Dobila sam na zadatak da napišem svoje viđenje ParaVisa 2000. koju sam objeručke prihvatila pošto mi je to bilo jedno od prvih iskustava takvog tipa. Na otok Vis doputovala sam negdje oko 27.11.2000.g. Iz gradske gužve u kojoj se već osjetilo lagano pripremanje na nadolazeće praznike, nakon puta od 10-tak sati našla sam se u luci otoka Visa. Bila sam pomalo iscrpljena ali nisam mogla da ne osjetim svježinu ovog mjesta koje se jednostavno uvlačila u moje tijelo i pritome jednostavno odbacivala sve ono što sam ponjela sa sobom iz velikog bučnog grada. Evo sad sam tu,jedva čekam da se ujutro probudim sa zrakama sunca i udišem svježi morski zrak a normalno uz to i da obiđem neka mjesta na otoku. 

Ovih par dana prije početka Paravisa pokušali smo se izorganizirati na najbolji mogući način kako bi posjtiteljima i natjecateljima bio što ugodniji boravak ovdje. Pino Vojković kao predsjednik Kaleba je bio najangažiraniji a pomagali su i ostali članovi paragliding kluba Kaleb bez kojih se natjecanje Paravis 2000 ne bi moglo realizirati. Ovo je bio treći po redu Paravis i većina natjecatelja je stigla već u petak , 1. prosinca, kada je većina i iskušala čari letenja paragliderom na ovom području.

Naš trenutak je došao, sjeli smo u auto i iz Komiže pohitali u Vis pred naše goste i natjecatelje kojih je blo iz 11 Hrvatskih klubova, tri Slovenska, jedog Njemačkog i jednog kluba iz susjedne BiH. Iako malo iscrpljeni od puta na njihovim licima se vidjelo da su sretni što se upravo tu nalaze. Krenuli smo nazad u Komižu i dali sve od sebe da smjestimo naše posjetitelje.Vrijeme je bilo poput nekog rujanskog, tako da su se neki odlučili zakupati a neki su i poletili, iako je bilo malo vjetra petnaestak raznobojnih paraglidera lako se vinulo i pojedrilo zrakom iznad Komiže.
U 21.00 skupili smo se u obližnjem restoranu ronilačkog kluba gdje se održao brieffing za sutrašnje natjecanje, uz zanimljive video-projekcije ovog letjelišta, prezentacije drugih terena, prijetaljsko druženje i dobro Viško vino. Došla je i dugo očekivana subota .Digli smo se malo ranije i svi još jednom uz kavu ponovili svoje zadače. U 10 00 h krenula je 16 kilometarska biciklistička utrka kao prva od disciplina paratriatlona. Dosta ljudi se okupilo i sa iščekivanjem promatrali kad će Zvonko Brajčić označiti početak utrke. Naši biciklisti su krenuli i sad se već sa nestrpljenjem pogledavalo u znakove koji su odavali vjetar. Nas nekoliko neposredno nakon starta biciklista krenuli smo pješačiti na južni start od kuda se trebalo uzlijetati. Bili smo u stalnoj vezi sa ostatkom ekipe koja je pratila događanja na Komiškoj rivi gdje su biciklisti već stigli i nastavili s trčanjem kojeg je vodio Mate Mladineo. 

Vjetar je bivao sve bolji tako da smo dali znak da se natjecatelji počmu penjati na start podno brda sv-Bjož i da letenje može započeti. Oko 12. h počeli su prvi letovi i natjecanje u preciznom slijetanju je počelo. Piloti su na izbor imali 2 kruga za slijetanje ;jedan na komišku gradsku plažu, a drugi na zaobilaznicu. Moja zadača je bila vođenje kotizacije natjecanja i neke vrste zapisnika koja je ujedno i kontrola polijetanja. Kraj mene je sjedio Igor Bjažević i Teo Petric koji su pomagali u slaganju paraglidera s Mirom Brajčićem na startu, a i u povisivanju glasa kada se nebi od prve čulo natjecateljevo ime (više se puta moralo ponoviti ime i prezime natjecatelja pošto vjetar i drugi popratni zvukovi ometaju sad već drhtave glasove natjecatelja, podaci su nam bili od velikog značenja). Pino koji i kordinira cijelo natjecanje u stalnom je kontaktu sa Zvonkom i Nenadom koji su sada imali funkciju da dole na sletištu određuje preciznost kojom su letači sletjeli.

Dan je bio prekrasan i neizrecivi gušt je bilo promatrati pilote kako se otiskuju sa starta i jedre obasjani sunčevim zrakama uz morsko plavetnilo. Na startu je bilo super raspoloženje, osim natjecatelja bilo je i osoba koje su došle ovu prigodu ovjekovječiti svojim foto aparatima. Dan je polako već blijedio a i mi smo već lagano željeli sići sa starta pošto smo bili već i gladni, a dole se peklo girice ispijalo vino i komentiralo dan s 2 m/s dizanja do nekih 300 m poviše starta. Radoznali što se dolje događa, željeli smo čuti letačke impresije i pogledati poveći skup blaženih lica s velikim osmjesima. Sve je prošlo u redu,svi su uredno sletjeli osim par slučajeva ali i to je dobro prošlo, o tome čete čuti malo kasnije.Pošto se dan ugasio našli smo se ponovo na kavi ali ovaj puta kasno popodnevnoj i raspravljali o natjecanju. Bili smo više nego zadovoljni. Odletjelo je oko 50 natjecatelja i sve je prošlo u najboljem redu uz odlično raspoloženje, šta ćete više? Sad je došao red da napravimo popis natjecatelja po osvojenim mjestima. Kao nagrade namjenili smo uz pehare za prva tri mjesta i 7 dana jedrenja, sic za paraglider, boravke u Viškom i Komiškom hotelu i još puno lijepih nagrada.Tako za one slučajeve što sam ih rekla kasnije opisati sada je došao red. Bilo je letača koji su se malo smočili sljetanjem u more ali nagrada je bila više nego utješna -tečaj ronjanja!A našem prijatelju koji je malo zalutao na krivu stranu i iskreno uspio nas neko vrijeme držati u neizvjesnosti dodjeljena je nagrada besplatnog šišanja-najveća je ironija što naš Josip ima dugu kosu i nagađali smo da se neće htijeti dati pod škare, ali ipak je to osvojena nagrada na Paravisu! Navečer u disko klubu “Voga” održana je svečana dodjela nabrojenih nagrada, gdje se do duboko u noć zabavljalo uz već tradiocionalno viško vino i uz ukusnu komišku pogaču. Sve što se može reči uz prekrasan pogled na tridesetak šarenih paraglidera nad Komižom u mjesecu prosincu je - dabogda ponovilo se i dogodine.


Rezultati ParaVisa 2000 u preciznom slijetanju na točku
  

Tekst i foto: Petra Kvesić i Pino Vojković