Na kontinentu vjetar je nešto bezlično, bezimeno, posebice u gradovima. Imena imaju samo sjeverni i južni vjetar, bura i jugo. Valjda zato što bura probija najtopliju odjeću, probija i kožu, sve do kostiju, a jugo čini ljude nervoznima, razdražljivima, svadljivima, pa se ta dva vjetra pamte, i zaslužuju imena. Ostali vjetrovi naprosto su vjetrovi, uopće nije važno s kojih strana svijeta pušu. Ipak, ne bih se složio s jedriličarskim fundamentalistima koji gradske vjetrove nazivaju propuhom. Najviše zbog toga što je u gradovima vjetar jedina stvar koju čovjek nije pripitomio.

Ali vjetrovi na moru! Dovoljno je jedriti samo tjedan dana, pa da vam mjesecima poslije u ušima zvižde tramuntana, bura, levanat, jugo, oštro, lebić, pulenat, maestral... Brzina vjetra ne iskazuje se samo čvorovima, o čemu govore inačice imena vjetrova. Burin, buraca, buraska, levantić, levantin, levantun, levantarun, lebićada, garbin, garbinada... Ne treba se živjeti na moru, niti ploviti da bi se skužilo kako je levantarun veća frka od levantina. A tek buraska. Ili škura bura.

Pomorci su zaslužni za gradaciju vjetrova, ali nisam siguran da, na primjer, s piscima dijele fascinaciju jednom buraskom ili levantarunom. Ono što je jednima dobro zvučeća riječ, drugima je popriličan problem u plovidbi, posebice ako jedre. Kao prosječan čarteraš opčinjen sam vjetrom, naročito ako je riječ o maestralinu, sjeverozapadnjaku od, recimo, petnaestak čvorova. Nema refula, valovi prijateljski grle bokove broda, gotovo je svejedno jedrite li u vjetar, s vjetrom u bok ili niz vjetar. S druge strane, iskreno govoreći, burasku, levantarun i maestralun radije ću koristiti u pričama nego u jedrima. Olujno jugo (jugoskarun?, jugontarun?) isto tako.

Kako bilo, vjetar je element neodvojiv od mora. Stare kulture i civilizacije pridavale su vjetrovima božanska značenja. Vjetar je sinonim daha, u Psalmima i u Kuranu vjetrovi su isto što i anđeli, Božji duh koji se kreće nad iskonskim vodama naziva se vjetrom, strane svijeta označuju vjetrovi (atenska Kula vjetrova s osam strana, ruža vjetrova s osam, dvanaest ili trideset i šest točaka), četiri glavna vjetra dovodila su se u vezu s godišnjim dobima. Perzijske predaje kazuju da je prvo postojala kap vode, onda je stvorena svjetlost, a potom i vjetar. Prema islamske predajama vjetar je bio potporanj svim stvarima: "Potom Bog stvori vjetar i opremi ga bezbrojnim krilima. Naredi mu da ponese vodu; i on to učini. Avas, Prijestolje, bilo je na vodi, a vode na vjetru". Grci su, osim boga vjetrova Eola, poznavali sjeverne vjetrove (Akvilon, Borej), južne (Auster), istočne i jutarnje (Eurus) te zapadne i večernje vjetrove (Zefir).

Kasnije civilizacije prestale su davati vjetrovima božanska značenja, ali su ih i dalje štovale, posebice pomorske civilizacije. More i vjetrove shvaćalo se uglavnom praktično - more kao put, a vjetrove kao pogonsku snagu. Stvar s korištenjem mora kao puta i vjetrova kao pogonske snage kulminirala je velikim otkrićima koja danas simboliziraju Kolombo, Vasco da Gama ili Bartolomeo Dias.

Fernand Braudel u knjizi Struktura svakidašnjice govori o rješavanju problema Atlantika, što je Europljanima omogućilo osvajanje Novog svijeta i dominaciju na svjetskim morima. Ključevi rješenja tog problema, tvrdi Braudel, bili su latinsko jedro, krmena statva i pučinska navigacija.

Latinsko jedro na Mediteran je uveo islam. Ono je zapravo indijsko jedro, porijeklom s Omanskog mora gdje ga je islam našao. Presudan je za kasniji razvoj događaja bio trenutak kad su narodi Unutrašnjeg mora (Mediterana) tradicionalno četvrtasto jedro zamijenili trokutastim, latinskim jedrom. Drugi ključ zagonetke riješili su Nordijci izradivši "čudo nad čudima sjevera"; riječ je o aksijalnom kormilu kojim se moglo upravljati iz unutrašnjosti broda, a prema stražnjem pregibu trupa naziva se krmenom statvom. Zahvaljujući posrednicima, posebice Baskima, krmena statva koja omogućuje bolje korištenje vjetra došla je i do mediteranskih gradilišta.

Portugalska karavela, zaključuje Braudel, izgrađena oko 1430. bila je čedo razmjene između sjevera i juga. "Mali jedrenjak s prijeklopnom oplatom, ima krmenu statvu, tri jarbola, dva četvrtasta jedra i jedno latinsko jedro; ono, u smjeru dužine broda, neuravnoteženo u odnosu na jarbol koji ga nosi (križ je viši i duži na jednoj strani) lakše upravlja brodom, usmjerava ga; četvrtasta jedra, upotrijebljena u smjeru dužine broda mogu hvatati krmeni vjetar".

Sve je bilo spremno za svladavanje Atlantika: Indijci su dali trokutasto jedro, Nordijci krmenu statvu, Kinezi, puno ranije, kompas... Trebalo je samo savladati atlantske vjetrove i struje. Samo?! Atlantik, piše Braudel, to su tri velika vjetrena i pomorska kruga na karti; krug Vikinga na sjevernom Atlantiku, Kolumbov krug koji vodi do Antila i veliki južni krug koji vodi do obala Amerike i Rta Dobre nade. Potrebno je bilo naći dobar vjetar i ne napuštati ga, a to se obično događa na pučini. Europljani su ga pronašli.

Gospodari mora i oceana postali su jedrenjaci. Karaka, šambek, galijun, tartana, bragoc, feluka, nava, bark, bracera, gajeta, pelig, trabakul, loger, goleta... Imena im zvuče kao imena vjetrova. Pa iako se u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću vjerovalo kako su Portugalci, Španjolci, Englezi ili Nordijci mornari pučine, dok se o Talijanima i ostalim Mediterancima govorilo kao o mornarima koji idu od jedne lučke krčme do druge, za koje je pustolovina bila plovidba od Rodosa do Aleksandrije, ostaje činjenica da je u povijest pomorstva zapisano i ime hrvatskog kapetana Ivana Visina koji je sredinom 19. stoljeća, kao šesti pomorac poslije Magellana, jedrenjakom Splendido oplovio svijet.

Veliki jedrenjaci nestali su; progutalo ih je vrijeme, napredak tehnologije kojem su i sami dali golem obol. Ostali su more, vjetar, pokoje jedro i jedriličari. Posljednji čuvari vjetra, čudaci koji se dijele na one kojima je važno jedriti i stići prvi, i one kojima je važno jedriti i stići.

Edvard Popović