Dio III: 23.  o ž u j k a  1 9 9 7 . g . ,  C a r n i v a l - o v    c r n i    d a n

Od trenutka nesretne epizode sa Carnival-ovim kolačem, kolačića zbog kojeg sam bio razapet na stup srama, započinju i moje nevolje sa Carnival-ovim zapovjednikom. Zapravo, samo se čekalo kad će eksplodirati bomba!

To se i dogodilo 23. ožujka 1997. jednog od crnih i, mogao bih reći lucidnih, svijesno proživljenih dana u mojoj prošlosti.

Kapetan Fantasy-a i Goran

Negdje u vrijeme početka večere u restoranu za putnike na Fantasy-ju:

- Hej, Gorane, što se to dogodilo s tobom? Čuo sam da si pojeo kolač u WC- u i ostavio tanjur u zahodskoj školjci?! - obratio mi se Stuart u prostoru brodske kuhinje za goste, inače naš učitelj s koledža.

- Da, ali to se dogodilo prije desetak dana. Nije neka novost? - odgovorio sam učitelju kojeg sam rijetko viđao u ovim prostorijama.

- Znam Gorane, ali ima dosta pritužbi na tebe… Kakva ti je to nova frizura, "zabrijana", to je prekratka kosa za Carnival-ove standarde !? - bilo je očito da je Stuart morao prenijeti nečiju zapovijed, čineći to blago i neuvjerljivo.

- Kakve veze sad ima moja frizura, te da li ja «bildam» u slobodno vrijeme ili ne? Sad će me i zbog toga kažnjavati?

Stuart više nije mogao odlagati priopćenje zapovijedi “odozgo”:

- Gorane žao mi je što ti ovo moram reći, ali ti od sutra, 24-og. ožujka moraš početi raditi u restoranu za osoblje!

Gledao sam ga ne znajući što odgovoriti, zbunjen, grozničavo razmišljajući:

Profesori Carnival Colleg-a

- Ali zašto… pa ja sam položio koledž !? Vi najbolje znate da sam ja bio jedan od najboljih…

- Žao mi je . . . Moraš se javiti Paulu, restoran menadžeru, moraš potpisati neke dokumente!

Otišao je. Morao sam do kraja odraditi posao u restoranu za putnike, poslužiti moje goste, ali trebalo je i nešto učiniti, hitno, jer upravo mi je Carnival spremao «smrtnu presudu»!

Moj se svijet rušio kao kula od karata. Glavom mi zujale slike, moje djevojke u Hrvatskoj, moji roditelji, sve sam razočarao. Košmar . . .

- Dobro večer, gospodine Meciae, uputio me gospodin Stuart, napominjući da vam se moram hitno javiti !

- Da, da, ideš na posao u restoran za osoblje, kao privremeni premještaj, dolje nam nedostaje ljudi! O.K. trebaš to i potpisati, i ono u svezi onog incidenta s kolačem.

- Dobro nema nikakvih problema, potpisat ću sve što mi kažete, stvarno mi je žao što se to dogodilo i obećavam da se to više neće ponoviti ! - opet sam hinio poslušnost, imajući već svoj protu-plan za napad na Paula .  

Radeći kao konobari morali smo zabavljati goste

Trenutno mi je bio cilj otkloniti svaku njihovu sumnju u moje protivljenje toj odluci.

- Evo, potpisujem na bjanko, sve priznajem, neće se više ponoviti, i evo današnji datum je 23. ožujka 1997. . . . Nego samo, ako biste mogli biti tako ljubazni da mi potpišete ono medicinsko ovlaštenje, onu autorizaciju, kako bih mogao otići do brodskog liječnika O'Flinu. Trebaju mi uobičajeni lijekovi za moju nogu. Vi znate da sam ja ono imao nekih malih problema sa nogom.

Srećom, njega su brinuli samo njegovi papiri:

- Da, da, evo nema problema, izvoli ovu medicinsku autorizaciju, samo daj ti meni ovo, da vidim da li si potpisao ? . . . O.K., da vidim, . . . potpis 23. ožujka 1997. g., degradacija za odlazak u restoran za osoblje . . . Sve je u redu . . . Vidiš kako se može s vama Hrvatima i na lijepi način.

- Hvala Vam gospodine Paul, puno ste mi pomogli!

- Nema na čemu, u bilo koje vrijeme, samo se javi!

Trčao sam opet prostorima brodskih kuhinja, te čekajući lift, grozničavo žureći, u jurnjavi prema brodskoj ambulanti, tražeći Dr. O'Flina, a da nisam bio siguran da li oni rade do 7,00 h ili do 8,00h navečer . . . Morao sam svakako još večeras dobiti njegov potpis u brodskoj ambulanti za moju ozljeđenu nogu, na papiru koji mi je život značio.

«Medicinsko ovlaštenje» s potpisom restoran menadžera Paula Meciae već sam imao, još mi je nedostajao samo doktor O'Flin . . . Do kada li on radi večeras, jer sutra je već kasno!

- Dr. O'Flin, još ste tu ?!

- Evo, imao sam tretman s nekom američkom putnicom. Što ti trebaš?

- Ma znate Vi, za onu moju staru ozljedu s nogometa, ma nešto me opet, članak lijeve noge počeo boljeti, ne mogu stajati na nogama, ako bih mogao dobiti poštedu za samo 24 sata, i neke lijekove protiv bolova, bio bih vam do groba zahvalan!

- Imaš sreće, oraspoložila me ova Amerikanka, evo ti pošteda : 24 SATA POŠTEDA OD RADNIH DUŽNOSTI . . . . . . . . evo ti lijekovi , a sad da te ne vidim više ovdje !

Ozljeda noge

Da , da, i da! Sad sam imao sve što sam trebao. Imao sam PAPIR, na kojem je pisalo: MEDICINSKA AUTORIZACIJA

Datum : 23. OŽUJKA 1997. g .

Pošteda od radnih dužnosti 24 sata

Razlog : Uganuće lijevog članka

Tu su još stajali potpisi Paula Meciae te Dr. O' Flina

Najvažnije nije pisalo : U KOLIKO SATI se dogodila ozljeda lijevog članka! Naime, ona se stvarno mogla dogoditi i prije samog formalnog čina moje DEGRADACIJE, koja se prema Carnival-ovim papirima dogodila također 23. ožujka 1997. g.

Trebalo je samo smisliti KAD ranije, naime, U KOLIKO SATI se dogodila moja ozljeda lijevog članka? Bolje da se dogodi što ranije ujutro, prije nego li se Englezi, menadžeri, i doktor, i ustanu iz kreveta , obzirom da niti na Carnival -ovoj degradaciji nije stajalo točno vrijeme. Ako se ozljeda dogodi dok oni još spavaju, znači da su me degradirali nakon ozljede, a to je onda "Carnival-ovo ZLOSTAVLJANJE", koje su oni u suštini i provodili, samo im ga nije nitko mogao dokazati, nitko osim «đavoljeg odvjetnika». Sve sam bio sigurniji da ću zaslužiti taj nadimak.

Papir je na Sudu uvijek bio važan dokaz, naime, tamo svi pričaju svoju priču, a papir je uvijek papir. Na sudu sam ja bio na svom terenu, ali tamo je tek trebalo stići . . . .

Nisam mogao niti sanjati koliko je preda mnom dug i trnovit put, i na moju žalost, nimalo posut cvijećem . . . .

Ležao sam u brodskoj kabini, sam. Moji cimeri Božo i Gogi su dobili premještaj na drugi brod…Razmišljao sam grozničavo. Vrtjele su mi se razne ideje po glavi, bio sam bijesan na Carnival. Najbolje što sam u životu znao raditi bilo je tužiti nekoga na sudu. Tamo u Hrvatskoj još nisam izgubio niti jedan spor, ali pitanje je bilo kako tužiti Carnival. Kakve su moje šanse protiv milijardi vrijedne cruise line kompanije, koja je mogla plaćati i do 500 dolara po satu rada najbolje američke odvjetnike, stručnjake građanskog prava?

Moram biti jednako tako pokvaren, jer njih se ne može pobijediti dobrotom.

Da mi je samo vidjeti lice onog pedera Paula Mecie, kad shvati moju igru. Pa ja tog Engleza žalim, on to neće moći preživjeti, siguran sam da mu nitko nije spremio ovakvu igru . . . .

 

Goran Rodić