Dan kad je Goran igrao polufinale, baš taj dan, mi smo ukrcali ekipu koju je povezalo dugogodišnje zajedničko igranje ragbija. Zvuči jednostavno, ali problem je u tome što je jedan od njih fetivi splićanin a drugi fetivi englez. A brod je mali. Budući da je Peter pravi gentlmen kako i dolikuje jednom englezu dobro je podnio nas i našega Bruna. Za večerom na Svetom Klementu / Pakleni otoci/ u restoranu “Dioniz” na pladnju je, pored sve ostale ribe, i jedna škarpina. “Uzmi škarpinu!” - kaže Bruno Peteru, a kad ju je ovaj već bio pojeo, onda mu je ležeći, u maniri jednoga Dioklecijana, značajno potcrtao kako je to stvarno bila najbolja riba. U očekivanju pretjerane hvale englez je samo kratko odgovorio: OK! “Ma šta je OK?, izija si škarpinu i ti ćeš meni OK.” Ovoga puta spasio ga je Henman koji je u Wimbledonu već bio izgubio.

Inače jedan od najvažnijih zadataka ovoga putovanja bilo je ronjenje. Bruno je zaronio dva tri puta u životu, ali mu je zato ronilačka oprema besprijekorna. Najskuplje na njemu je Maresov life jacket koji još nije do kraja ispitan u dubinama i njega u pravilu koriste profesionalci. Nakon nekoliko uzastopnih ronjenja sa instruktorom, od kojih je jednom na trideset metara ostao bez zraka, njegov se skupi, najskuplji jacket jednostavno ispuhao. Na hvarskoj lokaciji koja se inače zove Jebeni kamen. Sljedećih dana slavimo njegovo preživljavanje i nazdravljamo njegovom neospornom talentu za ronjenje.


Usidrili smo se na Dobri otok, a more je i malo žalo ko na, u reklamne svrhe, retuširanim fotografijama, ali niko se ne kupa kao da su u moru meduze. Svi smo u brodskom salonu. Jedino amerikanka Shanon koja se u životu nije kupala do li u kloru mnogobrojnih bazena. I dok ona otkriva jedan novi svijet mi palimo televizor koji se ovdje uistinu rijetko gleda. Generator nam radi tutta forza. Kod rezultata 2:2 dižemo sidro jer moramo biti u točno određeno vrijeme u marini “Palmižana”. Sa vanjske strane Paklenih otoka koje hvarani zovu jednostavno Škoji, istraumirana posada Goranovim duplim servis greškama ne izlazi iz salona. Na timunu smo izdržali do druge match lopte, a onda stavljamo ručicu u ler. Issa po prvi put pluta nekontrolirano. Približavaju nam se neki austrijanci na jedrilici. Sad vam je palo na pamet jedriti, pa vi stvarno niste normalni. Prilaze nam nudeći pomoć, misle da smo u problemu. Jedva smo ih se riješili.


Što je dalje bilo to svi znamo. Mi smo digli dalmatinsku zastavu, galu, okitili brod. Guštamo i još ćemo jer ova gita traje duplo, dakle dva tjedna. Njemačko-englesko-američkim prijateljima Bruno ne pretjeruje kad govori o svome gradu kojem eto teče 1701. godina dišpeta i fjake. Ali ajde im ti fjaku, ako znaš, prevedi!

Tonka Alujević