ntarktički ocean, za razliku od Sjevernog ledenog mora, otvoren je i slobodan. Ne pritišće ga kopno, dodiruje se s Atlantikom, Indijskim i Tihim oceanom, a istodobno ima privilegiju da opkoljava i lomi masu kopna i leda - Antarktik. Tihi je ocean priča za sebe. Može se samo zamisliti kroz kakav je pakao prošao Magellan, ploveći iz Atlantika kroz tjesnac na vrhu Južne Amerike, kad je najvećem oceanu, poznatom po tsunamijima i olujama, dao ime Tihi ocean. Ipak, najmorskije od svih mora jest Sargaško more, more opkoljeno morem, more u moru, more koje se odreklo svake veze s kopnom.

Photo by Rino Gropuzzo

Izreka "Sedam mora" možda nije poznatija, ali je svakako starija od izreke "Coca-cola je to!". Tko je sve brojao mora, nije poznato. Jednako tako nepoznati su kriteriji po kojima su neka mora zaslužila ime, dok su druga osuđena da se, bezimena, utope u njima, morima s imenom. I gdje, zapravo, završava jedno, a počinje drugo more?

Mitovi o postanku svijeta poprilično su nejasni kad je riječ o broju i imenima mora. Govore o vodi i vodama, moru i morima. Jedno je izvjesno, u čemu se slaže većina mitova: na početku bijaše more.

Biblija kazuje da je vodeni kaos postojao od prapočetka; drugog dana Bog je, stvorivši nebeski svod, odijelio vode od voda, a trećeg je dana stvaranja sve vode pod nebom skupio na jedno mjesto i prozvao ih morem.

Grčki mitovi erotiziraju more. U pelaškom mitu boginja svih stvari, Eurinoma, podigla se naga iz kaosa i ne našavši ništa čvrsto na što bi stala odvojila je vodu od neba, plešući usamljena na valovima. Plesala je krećući se prema jugu, a vjetar koji je pokretala svojim plesom učini joj se kao nešto novo i posebno, kao nadahnuće za stvaranje - zemlje, planina, planeta, zvijezda...

Olimpijski mit također sadrži elemente erotskoga: Uran, sin Majke Zemlje koja se izdigla iz Kaosa, gledajući s ljubavlju planinu, "prosu plodnu kišu na njene tajne pukotine" koja "učini da poteknu rijeke i da se šupljine ispune vodom, te tako postadoše mora i jezera".

Photo by Rino Gropuzzo

Germanski mitovi o stvaranju svijeta opori su. Oni kazuju da je more nastalo od krvi praoca svih divova - Imija; od njegova tijela stvorena je Zemlja, od kostiju planine, a od lubanje nebeski svod. Nebo se oslanjalo na četiri šiljata vrha, a kod svakog podupirača bdjeli su patuljci. Njihova su imena Austri, Vestri, Nordri i Sudri, to jest Istočni, Zapadni, Sjeverni i Južni. More od krvi i patuljci koji označavaju strane svijeta predskazali su sudbinsku povezanost Nordijaca s morem, što ih i danas čini nenadmašnim pomorcima.

Rasprava o broju mora počela je, ne u mitskom, već u povijesnom vremenu. Stari narodi Sredozemlja poznavali su tako sedam golemih vodenih masa vjerujući da su to sva mora Svijeta. Tajnoviti "bjeloputi ljudi s bradama" - koji su sa sjeverozapadnih obala Afrike brodovima od papirusa, puno prije negoli španjolski konkvistadori, prelazili oceane - prozreli su tu zabludu; o njihovim plovidbama danas svjedoče piramide koje su gradili na obalama Atlantskog i Tihog oceana i Perzijskog zaljeva. I Vikinzi su davno prije Španjolaca i Portugalaca pristajali na sjevernoameričke obale; prije svih Leif, sin pustolova i ratnika Erica Crvenog. Pa ipak, danas se o bjeloputim ljudima i Vikinzima malo govori; zapadnocentrični um, kad su velika otkrića u pitanju, slavi Kolumba i njegove sljedbenike.

Kako bilo, novovjeki istraživači putovali su sve dalje i dalje, otkrivali nova mora i davali im imena.

Usporedo s otkrićima mijenjale su se i zemljopisne (zašto ne morepisne?) karte. Bez obzira na doba u kojem su nastale, one otkrivaju kako je podjela mora na sedam dijelova poprilično sumnjiva. Naime, samo letimičan pogled na kartu otkriva kako je mora, ipak, više od sedam.

Valja reći kako je zbrku s brojem mora umnožavala i zbrka s imenima mora koja su se često mijenjala. Sredozemno je more, primjerice, o čemu piše i Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru, nazivano i Sjevernim i Južnim morem, ovisno o tome odakle ga se je gledalo: sa sjevernoafričkih obala ili s obala Apeninskog poluotoka. Civilizacije koje su strane svijeta obilježavale bojama nazivale su ga zelenim ili bijelim morem. Bijelom bojom, naime, označavala se zapadna strana. Nazivalo ga se i Gornjim morem, Zadnjim morem, Velikim morem, a sudbonosan za današnji naziv, piše Matvejević, bio je grčki naziv unutrašnje more, koji je nastao u opreci s izvanjskim morem, Oceanom. U latinskom prijevodu naziv za Sredozemno more potpuno je nemorski - Mediterraneus. Naime, pridjevom mediterraneus označavan je prostor na kontinentu sa svih strana okružen zemljom, pa su u tom smislu kontinentalci nazivani "najmediteranskijim ljudima". To, dakle, kopno unutar kopna, nedovoljno veliko da bi se nazvalo oceanom, unutar svojih granica skriva mnoga mora. Tirensko, Jonsko, Egejsko, Jadransko... A tek Viško more? Ili Kornatsko?

Karta Sjevernog ledenog mora govori više od gole činjenice da je ono u općeprihvaćenoj podjeli najlošije prošlo: najmanji je i najizoliraniji ocean, sa svih strana opkoljen kopnom. Mnoštvo mora u njemu nazivaju se po državama, pokrajinama, narodima... I ljudskim sudbinama. Jedno od takvih je Barentsovo more. Ime je dobilo po nizozemskom moreplovcu Willemu Barentsu koji se krajem 16. stoljeća odvažio na dotad nezamisliv pothvat - u potrazi za kraćim morskim putem do Kine brodom je krenuo na sjever, oko vrha Skandinavije, pokraj današnjeg Murmanska sve do Nove zemlje, gdje se razbolio i umro. Dalje se nije ni moglo, preplovljavanje Sjevernog mora bio je, očito, prevelik zalogaj za ljude toga doba, ali je Barents otkrio Sjeveroistočni prolaz i pokazao put budućim istraživačima, a njegovi suputnici bili su prvi Europljani koji su preživjeli dugu arktičku noć. Trebale su otada proći pune 274 godine da jedan Europljan ponovo morem dođe do Nove zemlje.

Photo by Rino Gropuzzo

 Prvi koji su njime plovili pričali su jezive priče o brodovima koje su tamo susretali, brodovima bez posade uhvaćenim u golemu morsku travu, brodovima "koji su plovili vječno nikamo". Znanstvenici su kasnije riješili zagonetku Sargaškog mora, mora u bezvjetrini, "tihe bare u velikim složenim strujama sjevernoatlantskih vjetrova i strujanja", gdje kiša rijetko pada i nema oblaka pa sunce grije sporu vodu, što pogoduje rastu morske trave, sargassuma, koja, ipak, unatoč brojnim pričama, ne može u plovidbi omesti ni najmanji brod.

Znanstvenici su brojali mora, mjerili im površine i prosječne dubine (najveći je, recimo, Tihi ocean s površinom od 69.374.182 četvorne milje i prosječnom dubinom od 14.048 stopa), otkrili da morska voda sadrži 44 kemijska elementa, mjerili slanost morima... Ipak, i znanost je pokatkad nemoćna pred morima. Nije se, primjerice, moglo izračunati površinu Antarktičkog oceana jer mu se ne mogu utvrditi točne granice (kao da se granice drugih mora mogu točno utvrditi) pa je njegova površina pribrojena trima oceanima s kojima graniči. Jednako tako utvrdilo se da u svakoj kubičnoj milji oceana ima zlata u vrijednosti od 90.000.000 dolara, ali do danas nitko moru nije oteo ni miligram zlata. Izračunalo se i snagu plima, brzine struja, otkrilo da vjetar ne podiže div Hresvelg koji, u obličju orla, sjedi na sjevernom kraju svijeta... Ali, kad je o moru riječ, još uvijek je mnogo, mnogo više pitanja nego odgovora.

Dajući ovom tekstu ime Sedam mora ne želimo reći da se slažemo s takvom podjelom mora. Niti da imamo išta protiv nje. Tek, smatramo da se u tom nazivu, unatoč njegovoj tobožnjoj znanstvenoj potki, kriju odjeci starih priča o moru, zaboravljenih priča koje valja opet ispričati. Jednako tako mnogo je neispričanih priča o moru, priča koje tek valja ispričati. Ove i sve buduće stranice "Pričanja mora" bit će otvorene ljudima koji imaju što reći o moru, ispričati svoje priče. Onima koji možda ne znaju nabrojati sva mora, ali koji itekako dobro znaju što je more. I što su mora.

Edvard Popović