Podsjetimo se pitanja na koje moramo detaljnije odgovoriti: "Kako brod može jedriti nasuprot smjera puhanja vjetra, ili točnije, 45 stupnjeva nasuprot smjera puhanja vjetra?

Odgovoriti na to pitanje pomoći će nam slavni Bernulli! Samo ukratko, jer upustiti se u cjelokupno objašnjenje Bernullijeva zakona značilo bi da možemo objasniti i princip leta aviona, ali tome nismo dorasli. Naime, avionsko krilo i jedro “rade” na sličnom principu. Pogledajmo oblik avionskog krila i što se događa sa silnicama zraka prilikom opstrujavanja krila.
Zrak koji opstrujava gornjom dužinom krila mora prijeći duži put u odnosu na zrak koji prolazi doljnjom plohom avionskog krila. Pa što, mogli bismo reći! Ništa da nije Bernullijeva zakona. Bernulli je utvrdio da to nisu dva odvojena dijela zraka od kojih se jedan kreće brže ili sporije, već da je to ista cjelina koja se nailaskom aviona, bolje rečeno njegova krila, mora podijeliti. I to na one čestice zraka koje će ga zaobići s gornje (duže) strane i one koje će prostrujiti s doljnje (kraće) strane krila. Kako su te čestice prije nailaska aviona bile zajedno, fizikalni zakon (Bernullijev) kaže da se one moraju istovremeno naći na mjestu gdje završava avionsko krilo, propuštajući avion, postajući ponovno cjelina koja je postojala prije nailaska aviona. Zašto?! E jebi ga!

Da bi se to dogodilo čestice kojima je dopala gornja strana krila moraju ubrzati svoje kretanje jer pred sobom imaju duži put. Veća brzina kretanja čestica zraka rezultira manjim tlakom na tom dijelu krila, a svako tijelo kreće se u smjeru manjeg tlaka. Tako se za avion može reći da ga zrak usisava, isto toliko koliko je i guran snagom svojih motora. Čak bi se moglo reći da avion visi u zraku.

Slika 12.

Oblik krila iskoristili su i jedriličari. Jedra koriste isti zakon, Bernulijev, kako bi jedrilicu još malo primaknuli smjeru odakle puše vjetar. Ako smo za avion rekli da visi u zraku, za jedrilicu možemo reći da je zbog aerodinamičnih karakteristika jedara vjetar usisava. (slika 12)

Dakle, ma koliko tanko bilo jedro, čestice zraka koje opstrujavaju s njegove vanjske strane moraju prijeći duži put u odnosu na one koje jedro opstrujavaju s unutrašnje strane. Predočimo si to pomoću dva automobila koja paralelno ulaze u zavoj. Želi li onaj vanjski istovremeno doći na kraj zavoja mora voziti brže. Ili poput atletičara koji trče u odvojenim stazama, onaj u vanjskoj mora trčati brže želi li dostići onog u unutrašnjoj stazi.

Na taj se način stvara razlika u tlaku ispred i iza jedra, a kako je ispred jedra niži tlak, jedro se kreće prema području nižeg tlaka, omogućujući jedrilici da se kreće pramcem prema vjetru. Poput aviona, sila vjetra koja nas gura može se usporediti s avionskim motorima, a aerodinamičnost jedara omogućuju nam da dostignemo onih 45 stupnjeva “u vjetar.”

Isplovljavamo!

Vektore koje smo crtali, na žalost, nećemo primijetit za vrijeme jedrenja, ali bit će očito da od dvije ili više jedrilica koje plove zajedno, jedna uvijek plovi brže. Razlog, ukoliko su sličnih karakteristika: ona koja je brža bolje iskorištava snagu vjetra.

Ali što ako smo sami? Po čemu možemo znati koristimo li snagu vjetar na pravilan, već opisan način.?

Mogući odgovori:

- Osjećam to u trbuhu!

- Jedrilica se jako naginje, dakle, kobilica ima odličnu silu.

- Kiša nas ometa da primijetimo djelovanje sila...

- Nismo se prevrnuli, dakle, sile su pod kontrolom.

- Jarbol se ne savija, sve je O.K.

- Nismo se nasukali...

- Natagnuli smo jedra do kraja, ni Herkul ih više ne bi mogao...

Na žalost, točan je odgovor potpuno drugačiji. Jedra moraju biti tako postavljena u odnosu na vjetar da mu predstavljaju najmanju prepreku, najmanji otpor. Kaže se, vjetar mora kliziti niz jedra (slika 13).

Slika 13.	Slika 14.	Slika 15.

Ako su nam jedra previše popuštena, što ćemo lako primijetiti jer u tom slučaju lepršaju, bez mnogo razmišljanja - zatežemo ih (slika 14).

Ali, problem je najčešće suprotan. Jedra su previše zategnuta. Sve se čini u redu, jer kad su nam jedra odviše zategnuta, ona ne lepršaju. Rekli bismo da lijepo izgledaju. Ali, kod tako zategnutih jedara vjetar ne klizi niz jedra. Jedra su prepreka vjetru. Treba ih popustiti (slika 15).

Učinit ćemo to tako da ih popuštamo sve do trenutka kada zatrepere (uz jarbol ili na prednjem rubu), što je znak da ih ponovo treba zategnuti. Ali, sada samo za nekoliko centimetara.

Zaključimo: jedra su dobro namještena kada su zategnuta tek toliko da ne počnu lepršati na prednjem rubu.

Na moru je to posao koji neprestano traje. Iz minute u minutu jedra se zatežu, popuštaju... Razlog tome je vjetar koji vrlo često mijenja smjer. Uz to, na početku, dok kormilar ne “uhvati ruku”, i sama jedrilica često mijenja pravac kretanja, pa je to razlog više da se na jedrima neprekidno radi.

Netko će pitati zašto se toliko truditi oko jedara? Jedrilica mora uvijek ploviti maksimalnom brzinom. Ne samo zbog toga što smo u školi jedrenja, nego i zato što je to najsigurniji način jedrenja. Za sada zapamtimo: ako jedrilica ima brzinu, s njom možemo učiniti gotovo sve, ali ako jedrilica nema brzine, možemo se nasukati na otok bez obzira da li puše vrlo jak vjetar ili povjetarac.

Zaključimo: Za jedrenje maksimalno u vjetar (closehauling), jedra su vrlo zategnuta (slika 16). 

Ako nam vjetar dolazi preko lijevog ili desnog boka (pod kutom od devedeset stupnjeva), jedra su, uspoređujući ih s prethodnim načinom jedrenja, opuštenija (reaching) (slika 17). 

Ako pak jedrimo još više niz vjetar (broad reaching), jedra još više popuštamo (slika 18). 

Slika 16.	Slika 17.	Slika 18.

Svim ovim radnjama samo je jedan cilj: što manji otpor vjetru prilikom susreta s jedrima.

Primijetimo sada još jednu bitnu sitnicu. Nacrtajmo jedro i trup broda prilikom jedrenja u vjetar (closehauling) i to punom linijom. Potom zamislimo da jedro ostaje u istom položaju, a pramac jedrilice okrenimo kao da jedrimo s vjetrom koji nam dolazi s boka (90 stupnjeva) (slika 19). 

Slika 19. 

Vidimo da jedro ostaje u istom polažaju u odnosu na vjetar, a samo je trup ispod jedra promijenio pravac kretanja. To u potpunosti podržava prijašnju tvrdnju da jedro mora uvijek stajati u odnosu na vjetar tako da mu pruža najmanji otpor. U oba ova slučaja vjetar nas i gura i usisava.

Kada plovimo niz vjetar, gubimo mogućnost da nas vjetar usisava jer jedro više ne možemo postaviti u položaj u kojem je bilo prilikom jedrenja u vjetar ili s vjetrom u bok. Drugim riječima na jedru se više ne stvara razlika tlakova. Razlog tome su svekolike pripone koje drže jarbol u uspravnom položaju. Zbog toga nas prilikom ovakvog jedrenja vjetar samo gura. Tako je ovaj smjer jedrenja u odnosu na vjetar i najsporiji.