početakwww.morsko-prase.hr elektronički časopis o moru mapa

Roman o moru (u nastajanju)
 

 Roman - početna stranica

 

Dio 5.
Bojanje stana
Prvi put postavljen
 27.XI 2000.



Nakon neugodne ali potvrđujuće šutnje, Trpimir upita mladića za direktora bolnice. Mladić se začudi, jer koliko on zna ovamo su došli zajedno, sumnjajući da se javljaju prvi simptomi bolesti od koje se gubi pamćenje. Ali, mladić je bio snalažljiv, ne želeći uvrijediti gradonačelnika.

- Već je saznao za vaš dolazak u bolnicu, svaki čas bi trebao biti ovdje - ma što se o njemu pričalo, jedno je sigurno, on nikada nije iskorištavao s Preluke vjetrom nošene žene, jer njegove su ideje bile za one iskusnije, one koje su uživale u dugim predigrama, uključujući i bojanje stana.

- Dobar dan gospodine gradonačelniče. Kojim dobrom, ako se dobrom može nazvati ono što nas dovodi u bolnicu - direktor bolnice bio je tipičan predstavnik ljudi ulizica, svim silama se trudeći ostati na mjestu direktora, jer tijekom liječničke prakse nije pokazao odveć spretnosti, što je naročito važno za kirurge.

- Ništa posebno, ne trebate se brinuti. Jednostavno, danas sam odlučio povraćati. Neka ljudi vide, moglo bi se to nazvati i preporukom, što njihov gradonačelnik jede - uvjeren u naklonost direktora bolnice njegovim željama, počeo se oblačiti, prihvaćajući njegovu pomoć.

- Istina, već se priča o škampima...- direktor podigne njegove čarape, prinoseći ih nosu, hvaleći ga kako lijepo mirišu.

- I neka se! Gosti moraju imati uzor. Siguran sam da će najmanje polovica onih koji su prisustvovali mom činu poželjeti pojesti ono što sam ja ispovratio. Slažete li se? - odgovarajući potvrdno direktor zamoli za dopuštenje da njegove čarape kao primjer odnese u drugu sobu, i vraća se odmah.

Direktor požuri osoblje da gradonačelniku ispuni otpusno pismo, ipak od njega zahtijevajući potpis na obrazac GR 2, kojim se potvrđuje da se samovoljno, I pod punom sviješću, što dakazuje malim psihotestom u desnom doljnjem kutu stranice, odriče snimanja ultrazvukom, premda mu je to ponuđeno na trošak bolnice.

Izlazeći iz bolnice, odmahujući direktoru i osoblju, sretne prijatelja, vidno uzbuđenog, pokušavajući se istrgnuti iz ruku dvojice vrlo snažnih ljudi, očito osoblju bolnice, jer i oni nose bijelu odoru.

- Vjekoslave, što je?! - Vjekoslav zastane, pogleda ga dvojeći, reći mu ili jednostavno otići svojim putom.

- Ma jebe me jedan ugovor! - gradonačelnik se iznenadi, nenaviknut ovake riječi čuti od Vjekoslava, prijatelja još iz djetinjstva, osnovne škole, zaljubljenog u njegovu sestru, čačka je u pičku, premda neuzvraćene ljubavi.

- Koji ugovor? - jednom su se potukli, baš na sestrinom rođendanu, devetom, koliko se sijeća, jer Vjekoslav se nije želio vratiti kući, uvjeren da njegova sestra prije svega treba s njim neko vrijeme živjeti, a tek nakon se odlučiti.

- Dat ću otkaz onom mom idiotu od pravnika!

- Vjekoslave, zašto?! Reci mi što se dogodilo, možda ti mogu pomoći!

- Nemoj dva puta reći! Idiot nije znao s kim potisuje ugovor. Morao sam roniti na tri metra dubine i...da ti ne pričam što sam morao učiniti predsjedniku kluba trimetrobat!

- Ne razumijem...

Dok je razgovarao s gradonačelnikom, dvojica u bijelom dopustila su mu da sjedne, uporno ih uvjeravajući da njemu nije potrebno ništa drugo nego topla odjeća.

- Ma koja barokomora, bio sam na tri metra dubine!

Gradonačelnik sjedne pored njega i sasluša cijelu priču.

- To je kad se netko zainati! Vjeruješ li ti da sam im ponudio, tom predsjedniku, I svoju tajnicu, ali on neće, hoće onoga koji se potpisao na ugovor!

- Ali, zar nisi mogao iznajmiti boce?

Na te riječi Vjekoslav je počeo histerizirati, na radost osoblja, jer njegovo ponašanje ipak dokazuje da mu je potrebna terapija, istina blaga, ali ipak. Zabrinutim pogledom ispraćajući prijatelja Trpimir požuri iz...

- Gradonačelniče, imate li trenutak vremena?

- Za naše drage goste uvijek stojim na raspolaganju.

Djevojka mu pokaže fotografiju svoga himena. Govori mu kako je tri godine radila kao konj, stišćući I čuvajući ovo među nogama, a vodio ju je samo jedan cilj: doći u Opatiju i učestvovati u arnažmanu “Upoznajte sebe”. Sada, sada kada je konačno ovdje, u Opatiji, dočakale su je riječi: žao nam je, za sada je sve popunjeno. Gadonačelnik pažljivo pogleda pruženu sliku, osjećajući njezinu ljepotu među svojim nogama, zanimajući se kada je stigla u Opatiju.

- Jučer poslije podne. Avionom u petnaest sati i trideset.

- Kako vam se dopada naš aerodrom?

- Prekrasan je...

- U redu je, nemojte sada plakati -

Gradonačelnik je upita zna li u što se upušta, i da li je svjesna činjenice: u posljednje dvije godine samo je jedna djevojka između više od osamstotina kandidatkinja izdržala iskušenja u tom aranžmanu.

Bila je uporna, otklanjajući sve opasnosti što je sa sobom donosi aranžman “Upoznaj sebe”.

Poštujući njezinu odlučnost, još jednom pogledavajući na sat, nazove vozača I naredu mu da ih hitno odveze do Preluka. Preluk je, pored kamikaza, poznat I po vjetru , tramontani, koja već stoljećima puđe kroz taj zaljev. Počinje oko ponoći, punu snagu doseže pred jutro, jenjavajući nakon izlaska Sunca.

Aranžmanu “Upoznaj sebe” dosjetili su se poduzetni vulkanizeri guma, koji su naglim razvojem zračnog prometa, jeftinog chartera, morali pronaći novi izvor zarade. Ishodovavši koncesiju na taj dio mora, organizirani u udrugu “Vulkanizeri ljubitelji okoliša”, još nedovoljno iskusnim turistkinjama željnih preispitivanja vlastitih mogućnosti, volje i ponosa, nude raskošno uređene automobilske gume. Izgledom gume podsjećaju na udobne plivajuče naslonjače, u sredini šuplje, što je uobičajeno za gume. Svaka a-testirana, s potvrdom i pečatom “Više pomorske škole” o nemogućnsoti prevrtanja na području od Preluke do otoka Krka, Cresa, uključujući Mali kvarnerić, zaključno s morem u neposrednoj blizini otoka Plavnika, smještenog između Cresa i Krka.

Točno u pola noći i trideset minuta, u vrijeme kad se tramontana već dobro raspuše, vlasnici guma vezat će ruke i noge turistkinjama na za to predviđena mjesta, blago ih stišćući oko gležnjeva širokim kožnim remenjem rubova obrubljenih vatom.

Zaustavljajući se pred uredom jednog od najpoznatijih vulkanizera, gradonačelnik se svojski založio da svojoj suputnici nađe u tom aranžmanu mjesta. Nakon nevoljkog tumačenja strogih pravila, ograničenog broja učesnica, vulkanizer je ipak popustio, ipak je on gradonačelnik, upozoravajući ga da će morati ploviti na gumi bez a-testa, jer jednostavno nije bila predviđena. Pogleda ga. Ona nije imala ništa protiv.

Petnaestak minuta prije predviđenog isplovljavanja, sve su učesnice pozvane da zauzmu svoja mjesta. Onima koje sada nisu htjele sa sebe skinuti svu odjeću, opravdavajući se hladnoćom vjetra, vulkanizeri su pokazivali potpisane ugovore u kojima jasno piše da će djevojke biti gole.

- Da, da. I gaćice.

Pritisnute vlastoručno potpisanim obvezama, uskoro su sve bile za raskošne gume privezane. Kreću, puštene niz vjetar. Ona mahne gradonačelniku:

- Zovem se Angelina.

Gumama se nije moglo upravljati, što uostalom i nije bilo potrebno, jer tramontana je vrlo stalan vjetar, kao i smjer u kojem puše. Izdrže li sva usputna iskušenja, vjetar će ih dogurati do obala Plavnika.

Negdje u isto vrijeme, iz svih okolnih mjesta isplovljavaju mladići, poneki krišom, naročito već oženjeni muškarci, jer oni se moraju vratiti kući prije zore. U malim ribarskim barčicama plove prema vjetrom nošenim gumama, pokušavajući im presjeći put. Barčice su prepune darova, a oni siromašniji mnogo vremena provedu u dotjerivanju svog izgleda.

Angelina je isplovila među posljednjima. Kako njezina guma nije imala a-test, vlasnik se potrudio na gumu pričvrstiti dodatnu noseću konstrukciju za podvodnu disalicu, pomoću koje će moći disati u slučaju da se guma prevrne.

Angelina je, kao i sve druge djevojke, osjećala hladnoću. Naročito među nogama.Vezali su ih tako da su im stražnjice kroz otvor gume bile u vodu umočene, ne samo zbog nužde, već se na taj način donekle štitilo ono što im je cilj bilo sačuvati, sam himen.

Djevice su prvi salijetali oženjeni muškarci, skriveni tamom, obećavajući im brda i doline. Ukoliko nisu odmah pristale, bili su spremni ponuditi i nešto konkretnije. Govorilo se o zlatu, srebru, čak i dragom kamenju, ali i drvenim kipićima:

- Ovim sam ih rukama izrezbario!

Djevojke su uistinu prolazile kroz iskušenje. Hladan vjetar i još hladnije more prisiljavali su ih da tiho izgovore svoj pristanak, da, žudeći samo toplinu deke. Jedna za drugom, nestajući u mraku noći, predavale su se toplim jaucima zadovoljstva.

Angelina je, ma koliko bila smrznuta, odolila svim noćnim iskušenjima. Pred zoru, na tek nazirućem horizontu, mogla je vidjeti još samo nekoliko plutajućih guma, ne raspoznajući lica. Svaka od njih željela je onoj drugoj mahnuti, ali ruke su im, i noge, još uvijek bile čvrsto vezane.

Kad je sunce zagrijalo njihova tijela, osjetile su olakšanje. Kožno se remenje počele sušiti, sve jače ih stežući u udobne naslone. Mnoge su pomislile da je najgore već prošlo, ali...Premda nisu čule zvuk topa, granata ispaljena točno u podne eksplodira u njihovoj neposrednoj blizini. Jedna je bila ranjena, više razočarana...

- Eee, jebem ti sreću!

]udljiva tramontana, premda stalna, ponekad zna puhati još dugo u dan. Tako je i bilo. Nosi ih u novo iskušenje, iskušenje velikih valova.

Najmlađi muškarci, muškići, u strpljivoj zasjedi, u brodicama bez darova, vesele se valovima. Kruže oko njih, čekajući koja će prva podleći morskoj bolesti i pristati na sve, kako je to već uobičajeno, samo da ih izbave iz ljuljajućeg mora.

Angelina je i na to bila vrlo otporna. Pripremila se vrlo ozbiljno za ovo ispitivanje sebe, mjesecima stjecala iskustvo u najboljim trim kabinetima, posjećujući zabavne parkove, vozeći se u svim mogućim i najdivljijim okretalicama. Bila je uvjerena u svoju...

Ali, kada je već mislila da uspjela je, jedan velik val prevrne njezinu gumu. Srećom, iskustvo vulkanizera pokazalo se spasonosnim, ustima lako dohvativši dihalicu. Mala loptica za stolni tenis, smještena na dijelu dihalice što je stršio iznad morske površine, spriječavao je ulazak valova omogućujući Angelini gotovo normalno disanje.

Jasno, Angelinina stražnjica, mlada, ukrašena zlaćastim dlačicama, od hladnoće još privlačnija, obasjana suncem, pokazivala se sada iznad površine u svoj svojoj ljepoti. Premda glavom zaronjena pod vodu, mogla je primjetiti približavanje barčica. Čula je kad su mladići skočili u vodu. Trudili su plivati brzo, ne bi li bili prvi...Uskoro je osjetila snažan prodor muškog mesa u sebe.

Nakon, koliko je ona mogla brojiti, na njezinoj gumi bila su trojica, ili je jedan to učinio ponovno, pa su bila ipak samo dvojica.

Angelina nije bila razočarana, iako je to svoje prvo ljubavno iskustvo zamišljala drugačije. Bila je sigurna da učinila je sve što je mogla, jednostavno... nije imala sreće.

U blizini Plavnika, čekajući ih na unaprijed dogovorenom mjestu, iz mora je izvuče posada brodica udruženja vulkanizera. Na njezino veliko veselje, kad se uz pomoć posade popela na brod, ugledala je lice gradonačelnika. Trpimir se osjećao krivim. U rukama je držao njezinu odjeću, prvo joj pružajući gaćice:

- Je li vas boljelo?

- Ma hajde, molim vas, ionako ga nisam namjeravala nositi cijelog žovota.

Uzgovorivši te riječi, gledajući ga dubokim i plavim očima, shvati da ga je njezin odgovor razočarao, pa doda:

- Da, boljelo me prvi put, i, ako želite da budem iskrena...

- Da...

- @eljela bih upoznati baem jednog od tih mladića.

- Bilo ih je više?!

Policijskim gliserom, kako i priliči gradonačelniku, ništa ne govoreći, pramcem prema Rijeci, gdje ih je spreman čekao njegov vozač.

- Gdje ste cijelu noć?! Kamo šefe?

- U ured.

- Sami?

- Sam -

Tada začuje njezin krik?!

- Gradonačelniče!

Gradonačelnik se Angelini ispričao zauzetošću, na što ona reče da je već pokazao dovoljno strpljenja za njezine probleme. Zahvalna je. Od gradonačelnika se ne može tražiti za svaki ovakav, pojedinačni slučaj, odveć pažnje. Svjesna je toga. Plače. Ljubi mu ruke. Pada na koljena. Ostaje u nesvjesti. Škripa automobilskih guma.

U uredu, na stolu, čakalo ga je izvješće za jučerašnji dan. Izvješće je govorilo o uobičajenom...Odloži ga. Pokušava je zaboraviti Angelinu. Na trenutak uspjeva.

Otvara izvještaj. Uobičajen rast broja posjetitelja u Opatiji za ovo doba godine. Taj se porast lako prati prema izvješćima iz udruge grobara. Broj pokopanih u jednome danu: 75. Od toga 60 % u aranžmanu kamikaza, 25 % otpada na plivanje, lov i skijanje na vodi, 10 % posljedica je neprijavljenih djelatnosti, 3 % slučajevi su iz prometnih nesreća, a 2 % je uobičajena smrtnost domaćeg stanovništva.

Opatija danas broji gotovo trideset tisuća stanovnika, od kojih je velika većina prijavljena kao vlasnici ili djelatnici pogrebnih tvrtki. U sprezi s policijom i drugim nosiocima organiziranog turizma, dobili su niz priznanja za brzo i učinkovito identificiranje tako velikog broja, najčešće smrskanih leševa. Prije tri, četiri godine pogrebna poduzeća počela su se specijalizirati za pojedine nacije, ili narode, jer u početku ih još nisu razlikovali. Danas se može govoriti o ukopima prema običajima zemlje odakle turisti dolaze. Jasno da postoje iznimke, kao što je to slučaj s pripadnicima eskimsog naroda, ili Bantu plemena. Njihovi su običaji domaćem stanovništvu nepoznati, a broj smrtnih slučajeva predstavnika tih naroda u ovom je kraju zanemarivo mali. Nitko se neće njima ozbiljnije pozabaviti dok se ne poveća broj gostiju iz tih krajeva. Domaćini se, svjesni da griješe, kad ih gosti ne čuju, često služe riječima gradonačelnika:

- Svi oni plivaju isto!

Trpimir je na proteklim izborima pobjedio s neznatnom prednošću pred svojim najozbiljnijim konkurentom. Premda im se programi razvoja ovog kraja podudaraju u cilju, privući što više gostiju, dostizanje tog cilja i metode koje preporučuju, jamačno su različite. Suprostvljajući se Trpimiru, prigovarajući kako odveć pažnje posvećuje grobljima, protivnici predlažu orjentaciju na spalionice. Ali, Trpimir, smatrajući takve ideje već zaboravljenom prošlošću, uvjeren da su sama groblja postala jedna od značajnijih atrakcija ovog kraja, svojim najjačim argumentom koristi se tek u krajnjem slučaju:

- Krematoriji podsjećaju na fašizam!

Groblja, naprotiv, i nakon smrti slave ono obiteljsko.

- Ili, ako vam ono kršćansko u obitelji nije sveto, ne privlače groblja samo rođeke onih koji su ovdje našli svoj vječni mir, već i znatiželjnike. Znatiželjnike koji ovdje nemaju nikoga svog. Uz to, uvjeravam vas da će za nekoliko godina, kad stasaju potomci ovdje pokopanih...

Izgovarajući te riječi gradonačelnik zastane, osjećajući da je možda pretjerao, ili...Cijeli je skup zamukao, osjećajući kako ih tišina sve jače pritišće, očekujući od gradonačelnika:

- Mislio sam na njihove već žive rođake. Već žive!

Pokušavajući zatvoriti spise, ne misliti na svakodnevne brige I konačno se malo odmoriti, naspavati, zaboraviti na sve te predizborne gluposti koje ga ponovno za godinu dana očekuju, naglo otvori vrata.

- Angelina?! Što vi tu radite?

- Ne želite me više vidjeti?

- Ne, ovaj...zašto to mislite? samo vas nisam očekivao u ovo doba...

- Pa, nisam više, znate i sami, djevica -

Bilo mu je neugodno, a ona je stajala prekrasno nepomična, očekujući nešto, bilo što, gledajući u njemu muško..

- Jeste li za jednu šetnju po mjesečini.

- Ja bih se prije malo jebala.

Gradonačelnik je propusti kroz vrata, znajući da je neće moći odbiti. Pokaže joj na tajna vrata, skivena velikom zidnom bibliotekom. Iza njih nalazila se kupaonicu. Dok je otvarao tajna vrata na suprotnom zidu, iza velikog ogledala, začuo je šum vode. Tuširala se. Ušao je u sobu, namještenu samo velikim bračnim krevetom. Sjedne na rub, nekako nevoljko. Mislio je. Mislio je sve dok se ona nije pojavila u blještavo čistoj ljepoti. Mirisala je na sapun.

Klekne između njegovih nogu, gledajući ga u oči, rukom ga dodirujući među nogama:

- Oh, zar već tako velik...

Otkopčavajući mu hlače, izvuče košulju što je bila uvučena u donje gaće. Raskopča nekoliko dugmadi i poljubi ga u dlakavi pupak. Razveže kravatu i skine mu košulju. Leđima ga polegne na krevet. Poljupcima njegov vrat. Polako klizne prema kukovima, skidajući mu hlače. Spusti se sve do gležnjeva, i čarape. Pažljivo obilazeći oko njegove muškosti, osjećajući njezin topli dah, mislio je na kamelije, kad ga je progutala strašću mlade žene. Zatim se popela na njega, osjećajući njezino uzbuđenje, ne pomaknuvši se, strpljivo čekajući da svrši. Krikne, svom ga snagom zagrlivši. I još jednom...

- Što vam je?! Ne možete svršiti?

Šutio je, priznajući tiho da još nikada u životu nije svršio. Ona se odmakne od njega, promatrajući njegovu ukrućenu muškost, pitajući ga želi li nešto posebno, nešto što će ga...

- Ne, ja ne mogu svršiti.

- Kako mislite...

- To nije moje. Uvjek je ovakav. Ja sam nekada bio žena...I ove dlake nisu moje dlake, svaka mi je presađena. Idiot...rekao sam mu da se ne treba toliko truditi!

Gledala ga svojim predivnim, sada i tužnim očima. Ustala je, obukla se, ispričala na šutnji jer uistinu ne zna što reći, želeći što prije otići.

Vrativši se u kupaonicu po nakit, iza sebe začuje zatvaranje vratiju. Onih tajnih. Krikne:

- Hej! Čekajte..Što vam je! Neću nikome reći!

Gradonačelnik je više nije čuo. Obukao se, natočio si omiljeno piće, još jednom prišao vratima provjeravajući da li se što čuje. Njegova, šapatom joj tepajući:

- Aida.

Nije ga brinula kazna, sud, sramota. Trpimir je bio od onih ljudi čije djelovanje određuje razočaranje u životni vijek, u kratkoću i krhkost života, uvjeren da besmisleno je oko bilo čega trudidti se, od bilo čega strahovati, jer svi smo smrtna bića. Ma koliko radost bila velika, čeka nas smrt, ma koliko bol bila velika, isti je svršetak. Nije sebe mogao zamisliti u raku zakopanog, u mraku zemlje, I kako mu crvi izranjaju iz tijela. Često puta je razmišljao kako bi najbolje bilo da se to dogodi što prije, jer izvjesnost smrti neprestano je bila prisutna u njegovom djelovanju, ponašanju, odlukama. Njemu je bilo svejedno! Nekome pomoći, nekoga ubiti, za njega nije bilo bitne razlike. 

   

  

Tekstualni oblik prilagođen tiskanju.

 



Glavni i odgovorni urednik: Damir Miloš   
Design: Visi Media
Copyright © 2000 "Morsko prase". Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja objavljenog materijala.

| Početak | Eseji o moruEseji o oceanu | Eseji o regatama | Eseji o kuhanju | Eseji o nazivlju | Škola jedrenja |  
Škola brodskog kuhanja | Škola za grope | Škola ronjenja na dah | Putopisi | Čigrom oko svijeta | Pričanje moraRazgovori
| ExtremeRonjenjeKnjige o moru | Roman o moru u nastajanju | 5 do 12 | Slane izložbe | Infoteka |  Dućan | 
  | Pitanja i odgovori | Mali oglasi | Savjeti  | Sa zaporkom  | Najave regata  | Najave događanja |
| Mapa časopisa | Sponzori  | Uredništvo | Jump over Carnival Fantasy | Praćenje regata |