziv za drugog kapetana jest Škrivan, jer on vodi brodski dnevni, provadja opažanja i bilježi na karti, vodi računa o teretima i obavlja slične pisarske poslove (str. 36).

Malo dalje čitam: Pomorski zakon, govor je prilikama u god. 1876., još od Marije Terezije, sa bezbroj nepoznatih popravaka i dopunjaka, koji si često protuslove, posve je nesavremen. Zato sve ovisi o taktu i zdravome razumu zapovjedajućeg kapetana jedrenjače. Taj staroverski zakon govori još n.pr. o brodovima, čiji kapetani neznadu pisati, zato moraju držati jednog pisara, veštog pismu ... (str. 37).

Najlipše more na svitu i u susjedstvu

I moš govorit kontra mene i kontra svakog stvora, ma nemoj da čujem ništa, ništa kontra našeg mora.

Čuj ća gospodin kapetan u Slikama iz pomorskoga života Jurja Carića, iz 1884. godine, zbori o našem moru: ... ne može čovjek da ga (more, op.p.) hvata ni za rep, ni za glavu. ... Nezna čovjek, bi li volio Jedrenu zimi, kad bura pobjesni, ili kadano pri ljetnoj žegi nema gdjekad ni malo vjetra za dva tri dana. U prvom slučaju davi te vjetar, muči te more, štipa te zima i bije te strah, da te nenanese na obale talijanske. U drugome lieniš i kipiš bez koristi, a da uprav neznaš, kojemu svetcu da se moliš. Zimi, kad zategne jugo, eto kiše za petnaest dana bez oduška, a mornar jadan gnjije u pustoj mokrini i pita zaludu u Boga malo sunca, da se prosuši (str. 38).

Naš kapetan nastavi: Da su svi pomorci od moje, nebi se uplitali vaistinu ljudi od kraja u naše posle. Nama se govori, da smo puni predsuda, a kad tamo, kada se je s nama na brodu i vrieme bjesni, pita se nas, kuda će vrieme i kako, a od knjiga ni spomena. Pa mi samo tješili, nije sbora o predsudah. No kad je tišina, kad je more za žene i ljekarnike, onda nam se zanovieta, onda se vade knjige ili ponavlja na izust ono, što se u njima boboće (str. 38-39).

Slatkoga li bobotanja. Ženu neću ni da taknem (molim, shvatiti ovo samo kao jezičnu figuru, molim), ali nije mi jasno što mu ljekarnici skriviše da gredu na more samo za utihe. Kad smo već kod kod žena, pardon, kod ljekarnika ...

Brodarska higijena momčadi od broda

Braćo pomorci! – uzviknuo je u pristupu svoje knjige dr Jako Gjivanović davne 1896. godine. Svoj pristup (tako autor naziva svoj tekst prije uvoda) započeo je ovim ričima: Naše krasno primorje daje znatan broj pomoraca, koji su svojom valjanosti i okretnosti u brodarenju na glasu megju prvim mornarima u svijetu. Ali ti naši uzor-mornari, koji su pri svom teškom i opasnom zanatu izvrgnuti svakojakim nezgodama, raznovrsnim bolestima i ozledama, nemaju još na svom jeziku knjige, koja bi ih poučila, kako se od škodljivih utjecaja čuva zdravlje, i kako se opet stječe, kad se po nesreći poremeti. Da toj oskudici doskočim, sastavio sam ja ovu Brodarsku higijenu.

Da ne bi bilo zabune, nisam ja sastavio Brodarsku higijenu nego on. Gjivanović. Slušaj što o brodarskoj higijeni možeš u njega naći! U njega.

U posljednjem dijelu knjige govori on, ne ja, o brodskoj ljekovnici ili škrinjici ljekarija na brodu, no ja ću, ne on, nešto malo o prvom dijelu njegove, ne moje, knjige koji govori o higijeni i zdrastvenim propisima za pomorce – malo o brodu, malo o vojsci od broda.

O Barbara, Barbara, mekan sam na Barbaru

Evo, završetka pjesme o prekrasnoj Barbari koju vučem kroz par nastavaka:

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
«Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac.»
« Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi» - nalog je moj.

«Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar ti nije par.»

I tako je Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar xe dol ce in questo mar.

Tamo na balkonu Turopoljac šapatom dobacuje Prigorcu, Međimurcu, Posavcu i Podravcu: Dečki, kaj je to ovaj na kraju povedal? A oni: A kak bi mi to znali? Iz zadnjeg reda opet doleti: Istina je. Samo nisan dobro čuja odakle su ti Zagorci s balkona. Ponovi.

Drš' se pri opravljanju potrebe

Dotur nas dalje uči kako brod treba biti opremljen: Na svakom brodu ... nije dosta da je stan za kapetana i putnika ... zaštićen od isparavanja što se razvijaju iz smrdljive vode u sentini ili iz karga u štivi, već da je takav i onaj zajednički stan mornara, koji se u svim brodovima na provi nalazi ... (str.15).

Poslušajte još neke dijelove broda koje spominje, s time da su i zagrade njegove: ... prostorije za stanovanje treba da, osim običnog ulaza (tambuča) budu snabdjevene i pobočnim prozorčićima (purtelama), jali oknima (lentama) i, ako se pod palubom nalaze, shodnim odušcima (špirajima). ... Zagrade su njegove, ne moje.

Pa nastavlja: Zahodi valja da su tako namješteni i napravljeni, da smrad ne uzmogne kvariti zraka u prostorijama broda i da ne budu ogništem pošasti. I svaka jedrenjača treba za vojsku od broda da ima na kaštilu ili na drugom mjestu na palubi napravljen shodni zahod, da mornar ne bude usilovan, kao kod starih nekih jedrenjača, opravljati potrebu sa strane kljuna ili puline, držeći se za konopce od bumpresa, u pogibi da se prehladi ili da se strovali u more (str.16).

Pogledajmo koji 'zdrastveni zahtjevi pri gragjenju i uregjivanju broda' moraju biti poštivani: Paluba treba da je tako napravljena da voda kroz manikele i druge luknje može u more lako otjecati; Konoplje, obično zvano armatura, treba da bude tako utvrgjeno, da se lako ne uzmogne odriješiti ili pretrgnuti; Na svim jarbolima, ili barem na velikom jedrilcu, valja da bude postavljen munjovod (kalamita); Sprava za spasenje utopljenika t.j. plutača (salvaomini) treba da ima u potrebitom broju; Svaka obična jedrenjača valja da ima osim čamca (kajića, guca) lagju (barku) za spasavanje vojske.

U zdravom brodu zdrav duh

Slušaj dalje koje još to on riječi davne 1896. godine rabi (zagrade su njegove): konopci, čela (gumine), lancane, sovrnja, komore, kabine (izbe), mornarske postelje (ranče), pomični šijuni (odušnici), kofa (košara), povošteno platno (incerada), čizme do koljena (štivalune), ...

Sve postelje u opće treba često pregledati da se ne bi pojavile stjenice (kimci). Te se gadne živinice u brzo raskote i rasprostrane, a jesu li se jednom rasprostranile u brodu, trudno jih je već igda istrijebiti.

Ne samo o vještini, nego i fizičnom ustroju i o zdravlju vojske (momčadi, družine) zavisi donekle sigurnost broda. Uzgoj tijela spada megju poglavitije propise higijene za uzdržavanje zdravlja. ... Suviše, svaka osoba, a osobito mornar, koji mnogo trudi i obično mnogo se znoji i blati, valja češće da pere noge, pazuha i plodila ... pa se njihove izlučine ... združene s gnjusobom raščine te prouzrokuju smrad ...

Ljudi, poslušajte dotura Gjivu (tako ja njemu od milja) i češće perite vaše gnjusobe, pardon, plodila.

Mala slana zgoda

Na palmetti

Na starim jedrenjacima posada nije imala zahoda, već bi mornari da bi obavili veliku nuždu sašli ispod kosnika na 'palmettu'. To je bilo opasno, pogotovo kad je bilo mora i kada bi brod provom zagrabio more.

Barba Kuzma, koji se očinski brinuo i strepio za svoje mornare, strogo je pazio da posada za vrijeme plovidbe ne zalazi na palmettu, pogotovo ako je brod bio krcat. No, ipak bi njegovom oku izbjegli po koji put, te bi ponekog vido tek kad bi se vraćao s palmette. A tada bi planuo:

- Vavek sede ... Noštromo! Znami zahod ... doma ćete delat potribu!

Novo, novo, novo vrijeme

U našoj prošlostoljetnoj literaturi (mislim na dvadeseto stoljeće) nađe se tekstova koji govore o hrvatskoj pomorskoj terminologiji, ali oni su, nažalost, malo ili gotovo nikako poznati široj, ali često i užoj javnosti. O nekima sam već ćakulao, a nekima ću kasnije.

Podsjetimo se da nam Dijana Stolac otkriva zaboravljene pomorske rječnike Bože Babića. Radovan Vidović i Boris Prichard govore o poteškoćama pri obradi i izradi naše pomorske terminologije. Danas se premalo zna o radovima Petra Mardešića, Blaža Jurišića i Josipa Luetića, potom Mirka Deanovića i Ive Buljana te Stjepana Vekarića, pa Milivoja Miloševića i Antuna Simovića. Tu su nezaobilazni jezikoznalci Petar Skok i akademik Vojmir Vinja, a našlo bi ih se još. Bi, bi!

Pomorsku terminologiju ondašnje kraljevske mornarice tiskane u Zemunu 1931. godine, koja jamačno nije mogla biti urađena bez hrvatskih pomorskih časnika, praktično nitko ni ne spominje jer većina niti ne zna da postoji.

Brodsku nomenklaturu iz 1951. godine kao i Građu za pomorsku terminologiju Leksikografskog zavoda iz 1955. godine teško da gdje možete naći.

Od nedavno prvi puta javnosti je dostupan rukopisni Pomorski rječnik Jakova Mikoča iz 1852. godine – otisnut je prije dvije godine, isto kao i pretisak Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića iz 1922. godine.

Evo, sada i barba Žabko nešto čeprka po librima koji govore o hrvatskom pomorskom nazivlju. Nešto se ipak pokrenulo. Ako ništa drugo, vjerovali ili ne, barba Žabko mora kod tog čeprkanja pomicati svoje krake. Dakle, ipak se kreće. Epur si muove.

Srednjovjekovne jurilice na mišiće

Galija je bila mala lađa na vesla iako je u pogodnim prilikama mogla ploviti i na jedra. No, jedro nije igralo naročito važnu ulogu. Prava galija bila je u prvome redu ovisna o ljudskoj pogonskoj snazi. Ona je bila izravan potomak najstarijeg tipa mediteranske lađe. Tijekom Srednjeg vijeka prošla je kroz više važnih promjena zbog čega je postalo mnogo vrednijom za borbu nego što su bile njene prethodnice u doba Grka i Feničana. Ovo čitam u Loonovoj knjizi Brodovi i njihovi putevi, str. 89.

Ovdje mi upadoše u oko, mislim da je ovaj puta u pitanju lijevo oko, dva detalja. Jedan je hrpa slova 'o' u autorovom imenu, a drugi je brodski put. Kako li, zapravo, izgleda brodski put? Je l' je uzak il' širok, ima li dvije ili više traka? kakvi su usponi i nagibi, kako su označeni zavoji i mjesta gdje se ne smije preticati? Kako se krpaju rupe na putu? Čujem nekoga dobacivati: Jesi li ti siguran da si na pravom putu, a?

Galija je zadržala stari omjer dužine i širine, jedan prema sedam ili jedan prema osam. Rijetko se kada izdizala iznad vode više od tri ili četiri stope. Znatno se suživala prema pramcu i prema krmi, a paluba ju je pokrivala po cijeloj dužini. U tome se razlikovala od otvorenih norveških brodova.



Nastavak slijedi!



  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -