Riječ autorice

Kada sam se sa petnaest godina počela baviti ronjenjem sa bocama, u želji da se i kasnije mogu sjetiti pozicija, počela sam bilježiti sva ronjenja u poseban "log book" - ronilačku knjižicu, ili u ovom slučaju knjigu, gdje bih osim karte područja sa ucrtanom pozicijom, skicom same lokacije, te dubinama, bilježila i zanimljivosti sa ronjenja.

Te crtice su poslužile kao osnova za ovu knjigu. Valjalo je ponovno preroniti dio pozicija, proučiti literaturu, napraviti fotografije, te pretočiti sva saznanja, dojmove i iskustva na papir.

Ideja o knjizi je potekla od Braslava Karlića, kada sam za Magazin More pripremala prilog o osam naj pozicija za ronjenje u Hrvatskoj.

Korisnim savjetima pomogli su podvodni fotograf Miro Andrić, te njegov asistent Hrvoje Vrdoljak.

Moram se zahvaliti i svim suradnicima stručnjacima za pojedina područja Jadrana, koji su opaskama dodali autentičnost.

Izvorka je uobličila zamisli i dala im završni izgled, Jadran je na računalu obradio akvarele koje je izradio Zvonimir.

Zahvaljujem se i podovdnim fotografima Milanu Glavini Tysonu, Danijelu Frki, te Hinku Caru u čijim fotografijama možete uživati na ovim stranicama.

Zahvaljujem se svima koji su pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana, ili modrinu mora.

Ivana Ostoić
autor

Povijesni pregled

Od prapočetaka, ljudsku je vrstu magično privlačilo podmorje. Iz različitih razloga od praznovjerja, vjerskih uvjerenja, potrage za dragocjenim vodenim izvorima, lovom na sakrivena blaga, pomorskih bitaka ili održavanja brodova. Tisućama godina nezasitna želja da se otkrije tajna skrivena u nepreglednom modrom carstvu koje nas okružuje nagonila je istraživače, avanturiste i obične smrtnike da se spuštaju u tamne dubine

Danas, u atomsko doba, više znamo o postanku i strukturi Mjeseca, nego o plavom kontinentu. No more i dalje privlači iskonskom snagom. Istražuju se mogućnosti dobivanja hrane iz mora, rade se planovi za izgradnju aquapolisa - podmorskih gradova, gdje bi se ljudska vrsta mogla naći sklonište u slučaju da površina postane prenapučena i prezagađena. Tek nedavno se otkrilo da i u najvećim dubinama postoji život i da su mora i oceani mnogo bitniji za održavanje života na Zemlji nego što se mislilo.

No vratimo se na početak.

Kretska civilizacija u staroj Grčkoj ( 3000 do 1400 god. pr.n.e. ) vadila je spužve i skupljala murex puževe iz kojih su pripremali “purpuru”, purpurnu boju, koju su smjeli nositi samo kraljevi i plemići. Ronioci s Mediterana natjecali su se za pravo vađenja vrijednog crnog koralja ili dragocjenih tereta s potonulih brodova. Čak i u Homerovoj Ilijadi ( 750 pr.n.e. ) nalazimo navode o ronjenju : “ ronilac roni u potrazi za hranom iz mora”.

Oko 460 pr.n.e., Herodot je ispričao herojsku priču o Scyllasu iz Scione, grčkom roniocu koji je pobjegao iz perzijskog zatočeništva za vrijeme oluje. Perzijanci su pretpostavili da se utopio. Ali on je dišući kroz šuplju trstiku, disao, te je prerezao sidrene konope svih perzijskih brodova kralja Xerxesa I. Tim junačkim djelom spriječio je iznenadni napad na grčku flotu. Kasnije je, kaže priča, preplivao pod vodom 15 kilometara kako bi se pridružio svojim grčkim suborcima koji su se nalazili na rtu Artemisium.

Aristotel spominje zaron Aleksandra Velikog u zvonu.

Ronilac pomaže Antoniju  da prevari Kleopatru

Antonije, slavni rimski vojskovođa, pokušao je pridobiti lijepu Kleopatru plativši ronioca koji je potajice zaronio i stavio ribu na njegovu kuku za vrijeme natjecanja u ribolovu. No Kleopatra nije samo bila lijepa, već i lukava. Otkrila je obmanu i, sljedećeg dana naložila je roniocu, da mu na udicu stavi usoljenu ribu.

U Antici, ronjenje je bilo ograničeno zbog nedostatka opreme koja bi pomogla promatranju, plivanju i lovu ribe. “Urinatori” bi napunili usta maslinovim uljem, te bi malo po malo ispuštali kapljice, kako bi povremeno imali preglednost za vrijeme boravka pod vodom.

Prije tisuću godina, potreba za većom produktivnošću nagnala je japanske Ama žene ronioce da naprave primitivne ronilačke maske. One bi izglačale rogove ili oklop kornjače dok ne bi postali gotovo prozirni, te ih stavljale u okvir od bambusa. Ženski korejski ronioci ( Hae-Nyo ) nosili bi slične primitivne maske zajedno s bijelom opravom koja je trebala otjerati morske pse, dok bi one skupljale kamenice, školjkaše, i jestive alge.

Podvodni ribolov pojavio se negdje oko 900 god.n.e. kada su se počeli koristiti luk i strijela za lov u plitkoj vodi. Da ne bi izgubili ulov, ronioci bi na vrh strijele pričvrstili zupce , izrađene od kostiju, zubi morskog lava ili školjaka.

Talijanski genij, Leonardo da Vinci, napravio je nacrte peraja i aparata za ronjenje. Osim peraja za noge, Leonardo je došao na zamisao da bi pomogle i peraje za ruke.

Prvo ronjenje pomoću ronilačkog zvona izvedeno je 1553. godine u jezeru Nemi u Italiji. U njemu je Gugliermo Lorena proveo skoro jedan sat pod vodom. Godine 1616. Franz Kessler napravio je veće zvono, u kojem je bio i rezervni zrak. Edmund Haley konstruirao je drveno zvono u kojem je boravio sat i pol na 16 metara dubine. To se zbilo daleke 1690. godine.

Početkom 18. stoljeća konstruiran je prvi čvrsti skafander, a vrhunac razvoja je dosegao dvadesetih godina 19. stoljeća, kad se u njima zaranjalo do 200 m dubine. Krajem stoljeća napravljen je prvi keson.

Godine 1837. August Siebe konstruirao je meki skafander, koji se i danas koristi kao “klasična ili teška “ ronilačka oprema prilikom podvodnih radova.

Četrdeset godina kasnije, Flouss je napravio aparat sa komprimiranim kisikom, koji je radio na principu izdahnutog plina. Princip rada se svidio Ratnoj mornarici pa je korišten između dva svjetska rata.

Polinezijski ronioci  pregledavaju dno  Magellanovih brodova	XVI st. Vegazio  "ars urinatoria"	XVII st. Borelli prvi put se javljaju peraje	1926. Yves-Le Prieur ronilački aparat na komprimirani zrak

Godine 1926. Le Prieur konstruirao je ronilački aparat na komprimirani zrak sa stalnom dobavom. Ronilac je disao zrak preko piska ili maske sa obrazinom. Istovremeno se u Europi počinje raspravljati o sportskom ronjenju.

Početkom četrdesetih godina snimljeni su i prvi podvodni filmovi. Tako je Hans Hass snimio dokumentarac o morskim psima u grčkim vodama, a Cousteau i Dumas su godinu dana kasnije snimili legendarni film Svijet tišine .

Godine 1943. dolazi do prekretnice. Jacques Yves Cousteau i Paul Gagnan napravili su prvi regulator na zahtjev, i time omogućili nezaustavljiv razvoj podvodnih aktivnosti diljem svijetu.

Od onda do danas oprema se usavršavala i tako postala sigurnija, kvalitetnija i dostupnija. Kako su se razvijale tehnika i tehnologija nastajale su i rekreativne škole ronjenja kao što su PADI, NAUI, CMAS i mnoge druge.

Usavršavanje opreme omogućilo je da se ronioci mogu spuštati u veće dubine, i ostaju duže na dnu. Istovremeno su se mijenjala i naše spoznaje o ljepoti i jedinstvenosti podmorskoga svijeta.

Krajem pedesetih godina počinje era natjecanja u ronjenju na dah ( apnei ). Rekorder Raimondo Bucher zaronio je na 30 metara. Šezdesetih godina sudionici smo dvoboja dvojice legendi ronjenja na dah Enza Maiorce i Jacquesa Mayola. Godine 1974. Mayol postaje prvi čovjek u povijesti koji je zaronio na 100 metara na dah. Danas titule prvaka nose Umberto Pelizzari, Jose Pippin Ferreras, te Gianluca Genoni. Posljednji Pelizzariev rekord iznosi fantastičnih 150 metara dubine, a Pippin se u veljači 2000. godine, u moru ispred Cancuna u Mexicu, spustio do 162 metra.

S napretkom ronjenja na dah, razvija se i sportsko ronjenje sa bocama.

Zbog potrebe da se spušta dublje i duže ostane na dnu, i kako bi ronjenje bilo sigurnije razvija se tehničko ronjenje. To je napredno sportsko ronjenje u kojem se koriste mješavine plinova za disanje ( kao što su nitrox, trimix ) , suha odijela, posebna sigurnosna oprema i tehnike ronjenja. Pioniri tehničkog ronjenja su Jim Bowden koji istražuje sistem podvodnih spilja u Mexicu, te se spušta do 282 metra na trimix. Ann Kristovich, je postavila ženski rekord, ronjenjem na trimix do169 metara dubine. Treba spomenuti i Toma i Patty Mount, te mnoge druge kao što su Jeff Bozanic, David Rhea, Dick Rutkowski, Sheck Exley, Brett Gilliam koji su značajano doprinijeli razvoju ove grane ronjenja.

U posljednjih stotinjak godina suočili smo se s mnogo novih činjenica vezanih za more, fiziku i fiziologiju ronjenja, ali i svijest o vlastitim ograničenjima. Pogledate li tehničkog ronioca današnjice opremljenog sa svom sofisticiranom opremom, i usporedite ga sa prvobitnom opremom s početka 20. stoljeća, uočit ćete golemi napredak.

No ono što je najvažnije i što ne smijemo zaboraviti jest da smo dio prirode. Dio beskrajnog plavetnila koje nas okružuje, i koje je dio nas. More treba sačuvati za buduće naraštaje, jer time osiguravamo i vlastiti opstanak na modrom planetu.

RONJENJE POČETAK