|
  autičari koj i dolaze iz najsjevernijeg dijela Jadrana, prolazeći pored Umaga, Rovinja, Pule...uploviti će u Kvarner nakon obilaska
svjetionika Porer.
Primjetno miješanje morskih struja u neposrednoj blizini Porera, koje ponekad može biti tako snažno da vrtloženje vode stvara nelagodu, i laicima govori da je tu negdje granica između nečega. Nautičari, bez obzira što će reći oni mjerodavniji za određivanje međa između država, regija ili nekim drugim razlozima zaokruženih cjelina, složit će se da od Porera dalje prema istoku, vladaju vremenske prilike karakteristčne za Kvarnerski zaljev. Bura, na primjer, kao jedan od čimbenika koji razlikuje Kvarnernerski zaljev od nekog drugog zaljeva (ili pripadajućeg mu dijela mora), puše na jedan način do Porera, na drugačiji zapadno od Porera. Morski se valovi valjaju do tog svjetonika nošeni snažnom burom s brzih obronaka Cresa, dok ih zapadno od Porera nema. To je razlog zašto Porer, gledan očima nautičara, čini sastavni dio Kvarnerskog zaljeva. U nekakvoj hitnoći, na primjer kad se uputimo prema Unijama ili Susku, a nakon nekoliko milja prisiljeni smo vratiti se, najlogičnija odluka biti će vratiti se u Porer.
a pomorskoj karti može se primjetiti da je ulaz u
Pomer vrlo uzak i plitak. Tome treba dodati i činjenicu da govorimo o slučaju kada smo zbog vremenskih prilika prisiljeni u Pomer se skloniti. U slučaju bure, valovi su ovdje veliki. Veliki i brzi. Prilikom određivanja kursa uplovljavanja u Pomer ne treba zaboraviti da su na karti ucrtane dubine koje se odnose na stanje u slučaju mirnog mora. Kad plovimo s valovima visokim dva metra, moramo znati da se označene dubine mora umanjuju za polovicu veličine visine vala.
|
U Pomer treba uplovljavati između otočića Ceja i otočića Bodulaš, ciljajući rt. Munat. Fenera, otočić koji se nalazi nekoliko kablova jugositočno od Ceja, moramo oploviti s istočne strane. Noću, svjetionik na Rtu Munat vodit će nas
svojim bijelim sektorom sve do ulaska u najuži dio zaljeva. Netko će reći da je noću opasno uplovljavati u ovaj zaljev. U ovom smo se vodiču za nautičare trudili tu riječ (opasno) ne upotrebljavati. Naime, na moru opasno postaje sve ono što se ne čini u skladu s temeljnim principima plovidbe. Zato, kad bi ulaz u Pomer bio neoznačen, kad ne bi bilo svjetionika, složili bismo se da je uplovljavanje opasno. Ali, u ovom se slučaju treba pridržavati uputa (nautičke karte) i nema razloga govoriti o opasnosti. Jasno, pretpostavka je da se nautičkom kartom znamo služiti. Ako to nije slučaj, opasno je već i isploviti na more, a kamo li nekamo pokušati stići.
 Uplovljavanje u Kvarnerski zaljev iz smjera Pomer biti će nam znatno otežano u slučaju jake bure ili isto takvog juga. Oba vjetra ovdje stvaraju velike valove, a onome koji ne zna smjer kretanja morskih struja, vlastito kretanje može postati zagonetka. Dakle, neiskusnijima preporučamo da se u oba slučaja vrate u sigurnost Pule.
Kad bismo se ipak morali odlučiti koji je vjetar ovdje nugodniji (jer vjetrovi sami po sebi nisu opasni), ipak bismo se odlučili za buru. Naime, valovi juga, ma koliko bili jaki, uvijek će nam ostaviti mogućnost biranja: vratiti se natrag u sigurnost jedog od zaljeva Istre, ili se pokušati probiti do nekog dijela Kvarnera zaklonjenog od juga.
Bura nas, za razliku od juga, tjera van iz Kvarnera. U svakom je slučaju dobro imati putovnicu. Jadran nije tako veliko more da se, natjerani vremenskim prilikama, ne bismo odlučili i za pristajanje na nama susjednoj obali, talijanskoj. Nakon sedamdesetak milja, koliko našu obalu dijeli od talijanske, bura će jamačno izgubiti snagu.
Tvrdoglaviji, ili oni koji zbog nekog razloga ne mogu za dan ili dva odgoditi prelazak Kvarnera, podsjećamo da do Unija, prvog sigurnog zakloništa, ima petnaestak milja. Motorni brodovi u tom će kursu teško podnositi val od bure, jer dolazit će im gotovo točno u bok. Jedrilice će morati jedriti oštro u vjetar, ispravljajući kurs s nekoliko manevara. Negdje oko polovice Kvrnera bura će onima s pogonom na jedra početi puhati iz pogodnijeg smjera, a kad se zaklonimo iza otoka Unije, jamačno će se posada složiti da se na Unijama zastane i dobro odmori.
Kvarnerske nevere
|
 rilika je sada nešto više reći i o tim poznatim, kvarnerskim neverama. Naime, dolazeći iz pravca Pomera predstoji nam najotvoreniji dio Kvarnerskog zaljeva. Dvadesetak milja koje je ispred nas dovoljno je da nas ljetna nevera iznenadi.
 Postoje razne narodne izreke koje govore kako se na moru treba ponašati kad nas zahvati nevera. Ali, premda smo na početku ovog vodiča za nautičare rekli koliko cijenimo stoljetno iskustvo ovdašnjih pomoraca, sada je trenutak reći da su se vremena promijenila i da neka iskustva više nisu primjenljiva na suvremena plovila.
Prije svega treba reći da su danas iznenađenja sve rijeđa jer meteorologija je dostigla zavidan stupanj točnosti. Znakovi nailaska nevere također su dobro vidljivi. Visoki oblaci (cumulusi) rastu u još više (cumulonimbuse), a kada se njihov najviši sloj počinje rastezati u oblik koji najviše sliči nakovnju, možemo biti sigurni da će se iz tog oblaka na more sjuriti nevera ( neki taj nakovanj uspoređuju i sa sijedom bradom starca).
Prije nailaska prvog naleta kiše i vjetra, na moru zavlada utihnina. Kako govorimo o ljetnim neverama, nju prati izrazita sparina. Prije udara vjetra kojeg je razlog nevera, obično zapuše prema njoj lagani vjetrić suprotnog smjera, najčešće dolazeći s kopna, često nam donoseći miris borove šume. Sve to ne događa se odjednom, a kako su nevere najčešće u poslijepodnevnim satima i u predvečerje, samo jedan pogled prema zapadu dovoljan je da se predvidi njezin dolazak.
Ono najvažnije: nevera je sastavni dio plovidbe i od nje ne treba bježati. Uostalom, brzina kojom putuje govori da joj ne možete pobjeći.
Današnja su plovila takve konstrukcije da nas kvarnerska nevera, koja najčešće traje dvadesetak minuta ili pola sata, ne može ugroziti. Jasno, osim u slučaju kad učinimo teške pogreške.
Na primjer: isplovili smo a nismo slušali vremensku prognozu. Ukoliko smo u nekoj marini, ili na sigurnom vezu, sidru, a prognoza je nevera, bolje je pričekati da ona prođe i nakon toga vidjeti što je s vremenom.
 Treba dobro provjeriti da li je uvala u kojoj smo usidreni sigurno zaklonište od nevere. U pravilu su nesigurna sidrišta ona koja su otvorena prema zapadu. U tom slučaju nikako nemojte bacati još jedno sidro. Bilo kakva sumnja u sigurnost mjesta na kojem ste usidreni mora vas natjerati na isplovljavanje. Zapitajte se što je slijedeći korak ukoliko se odlučite na bacanje još jednog sidra? Treće sidro? Ne, sljedeći korak je napuštanje broda. I onda u strahu s kopna gledati što će se s brodom dogoditi. Ukoliko ipak ostanete na jednim sidrom, trebali ste provjeriti da li ga možete bez problema podići, ili pripremiti oštar nož. Morate biti spremni isploviti.
Drugi na primjer: ako smo već isplovili uvjereni da nam nevera ništa ne može, i nakon nekog vremena ugledali nebo kako se zacrnilo i sve do mora spustilo - bez obzira koliko se sada uplašili - nemojmo se vraćati. Ploviti treba što dalje od kopna, otoka, jer u neveri jedina nam je opasnost kopno. Ukoliko se u strahu okrenemo i svom se snagom motora pokušamo dokopati kopna, najčešće će nam se dogoditi da nas prvi, najžešći udar vjetra dohvati neposredno prije ulaza u zaklonište. A kako nećemo biti sami, jer mnogi će pokušati pobjeći (prije svih motorni brodovi uzdajući se u brzinu i snagu svojih motora)...svašta se može dogiditi. Tu se ne treba ispričavati neiskustvom, jer mnogo više iskustva treba za manevriranje brodom u toj gužvi. Svi će pokušati negdje pristati (najčešće bilo gdje), i zato je daleko sigurnije na otvorenom moru.
Treći na primjer: ako smo ipak poslušali naš savjet i ostali na moru, oni na jedrilicama moraju podići jedro. Stari su govorili da se jedra u neveri moraju spustiti, ali oni su imali drugačiju snast, drugačija jedra. Savjetujemo vam podići dio glavnog jedra, drugi ili treći krat, i tako pripremljeni dočekati prve nalete vjetra.
Četvrta greška: ne palite motor.
Sve navedene greške čine se iz straha. Strah je, kao i nevera, sastavni dio plovidbe i ne treba ga se sramiti. Iskusnijima je strah samo upozorenje da se nešto mora učiniti. A jednino što se mora učiniti je pripremiti brod za neveru.
 Dakle, prvo podižemo jedro. Glavno, ili ako nam je namjera ploviti u pravcu kretanja nevere, olujni flok (zato se i zove olujni). Na jedru treba provjeriti letvice i zategnuti onaj tanki konopčić što nam regulira nategnutost zadnjeg poruba jedra. Mnogi će reći kako ne podižu jedra jer ih ne žele rasparati. Ukoliko su jedra ovako namještena, vjetar ih neće rasparati. Jedra pucaju kad nekontrolirano klaparaju, a silina vjetra ih neće poderati ukoliko je dobro namješten prvi ili drugi krak. Kako danas većina nautičara koristi roll jedra, nađite načina zategnuti zadnji porub.
Svakako treba zatvoriti sve ventile koji sprečavaju ulazak vode u brod. Neki brodovi imaju s tim više problema, neki manje, ali važno je sve ventile zatvoriti.
Stvari koje se nalaze na palubi treba pričvrstiti, a u unutrašnjosti kabine sve poslagati na svoje mjesto. Ukoliko na brodu ima djece, njih treba posjesti u kabinu s nekim od starijih.
Oni koji ostaju na palubi pripremljeni za borbu na život i smrt (šalimo se) moraju se vezati. Nije dobro hrabriti se dugim gutljajima žestokog pića, jer na strah se valja priviknuti. Uostalom, budite uvjereni, nevera nema ništa prtiv vas, mnogo je opasnije živijeti u bilo kojem gradu.
Prije nailaska nevere dobro je zapamtiti kurs na kompasu koji nam jamči plovidbu podalje od kopna. Može se dogoditi da padne tako jak pljusak koji nam onemogućava vidjeti bilo što oko broda, zato je dovoljno pogledavati na kompas i držati se zapamćenog kursa.
Kada naleti prvi udar - jedrite! U vjetar, u neveru! I sami će te se iznenaditi kad shvatite da tako priprmljena jedrilica sama nalazi put kroz valove i vjetar. Nećete biti brzi, ali biti će te na sigurnome.
Ne pomišljajte na nekakva zatezna sidra, na konope što bi vam trebali stabilizirati brod. Samo će te se u njih zapetljati.To je za oceane i za mnogo iskusnije.
Eto, prošla je i ta nevera! A kad je prestala kiša, iznenađenje! Već smo u blizini Unija.
|
|
|
 koliko smo tek na početku krstarenja te nam susret s civilizacijom još ne izgleda primjeren, možemo se skloniti u uvali Vrulje, koja se nalazi na južnom dijelu otoka (ova je uvala sigurno zaklonište samo od bure). Dno ove uvale je šljunčano pa nam sidro neće biti odveć siguran oslonac.
Naselje Unije smjestilo se na zapadnoj obali istoimenog otoka. Naslanjajući se na sam centar naselja, u more se pruža neveliki lukobran na čijem je kraju crveni svjetionik. Mjesta ima za desetak jahti, a dubina mora na samoj glavi lukobrana je veća od pet metara. Pristati se može samo s unutrašnje strane lukobrana. Ukoliko na lukobranu nema mjesta, možemo se sidriti u sredini uvale. Sidri se na dubini od 5-10 metara. Prilikom sidrenja pomoći si možemo u mislima povlačeći crtu koja spaja glavu lukobrana i hrid Školjić. Sidro treba baciti negdje oko te crte. Dio zaljeva između hridi Školjić i Unija (prema izbočenom rtu Nart) nije dovoljno dubok pa ga treba izbjegavati.
 Zastanemo li u Unijama preko noći, neka nas ujutro ne iznenadi lupanje po palubi, jer linijski brod pristaje uz lukobran i gotovo se svi koji su tu vezani moraju maknuti. Ali, ukoliko je bura prestala, prilika je to da rano krenemo u obilazak otoka.
Vrlo fotogeničan dio otoka, ploveći u smjeru sjevera, nosi ime Vele stijene. Svojim okomitim stijenama što se spuštaju u more podsjećaju na kornatski pejazaž. Nešto sjevernije naići ćemo na vrlo lijepu uvalu Zasmokve. Ploveći dalje uz obalu Unija treba pripaziti na plićinu, označenu križiće, što će reći da se nekakva stijena nalazi neposredno ispod morske površine.
Za one sklone avanturi biti će izazov ploviti između otočića Samunćel i obale Unija. Uostalom, na hridi u neposrednoj blizini otočića nalazi se oznaka koja nautičare upućuje na oplovljavanje sa zapadne strane.
 Oplovivši najsjeverniji kraj otoka, na kojem je i svjetionik, pogledu će nam se otvoriti duboka uvala Goligna. Pogled na kartu reći će nam da se ovdje ne treba zadržavati ukoliko vremenska prognoza najvaljuje buru. U slučaju bilo kojeg drugog vjetra, ovdje ćemo biti dobro zaklonjeni.
Na istočnoj obali Unija nalaze se tri uvale, Maračol, Podkujni i Vognišća. Sve ove tri prekrasne uvale duboko su se usjekle u otok Unije, a od njih je Maračol najbolje zaklonište od bure. Jasno, došavši iz pravca Pomera nismo se u ovim uvalama mogli skloniti, ali za one kojima se bura čini prejaka ploveći uz onaj dio obale Lošinja nad kojom se uzdiše Osorčica, uvale predstavljaju sigurno zaklonište. Bura, premda jaka, puše u smjeru njihovih njihovih rtova, a odmah iza rtova naći ćemo se u dobrom zakloništu. Ako možemo birati u koju uploviti, preporuka je - Maračol.
Ova uvala još skriva tragove vojnih skladišta. Kako je vosjka oduvijek birala najbolja zakloništa, broj nautičara koji sigurnost povjeravaju ovoj uvali ne traba nas iznenaditi. Gužva je veća u slučaju ružna vremena. Kraj uvale pregrađen je mostićem. Dno je pješčano, a u sredini uvale sidro će dotaći dno na 7-9 metara.
Dalje prema jugu nema nekih zanimljivosti za nautičare. Jedna oznaka plićine nalazi se nedaleko najjužnijeg rta Unija, ali kako je možemo oploviti sa svih strana neće nam predstavljati poseban izazov. Ipak, reljef te plićine treba dobro promotriti na karti.
|
 rakane. Postoje Velike i Male
Srakane. To su dva otoka, otočića, smještena u produžetku južnog rta Unija.
Srakane su nekako tajanstvene. Na njima se ljudi rijetko primjećuju, čak su i kuće nekako sakrivene, noću ipak dobro osvjetljene. Između Malih i Velikih Srakana plitak je prolaz, a priča se da ljudi s Malih, ili Velikih Srakana, ovdje noću plivaju s jednog na drugi otok kako mi, slučajni namjernici, ne bismo saznali na kom od ta dva otoka oni noće. U tom im skrivanju pomaže i trstika, biljka od ljudi viša, pa...Ne, šalimo se. Nemaju se oni zašto pred nama skrivati. Štoviše, poznati su po svojoj gostoljubivosti. Naročito zimi. Naime, Srakane su područje gdje se u okolnom moru za zimskih mjeseci skuplja
 mnoštvo liganja. Ribari ovamo dolaze s cijelog Kvarnera jer dnevni je ulov liganja ovdje neusporedivo veći s ulovom na drugim mjestima.
Koliko god obilazili Srakane teško da ćemo naći neku uvalu koja bi podsjećala na zaklonište. Ako nas znatižljea ipak tjera na ovaj otok pristati, to je moguće učiniti samo na jednom mjestu. U uvali Gornja Trata koja se nalazi na jugozapadnoj strani otoka, pod selom Vele Srakane, nalazi se betonski mol dugačak tek petnaestak metara. Na glavi tog mola dubina je oko tri metra, a sigurno se može pristati samo u blizini glave.
Srakane su svakako najbolji uvod u ono što nas očekuje na otoku smještenom samo četiri milje južnije od njih - na Susku.
|
 ko su Kornati arhipelag koji se najviše slika,
Susak je otok o kojem se najviše priča. Uostalom, na raznolikosti i osebujnosti Suska neki su znanstvenici doktorirali. Susak je zanimljiv mnogima: lingvisti proučavaju jezik suščana koji se razlikuje od svih drugih hrvatskih dijalekata. Vinari traže tajnu nekad nadalekeo poznatok vina s ovog otoka, građevinari proučavaju kako suščani kroz pješčane kanale filtriraju morsku vodu u boćatu, biolozima je zanimljivo raslinje ovog otoka, dok geolozi pokušavaju otkriti tajnu njegova nastanka. Sami suščani, očito nedovoljno zainteresirani navedenim problemima, polako su u velikom broju emigrirali. To je lingvistima donijelu novu zavrzlamu, jer sada se govori dijalektom koji je u mnogo čemu amerikaniziran. Još je jedna zanimljivost na ovom otoku koja ga razlikuje od svih drugih. Umjesto dobro znanih gromača (kamenih zidova) posjede na ovom otoku razdvaja trstika. Trstika je sječena na način da između polja raste poput zida, istovremeno štiteći raslinje od vjetra i počalice (pošalica - sol donesena vjetrom otrgnuta s krijeste vala)
Na najvišem vrhu otoka nalazi se uočljiv svjetionik čije svjetlo ima vrlo velik domet, svrstavajući ga među tri najjača svjetionika na Jadranu. Noću, u pravilnim vremenskim razmacima, njegova svjetlost opipava cijeli otok, pa ako se potrudimo popeti na neku od uzvisina, za vjetrovitih noći stvara neobičnu igru svjetlosti i sveunaokolo rastuće trstike.
Suščanke su poznate po svojim neobičnim narodnim nošnjama. Njih protučavaju etnolozi (odjeću). Mnogi parovi dolaze iz Amerike na ovaj otok vjenčati se, točnije iz newyorškog predgrađa Hoboken, na taj način odajući počast svojem podrijetlu.
 Sušačka se luka zove Dragoča. To je jednino mjesto na otoku gdje možemo pristati. Lukobran štiti lučicu od bure, ali je vrlo nezgodno uplovljavati u nju dok bura puše. Naime, samo dvadesetak metara od glave lukobrana na kojem je zeleni svjetionik, nalaze se ostaci razrušenog lukobrana. To nije samo jedan kamen, stijena, već je to pod morem razrušeni lukobran u njegovoj punoj dužini. U unutrašnjosti lučice vezano je mnoštvo barki domaćeg stanovništva, premda oni, svjesni koristi od turista ostavljaju slobodna mjesta za nautičare. Jasno, kako je Susak vrlo atraktivan otok, često nećemo naći mjesta.
 Na glavi lukobrana dubina je oko dva metra, na unutrašnjem pristanu dubina je na samom kraju tri metra, a uz njegove stranice oko 2 metra. Na samom svjetioniku nalazi se oznaka zabrane sidrenja, prvenstveno zbog linijskog broda koji tu dnevno pristaje i povezuje Susak s Malim Lošinjom.
Ukoliko u lučici nema mjesta, jamačno ćemo ga naći nasuprot pješčane plaže po kojoj je Susak isto tako poznat. Smještena je u uvali Bok. Štoviše, priča se da kupanje na plažama Suska pomaže ženama koje žele djecu, ali iz nekog razloga ne mogu zatrudnijeti.
Sidriti treba stotinjak metara od plaže, jer obala se vrlo blago spušta u dubinu. Iza pješčane plaže izdižu se brda pijeska, a mnogobrojni posjetioci su u tom pješčanom brdu iskopali prave spilje. U tim spiljama ponekad borave i nekoliko dana, uživajući u osobenostima ovog otoka. Na kraju plaže bližem gradu nalazi se bunar boćate vode, što ljeti dobro dođe za poneko tuširanje.
S druge strane Suska, premda neprestano tvrdimo kako se radi o pješčanom otoku, naići ćemo na stjenovitu obalu. Kako je uvala Bok izložena svim vjetrovima iz prvog kvadranta, dobro je znati za zaklonište u uvali Tiseni. Ploveći dalje uzduž otoka, nakon uvale Tiseni, pomažeči se kartom da slučajno ne zapnemo o neke plićine, uplovit ćemo u uvalu Suzanski. Na sjevernoj obali Suska u otok se uvukla uvala Porat, jamačno najbolje sidrište na cijelom otoku za vrijeme bure. I ovdje se moramo sidriti podalje od obale, jer se dno vrlo blago spušta prema dubini.
Nakon Suska, ukoliko se u njega ne zaljubimo, put nas vodi prema Malom Lošinju ili
Iloviku. Do njih smo u ovom nautičkom vodiču već doplovili putem naše prve transferzale.
|
