Morsko Prase-Škola jedrenja (Predgovor)


		SPONZOR RUBRIKE

Sadržaj:

Predgovor (Cino Ricci)

Obećanje oceanu (Damir Miloš)

Uvod

Dio 1. Meteorologija

Dio 2. Prvi put u jedrilici

Dio 3. Navigacija

Dio 4. Drugi dan na moru

Dio 5. Zašto jedrilica ide naprijed
( I dio ) i ( II dio )

Dio 6. Jedrenje u kursu

Dio 7. Izbjegavanje sudara na moru

Dio 8. Okret u vjetar

Dio 9. Okret niz vjetar

Dio 10. Prividni vjetar i jedrenje u vjetar

Predgovor:

jedrenje kao igra /cino ricci/

Jedreći kornatskim arhipelagom i morem među mnoštvom susjednih otoka koji čine samo dijelić nevjerovatno razvijenog hrvatskog dijela Jadrana, razmišljao sam o ponudi da organiziram i vodim školu jedrenja. Mnogi od preduvjeta za ostvarenje te ideje bili su ispunjeni samim postojanjem Kornata. Mnoštvo otoka, razvedenost obale, nepristupačnost, nasuprot začuđujuće blizine većih naselja i nekoliko marina na samim otocima.

Pored ovih uvjeta, za uspješnu školu jedrenja potrebni su ljudi koji će provoditi zacrtani program škole, dakle, instruktori. Bilo mi je poznato da među jedriličarima s ove strane Jadrana ima mnoštvo vrsnih natjecatelja. Ali, ciljevi instruktora jedrenja često se ne podudaraju s nastojanjima natjecatelja.

Među sedamdesetak kandidata za instruktore buduće škole jedrenja, bilo je najviše onih koji su jedriličarsko znanje stekli u klubovima, jedreći na manjim jedrilicama (olimpijskim klasama), i ljeti, radeći kao skiperi na većim brodovima.

Moj prvi sud o njima bio je da se još nisu oslobodili onog mladenačkog grča koji ih priječi da postanu sudionici velike igre, začudne igre vjetra i mora, kako ja doživljavam jedrenje.

Spominjući igru, ne treba sada pomisliti na neobuzdanost, bezbrižnost, već prije svega na stroga pravila kojih se moramo pridržavati želimo li zaigrati s vrlo ozbiljnim suparnicima - vjetrom i morem.

Damir Miloš, autor ove knjige, bio je jedan od desetorice onih koji su nakon mnoštva zajedničkog jedrenja, upoznali ta pravila i pristali na njih. Ali, samim tim što su postali instruktori, nisu prestali stjecati nova znanja o jedrenju. Upoznati pravila i pristati na njih, omogućuje da jednom, ne može se reći kad, pravila i zaboravimo. Uostalom, kao i u svakoj drugoj igri.

Kad bi igrač tenisa, na primjer, očekuući protivnički servis razmišljao o visini mrežice, koliko centimetara mora biti visoka, da bijela linija omeđuje polje izvan kojeg loptica ne smije pasti, da je rukom zabranjeno udariti, vrtiti lopticu, ili...Kad bi razmišljao o pravilima , igrač bi ostao ukopan na mjestu, a od igre ne bi bilo ništa.

Ono što jedrenje razlikuje od drugih igara, jer sudionici su vjetar, more i mi - nema i ne smije biti pobjednika.


Obećanje oceanu /damir miloš/
	Mnoštvo je institucija koje se nazivaju "škola", i svi smo uvjereni da znamo što taj naziv znači. Kad se čovjek za neku odluči, ako mu financijske mogućnosti to dopuštaju, onda odabire najbolju, bilo za sebe bilo za potomke. Neka imena, kao Oxford ili Cambridge, sama sobom jamče kvalitetu. Svojstva po kojima se među mnoštvom škola neke cijene više od drugih, veoma su različita, ali "korisnost" ili primjenjivost stečenog znanja nedvojbeno je jedan od osnovnih kriterija koje najbolje škole moraju zadovoljiti. Pritom nije teško reći kakva je korist od pohađanja ekonomske ili ugostiteljske škole, strojarskog fakulteta ili geofizike, ali ima li škola koje mogu biti sporne. Neke nas uče jedrenju! I u tom slučaju moglo bi se govoriti o korisnosti škole jedrenja, ali čini mi se ponajprije moramo za tu aktivnost opravdati i sam naziv - "škola". Pokušavamo li odgovoriti na to pitanje navodeći naizgled slične škole, poput onih u kojima se učimo skijanju, ronjenju, padobranstvu itd, samo otklanjamo pitanje priznajući prešutno da ne znamo smisao škole koja podučava jedrenju. Uostalom, nije li upravo to točan odgovor; kakvog smisla možemo pronaći u premještanju iz točke A u točku B uz pomoć vjetra?! Na ovom bi se mjestu mnoštvo ljetnih jedriličara usprotivilo tvrdeći da tu i ne treba tražiti neki "dublji" smisao jer ljepota tog premještanja ispunjava ono što se smatra ciljem godišnjeg odmora. Istina je, slažemo se! Njima, ljetnim jedriličarima, dvotjednim nautičarima, ne možemo ništa prigovoriti. Ako je riječ o turizmu i godišnjim odmorima, oni su na dobrom tragu. Ali, ako je to odgovor na cjelokupno pitanje, onda mi koji jedrimo dvanaest mjeseci u godini ne zaslužujemo nikakav bolji nadimak nego - tuke ili gavuni i tome slična pogrdna morska imena. Iskreno govoreći, nadamo se da tome nije tako. Gospodin Veljko Barbijeri osnovao je 1988. godine školu jedrenja u sastavu ACI-a. Svaka škola jedrenja njeguje neke specifičnosti koje smatra bitnom kvalitetom više u odnosu na druge škole, pa te prednosti ljubomorno čuva. Tijekom svog postojanja "Adriatic Nautical Academy" stekla je iskustvo i ugled kojima se može mjeriti s najpoznatijim svjetskim školama jedrenja i jedriličarskih vještina. Jedna je od velikih prednosti naše škole akvatorij u kojem jedrimo. Prirodan dar, ljepota hrvatske obale, bio bi, možemo reći, neiskorišten da se škola zadovoljila samo učenjem jedrenja, jer jedrenje je jednostavno umijeće. Stoga, pokuša li neka škola svoju iznimnost graditi na tehnici jedrenja, pogriješit će već u početku jer većina je škola tu tehniku dovela do savršenstva. Kornati, naprotiv, svakom posjetitelju, a prije svega jedriličaru, omogućuju nešto neobično i rijetko - istinski susret s morem. U takvu okruženju škola jedrenja morala je prerasti u školu življenja s morem. A opet, svako more, pa tako i Jadransko, iako se ponekad čini veliko i dovoljno, uvijek pripada i nekom oceanu. Škole jedrenja, učeći se življenju s morem, trudeći se da na moru što duže ostanu, jednog dana stanu sanjati ocean, ocean kojem utječe njihovo more. Nema tome davno, jedreći s tristotine i više sudionika regate kojom se obilježavala petstogodišnjica Kolumbova otkrića Asmerike, dva smo puta prejedrili Atlantik. U posadi maxi-krstaša ACI Nol bili su instruktori ANA-e i njezini najbolji polaznici. Na putu "tamo" , jedreći južnije, bliže ekvatoru, dvanaestog dana uvjerili smo se da Amerika postoji. U povratku tijekom četrnaest dana, jedreći sjevernije, olujnim Atlantikom od Kanade prema Francuskoj, boga smo molili da se Evropi ništa nije dogodilo. Ocean je ostao iza nas, ali sjećanje nanj sve nas više obvezuje da mu se vratimo. Ta obveza, obećanje, zahtijeva naročitu organizaciju škole jedrenja, takvu koja našu školu svrstava u one koje uče ne samo jedrenju već i življenju s morem. Iskustvo oceana, koje ni u kom slučaju ne može biti jedna od tema koje se obrađuju u školi, zapisano je u nekoliko eseja što se mogu pronaći u Esejima o oceanu. Napomena: Autor većine crteža koji prate ovu školu je akademski kipar Goran Štimac. Goranov autoportret

N O V O , N O V O , N O V O (4.XI 2001) Prošireni tekstovi Škole jedrenja ilustrirani crtažima Gorana Štimca napokon na jednom mjestu u knjizi Damira Miloša "Pod jedriljem krstaša (Jedriličarski brevijar)" Knjiga neće biti u slobodnoj prodaji. Možete je naručiti pouzećem preko "Morskog prasca" Za detalje kliknite O V D J E
početakwww.morsko-prase.hr Web časopis o moru	mapa
	Ovaj članak je objavljen 1.travnja 2000.