Još je Kretska civilizacija u staroj grčkoj (3000-1400 god.pr.n.e.)
imala ronioce koji su vadili spužve, te puževe iz porodice Murex.
Homer u Ilijadi (750 g.pr.n.e.) spominje ronioce koji rone u potraži
za hranom. Herodot je ispričao priču od grčkom roniocu Scyllasu
iz Scione, koji je dišući kroz trsku, potopio flotu perzijskog
kralja Xerxesa I, te je nakon toga pod vodom preplivao 15 km da
bi došao do Grka, koji su se nalazili na rtu Artemisum.
Aristotel, veliki antički mislilac, te učitelj Aleksandra Makedonskog,
spominje njegov zaron u zvonu.
U Antici, vrijeme boravka pod vodom bilo je ograničeno nedostatkom
opreme.
Na Istoku, u to vrijeme su već poznate Ama -japanske žene ronioci,
te Hae-Nyo, korejske žene ronioci. Još i danas u tim zemljama
postoji ta tradicija, te žene ronioci spadaju u posebnu kastu,
iako se danas služe nešto naprednijom opremom nego prije tisuću
godina, još uvijek rone isključivo na dah.
Leonardo da Vinci, jedan od najvećih umova koji su ikad postojali,
napravio je skice za peraje za ruke i noge, te nacrt aparata pomoću
kojeg bi čovjek mogao boraviti neko vrijeme ispod površine vode.
Prvi službeno zabilježeni zaron bio je 1553. godine u jezeru Nemi
u Italiji. Gugliermo Lorena boravio je na dnu jezera jedan sat
u ronilačko zvonu.
1616. Franz Kessler je napravio veće zvonu, u kojem je postojala
rezerva zraka, a 1690. Edmund Haley je konstruirano drveno zvono
u kojem je boravio preko sat vremena na dubini od 16 metara.
1825. godine William James je napravio autonomno ronilačko odijelo
s rezervom zraka.
1837. August Siebe je konstruirao meki ronilački skafander, koji
su još do nedavna koristili npr. naši krapanjski spužvari. Oko
1860. godine Benoist Rouquayrol je patentirao prvi regulator koji
je davao zrak na zahtjev, no njegov izum nije pronašao praktičnu
primjenu.
Godine 1926. Le Priee je napravio prvi ronilački aparat na komprimirani
zrak sa stalnom opskrbom. Ronilac je disao preko piska ili maske
s obrazinom.
Tek 1943. godine, Jacques-Yves Cousteau i Emil Gagnan stvaraju
regulator na zahtjev, te ga spajaju s bocom na komprimirani zrak
u jednu cjelinu. Time je započela era naglog razvoja ronjenja,
koje je konačno postalo dostupno svima, iako će proći još skoro
trideset godina da bi ronjenje postalo masovni sport.
Danas, zahvaljujući razvoju tehnike, tehnologije i znanja ronilačka
oprema postaje sve sigurnija i kvalitetnija.
Razvojem opreme ukazala se i potreba za obukom, pa su tako već
krajem pedesetih nastale prve ronilačke škole.
Danas se ronjenje dijeli na nekoliko grana; ronjenje u vojne svrhe,
komercijalno, rekreativno, te tehničko ronjenje. Svaka od tih
grana ima svoje specifičnosti i zakonitosti. Tako na primjer vojni
ronioci rone uglavnom na zatvoreni krug disanja, u koje se izdahnuti
plin (zrak ili neka druga mješavina), pročišćava, te ponovno vraća
u sistem, tako da ronilac može boraviti pod vodom i po nekoliko
sati, nema mjehurića koji bi mogli neprijatelju otkriti gdje se
ronilac nalazi, roni se prvenstveno u suhim odijelima, ne samo
zbog pothlađivanja, već i da bi se izbjegla eventualna kontaminacija.
Komercijalno ronjenje je ronjenje u svrhu izvođenja raznih radova
pod vodom, npr. zavarivanja, pregleda brodova, pregleda naftnih
platformi.
Rekreativno ronjenja je kao što mu i ime kaže ronjenje namijenjeno
ljudima koji se ronjenjem bave iz razonode i zadovoljstva. Prvenstveno
se roni na otvoreni krug disanja, dišući zrak, te u mokrih ili
suhim ronilačkim odijelima, zavisno o temperaturi vode. Danas
se sve češće u rekreativnom ronjenju koristi i nitrox, te poluzatvoreni
krug disanja.
Tehničko ronjenje je posebna grana ronjenja koja zahtjeva uporabu
posebne opreme, obuku i disciplinu van granica rekreativnog ronjenja.
Roni se na dubinama preko 40 metara, uz uporabu plinskih mješavina.
Bavljenje tehničkim ronjenjem zahtijeva disciplinu, te odgovarajuću
obuku i opremu.
 Početak
Škole ronjenja
|
početak
www.morsko-prase.hr
