Eseji o (izgubljenom) hrvatskom pomorskom nazivlju

Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaću  Željko Stepanič

Esej br. 11. (23. 02.2001.)

Dio jedanaesti 

Misteriozna konjska oprema na brodu

Ima jedna misterija koja mi ne da mira. Koga god pitah nitko odgovora ne znade. Niti mali Stipica, niti mali Ivica ne mogu raspetljat tu misteriju. Boli glava! Hej, je l to neko pita od koga me boli glava - od Stipice i Ivice ili od misterije? Sad ste pretjerali. Zna se. Od misterije. A što ste vi mislili? Slušajte!

Nedavno vam pokazah kako se jednoj od najslavnijih pomorskih nacija, onoj engleskoj, dogodilo da im se, zamislite, uvukla rič iz štale u škver. Da, da, to je 'martingale'. Nemojte mi reći da ne znate što je to. Odmah se vratite, kao u dječjim igricama, na polje, pardon, nastavak deseti i pročitajte još jednom.

A sad slušaj vamo! I mi konja za trku imamo. Nismo mi ništa slabiji od Engleza. Kad ja zategnem uzde broda i mamuznem ga zategom on se propne i strelovito jurne u vitar. Ka divlji tovar. Oni martingale, mi uzde. Čovječe, umalo kompletna konjska oprema na brodu. Samo konj fali.

Eto, ta misterija zove se uzda. Svi govore o uzdi a nitko ne zna reći što je to. Sad ću polako odgonetavati što su i gdje su konjske uzde na brodu. Odgonetavanje će biti dugo, dugo i zamorno, zamorno. Ako preživite moju ćakulu o uzdama kroz nekoliko nastavaka tada ste zaista neizlječivi jedrenjoljubac. Bolesno zaljubljeni u more. Nepopravljivo bolesno zaljubljeni.

Bolesno zaljubljeni u more

A znate li kako se ta bolesna zaljubljenost u more zove? Morska bolest. Nadalje, engleska rič seasick doslovno znači bolesno more. Tko je sad tu bolestan? More? Vi? Ja? Ne gledajte u mene!

Vjerujte mi, neće vam biti nimalo lako slušati moju odgonetku. Moguće je da ćete se osjećati ka da vas je trefila morska betega. Zato ću vam, pričajući o uzdi svako malo kazat kako se na hrpi stranih jezika kaže morska bolest. Naime, nikad ne znaš da l' onaj s kim jedriš kuži hrvatske pomorske termine il' ne.

Eto, zamisli ovakvu situaciju: ti na nekom brodu na kojem niko ne razumi ća mu ga dođe na primer kruženje, letanje i uzde. Normalno da ti je muka. Svi gledaju u te, a tebi muka, muka jer im ne znaš reći da te na primjer muči morska bolest. Niko ne kuži ća ti je. Za svisnut od muke. Kojeg li olakšanja kad iz sebe teškom mukom izbaciš, između ostalog, na primjer na zulu jeziku: morska bolest. A ono svima odjednom jasno što ti je. Slušaj kako taj bed super zvuči na zuluu:

Isifo sokucanuzela esibangwa wukuhamba olwandle.

Nije na odmet naučiti na pamet kako se morski čemer kaže na zuluu. Nikad ne znaš kad će ti zatrebat. Morska bolest nikad ne spava. Nemoj da te uvati uspavanog. Tada ti nećeš spavat. Evo, naučiš malo zulua pa mirno spavaš.

Ako vam oglav radi o glavi zauzdajte ga

Slušaj kaj su naši stari rekli o konjskoj opremi na brodu. U pretprošlom stoljeću, onom devetnaestom, Juraj Carić u svojim Slikama iz pomorskog života rabi talijanski izraz mura te ga pojašnjava ovako: konoplje koje služi da se otegne donji dio jedra koji je nad vjetar. Jasno, ne? Pazite da muru ne pomiješate s bracom (pogotovo ne sa sekom, he, he) jer Carić za brac kaže ovo: konoplje kojim su vezani penuni (nemojte ljudi reć da ne znate što je penun, ta govorili smo mi već o križevima) na krajih da se mogu isti bracijavati tj. potezati lijevo i desno, kako to zahtjeva vjetar. A tu je i nezaobilazna škota za koju kaže: konoplje koje drži otezanu dolnju stanu jedra.

U istom stoljeću, onom devetnaestom, Božo Babić prevodi 'bracci sopravento' ka 'praće nad vjetrom', a 'bracci sottovento' ka 'praće izpod vjetra'. Za muru koristi riječ uzda, ali i oglav, na njemačkom Halse. Scotta je zateg.

Morska bolest na samoanskom: ma'ivasa.

Do sada nisam previše obraćao pozornost na Nijemce na našem moru. Gle koja ti se neugoda može dogoditi nađeš li se slučajno na njihovom brodu. Neki ti tamo Hafenmeister, ili Rittmeister, nešto dovikuje na njemačkom: Die Brassen werden nich angeruhrt, an den Geitanen und Bauchgordingen wird aufgegeit, die Leeschote langsam abgefiert. A tebi muka. Vidi on da ne kapiraš pa ponovi na kultiviranom hrvatskom: Praće se ne smiju taknuti pod vjetrom, a jedro se nabere s ubraljom i srednjom kupicom prateć zategom. Ajme meni, tebi još veća muka. Vidi on da ti uopće ne understandaš hrvatski, to vam je onaj jezik kojeg upisujete u službene dokumente kao materinji, pa će on na talijanskom: Non si toccano i bracci, gente alle bugne, ai demezzi, lascare la scota per mano. Tebi umah lakne: pa kaj mam ne veliš po domače da te cili svit kapiši. Domače je domače. Ak kaj ne kužite bum vam objasnil na domačem engleskom.

Moš mislit kako to razumeše oni u Pirot i Niš. Za naše mlade čitatelje: ne neka mista na Dalekom Istoku, ne neka mista na Bliskom Istoku, već neka mista na Balkanskom Istoku (a di mu ga dođe taj Balkanski Istok?). Celi ovaj belaj i ujdurma nasta samo zato što si umisto 'da te ceo svet razume' reko 'da te cili svit razumi'. Netko dobaci: Zauzdaj se, il' će da peglaš talase, bre! Razumeš?

Da smirim celu ujdurmu i belaj dobacim, onako nehajno: Morska bolest na albanskom kaže se sçmunde prej detit. Razumeš, bre, kaj ne?

Crna kronika bijeloga Dubrovnika

Virovali ili ne, u starom Dubrovniku govorio se i hrvatski. Ljudi, ma je l' to moguće? Prenosim vam dio članka već spomenutog gospara Josipa Luetića koji citira nekoliko zanimljivih izjava sačuvanih u starim dubrovačkim sudskim spisima. Ovo vam dođe ka crna kronika, al' stara kojih dvjestotinjak godina. Evo što diskuta jedan gospar:

" Jučer sam bio pošo s barkom ...u mlin u Župu za samljet žito, prinijeli smo svu robu u Mlinicu i ostavili jedro na barci; jutros kad smo došli na barku nijesmo našli jedra, paka smo ga onda iskali ..."

Jedna pak Dubrovčanka na talijanskom objašnjava sucu da su joj ukrali ne talijansku ancoru već hrvatsko sidro: "... mi fu rubbato un sidro della mia barca". U drugom spisu čitam "rđav vjetar", "barka se nalila vode" i "pooralo im sidro".

Morska bolećina na latinskom: nausea. Ne znam da li to ima kakve veze s riječju nautea što označava splačinu, smrdljivu vodu na dnu broda. Uh, kako me ta riječ podsjeća na nautiku. Idem dalje, morski jad na grčkom kaže se: nautia. Uopće se ne bih čudio da riječ nauta označuje onog koji boluje od nautie. I vi sebe nazivate nautama? Zar ste bolesni? Opet čujem nekog dobacivati: Ovo su čiste splačine. Jedino mi nikada nije bilo jasno kako splačina može biti čista.

Prenosim nešto skraćeni iskaz jednog dubrovačkog mornara: "... kad je bila ona velika fortuna bio sam u portu na brodu i čuo sam đe je reko kapetan jednomu mornaru da odrieši jednu barku koja je bila vezana za Kaše (lukobran u staroj dubrovačkoj luci, op.p.) i vidio sam da je isti kapetan odriešio drugi konop s kojim je bila vezana barka za guminu od broda rečenog kapetana, ma ja nijesam vidio da je udario u barku i da je sfundo, ma kako je bila velika fortuna tako je bilo nalilo rečenu barku i kako je skosavalo s brodom tako činila je veliku štetu rečena barka rečenom gumini od broda, i da nije odriješio mogla mu je rečena barka prikosit rečenu guminu."

Morska bol na swahiliju ide ovako: ulevi wa bahari, a može i ovako: kuchafuka tumbo chomboni. Zlu ne trebalo (ovo zadnje je na hrvatskom a ne na swahiliju).

Drugi mornar pak imao svoju priču: "... koja barka bila je vezana s čelom za guminu od broda moga kapetana, a s drugom cimom od čela bila je vezana za Kaše i kako je bacalo priko Kaša more tako je bilo nalilo ... i privezo je rečenu barku po krmi od negova broda ... Kapetan je bio uzeo ganac i pritego barku za razmu ..."

Podsjećam, to sve događalo se prije kojih dvjestotinjak godina.

Morski jad na francuskom: mal de mer. Osjećam šarm francuskog jezika u ovom izrazu. Zar nije ugodno čuti npr. mal de mer mi ispunja dušu i tilo, mon ami.

Što su vođice onome tko ne vidje konja

Evo još nekoliko izraza iz Babića (mislim na njegove rječnike): tal. scotta e mura della maistra, hrv. zateg i oglav velikoga jedra te njem. Schotte und Halse des Grossegels. Sljedeći izraz također mami uzdah: tal. mura i scotta del piccolo di parochetto, hrv. oglav i zateg gornjega prvenoga pobočnoga jedra, a za naše na privremenom radu u Njemačkoj Halse und Schotte des Vorbramleesegels. Ima toga ko u priči, al' vas ne želim odmah uništiti do kraja.

Mnogi naši autori druge polovice prošlog stoljeća (mislim na dvadeseto) muku mučiše kako mladim naraštajima objasniti što su i gdje su uzde na suvremenoj jedrilici. Naime, tih uzdi poodavna nema na današnjim brodovima, a već stoljećima vrijedi pravilo da onaj brod na jedra ima pravo puta koji je na desnoj uzdi u odnosu na onaj koji je na lijevoj uzdi. To je vrijedilo u prošlom mileniju, ali i vrijedi i u ovom.

Morsku je boleštinu krapinski pračovjek, po domaću krapinjonac, morao zvati ovako nekako: bljuuuuuvaaaaaanjnjnjnjaaaaak. To vam je drevnohrvatski izričaj kojeg se i danas da lako razumjeti.

Jedrim li ga jedrim al' uzda ni za lijek. Ma kako oni znaju na kojoj su strani moje uzde kad ih nigdje nemam? – ne mogavši se obuzdati uzdahnem uzduh.

Zauzdaj se, prijatelju – doskakuta moja uzdanica barba Žabko te doda – (za)uzdaj se u se i u svoje morsko kljuse i slušaj!

Prije nego (za)uzdam se u se i u svoje kljuse te nastavim o vođicama (slušajte vi iz Tribunja, rekoh vođice a ne Vodice) evo jedne knjige koju bi svaki ozbiljni, ali i neozbiljni jedriličar trebao barem prolistati. Ne bojte se, nećete vi prolistati, i procvjetati, već ćete nju prolistati. Uz to, neću vas tjerati da je učite na pamet. Ta meko je srce u me. Nećemo o drugim dijelovima tijela.

Dobra stolica glavu čuva

Od iznenađenja jednostavno ćete past na stolicu kad čujete što sve gđa Dijana Stolac otkriva u svojoj knjizi Hrvatsko pomorsko nazivlje, Izdavački centar, Rijeka, 1998. godina. Jest da je tiskana još u prošlom stoljeću, prošlo je već nešto više od dvije godine, al' se još uvijek da nabaviti.

Morska boljka na španjolskom: mareo. Zvuči tako romantično.

Nego, vratimo se mi vašoj stolici. Nadam se da imate udobnu, meku stolicu za sist. Moglo bi vam biti jako neugodno ukoliko imate tvrdu, ili ne daj Bože, da je uopće nemate. Ja o namještaju, a vi ko zna o čem. Čovik zaista ne može živit bez tog vrlo potrebitog dijela namještaja. Ako mi ne vjerujete, probajte vi živit bez stolice. Da vas vidim. Pustimo mi vašu stolicu i vratimo se knjizi.

Eto, gđa Stolac, može i Stolčeva, uvest će vas u povijest stvaranja hrvatskoga pomorskog nazivlja. Zaista se ima što pročitati.

Saznat ćete da su Talijani dobili svoj prvi tiskani pomorski rječnik godine 1863. Samo sedam godina kasnije bio je i u Hrvata tiskan prvi pomorski rječnik. Ipak, nastavlja gđa Stolac u uvodu svoje knjige, ovi podatci samo govore o pojavljivanju rječnika, ali ne i o nastajanju nazivlja. Talijanski su pomorski nazivi u stručnoj uporabi bili znatno ranije ustaljeni nego što su rječnikom bili kodificirani. Hrvatski su pak rječnici iz pera Bože Babića izlazili iz tiska sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, ali o službenoj uporabi tada nije moglo biti ni riječi (jednom već spomenuh da je to još uvijek vrijeme debele Austrougarske), a o kodifikaciji se ne može govoriti do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

Morski čemer i jad na islandskom: sjóveiki.

Ako mene pitate, a mene nitko ništa ne pita, nećemo moći govoriti o završetku kodifikacije do dvadeset prvih godina dvadeset prvog stoljeća, a o udahnuću života toj kodifikaciji do dvadeset drugih godina dvadeset drugog stoljeća. Onda ćemo o tome, a do tada tko živ, tko mrtav.

Osluhnite ćuh i puh ruzinavih pomorskih rječnika

Čut ćete o Babićevim pomorskim rječnicima ono što nikada niste čuli, saznat ćete ono što nikada niste znali, vidjet ćete ono što nikada niste vidjeli, pročitat ćete ono što nikada niste pročitali, onjušit ćete ... Mislim da je dosta (mislim ovog nabrajanja, a ne pomorskih rječnika).

Morska bolest na švedskom: sjôsjuka.

Gđa Stolac, može i Stolčeva, osvrće se na pomorske škole 19-og stoljeća, opširnije govori o rukopisnom rječniku Jakova.Antuna Mikoča s polovice istog stoljeća, jako puno priča o Babićevim pomorskim rječnicima, obilje podataka, vrijedno čitanja. Tu je i nezaobilazni Juraj Carić te par riječi o dva hrvatska pomorska rječnika 20-og stoljeća, onaj Crnićev iz 1922. godine i ovaj Vidovićev iz 1984. godine. Što je bilo između Rudolfa Crnića i Radovana Vidovića (mislim na razdoblje a ne na njih) u knjizi je relativno šturo razrađeno i razgrađeno. Isto tako samo kratko navedeni su pojedini naslovi u razdoblju od Vidovićeva rječnika pa do današnjih dana.

No, gđa Stolac, može i Stolčeva, naglasak je stavila na pomorske rječnike Bože Babića s kraja devetnaestoga stoljeća. Ti rječnici jamačno će biti veliko otkriće za sve one koji plove – naše barbe i mornare, kao i za svu ostalu čeljad koja se iz ovog ili onog razloga nađe na moru. Zato ću vam i ja, prije nego negdje iščupate tu knjigu, tu i tamo otkriti ponešto o tim zagubljenim i zaboravljenim hrvatskim pomorskim rječnicima. Na sunce s njima! Uskoro, uskoro.

Kao što rekoh, pronaći ćete obilje podataka o pomorskim rječnicima Bože Babića kojega s pravom nazivamo ocem hrvatskoga pomorskog nazivlja. Ovdje ću spomenuti samo par riječi koje nađoh u njega, a vi ste ih već susretali na ovim stranicama te ćete ih svakako susretati i u drugim našim slanim knjigama poput ovih (mislim na riječi a ne na knjige): čaklja, leto, oglav, pramac, prečka, podigač, uzda, zateg, ...

Morska bolest na sanskritskom: samudra rog.

Sve u svemu, isplati se uzeti knjigu u ruke. Dakako, i pročitati je. Nemoj da te ja uzmem u ruke samo zato što si je samo uzeo u ruke. Samo ti još to treba.

Mala slana šala

Purica

Ljetovao Štef kod Frane te zadovoljan boravkom pozove on domaćina:
- Dojdi ti k meni v Zagorje pa bu ti Štef pripremil puru sa mlincima!
- Puno ti fola na tem, ali mi je u ditinjstvu dodijala pulenta sa žrvnja – lipo se zahvali Frane.

Dobra, ma tvrdjahna

U stara vremena kapetani su donosili doma papagale, krasne i šarene ptice iz dalekih krajeva. Tako jednom neki kostrenjski kapetan posalo po drugom brodu kući na dar svojoj ženi papagala.

Prošlo neko vrijeme i kapetan dobije od svoje žene pismo u kojem je među ostalima pisalo: ... a kokošica je bila dobra, samo malo tvrdjahna ...

Morski semafori danju odmaraju a noću rade

Svjetla svjetionika koja se neumorno pale i gase, pale i gase, pale i gase, pale i gase ... Ljudi, gdje se ovaj gasi? ... na nekoj istaknutoj hridi, otočiću ili punti za pomorce najsigurnije su uporišne točke koje bi mogli poželjeti.

Ulične svjetiljke, daljnji rođaci svjetionika, također rade samo noću, ali djeluju nekako pokvareno – naime, stalno svjetle. A svjetionici pak malo rade, malo ne rade, kako bi zaključila plavuša. Mala šala. Ili nije?

U davna su vremena ti lampaši neprekidno svjetlili. Jednostavno je na određenim mjestima neprekidno poticana vatra koja se mogla zamijetiti s mora te tako omogućavala i noću siguran ulaz u luku ili prolaz između opasnih hridi.

Morska bolest na norveškom: sjřsyke.

Drugi put ću vam osvjetliti početke lanterne, a do tada uživajte gledajući ih u zvjezdanoj noći kako se romantično pale i gase, pale i gase, pale i gase ... Ugasi se!

Još samo mali podsjetnik kako su naši stari nekada davno zvali morski čemer, jad i tugu: betega i burkanje. Nakon svega ovoga morate biti betežni.

Nastavak slijedi!



  Natrag na -  Početnu stranicu - Mapu časopisa -