(Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaču)
...................................................................................................
piše ŽELJKO STEPANIĆ
...................................................................................................

 Dio dvadesetprvi 

Podrijetlo riječi PARANGAL

U pisanim izvorima na hrvatskome jeziku navode se dva različita podatka o podrijetlu riječi parangal. Jedni izvori govori o grčkome, a drugi o talijanskome podrijetlu te riječi. Ja osobno prihvaćam izvore koji govore o grčkom podrijetlu riječi parangal, što ću na kraju ukratko obrazložiti.

Najstariji pisani izvor koji mi je bio dostupan, a u kojem sam našao da se spominje parangal je prekrasna knjiga Petra Lorinija Ribanje i ribarske sprave po istočnim obalama Jadranskoga mora, Beč, 1903. Lorini daje dobar opis te ribarske sprave, ali ne navodi njezino jezično podrijetlo.

Sljedeći izvor, isto tako vrlo zanimljiva knjiga koja prva govori o porijeklu riječi parangal je Naša pomorska i ribarska terminologija na Jadranu, Split, 1933., našeg uvaženog jezikoslovca Petra Skoka. Skok navodi zaista zanimljive podatke o toj ribarskoj spravi, na primjer da se parangal upotrebljava ne samo za ribanje pomorsko, nego i za slatkovodno. U Hercegovini se zove palangar te da tamo ima i naš naziv: odmet ili odmetnica.

Ovdje moram dodati da Akademijin veliki Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga VII, Zagreb, 1917-1922., navodi da je jedno od značenja riječi odmet i 'udica s dugijem prutilom', ali ne i parangal.

Pogledajmo što još Skok kaže o parangalu. U Dubrovniku se veli parango, gen. - ala, u Boki parangao, u Vrbniku palingar, a u Božavi parangar. Talijanski ribari na zapadnoj obali Istre također ga zovu parangal.

Prema Skoku, naziv parangal nije nigdje drugdje potvrđen na Apeninskom poluotoku na kojem se govori talijanski jezik, osim kod istarskih Talijana. Naziv je, dakle, karakterističan samo za istočnu slavensku obalu Jadrana. Katalonci tu ribarsku spravu zovu palangastru, a na francuskim obalama Mediterana rabe izraze palangro ili palangre.

Pravi naziv za ovu spravu je grčkoga porijekla. To je polyankistron, složenica od poly - mnogo i ankistron - zavinut predmet, kukica, udica. Naziv je, zaključuje Skok, posvema razumljiv jer ispravno označuje spravu s mnogo udica.

Vratimo se na trenutak Akademijinom Rječniku koji natuknicu parangao ovako opisuje: strukovi t.j. neka sprava za ribanje. Postanka je istoga kao i paranak, samo što je značenje stegnuto na osobitu spravu. Navedena je i riječ palingar. Inače, naziv strukovi koristi se na Savi i Dunavu, a riječ paranak, ili paranag, označuje konop ili drugu spravu kojom se što diže ili vuće, a dolazi iz talijanskog parancho. Vidimo da Akademijin Rječnik uopće ne spominje neprijeporno grčko porijeklo.

Zanimljivo je da Skok u svome čuvenome Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1972., ne navodi riječ parangal već samo paranag u značenju: čaklja, konop, ili druga sprava kojom se što diže ili vuče, vitao (brodski termin).

Tu ribarsku spravu ne navodi ni drugi naš Hrvatski etimološki rječnik Alemka Gluhaka, Zagreb, 1993., kao niti izvanredan Pomorski rječnik Radovana Vidovića, Split, 1984., što je i za očekivati jer parngal nije pomorski već ribarski naziv. Tu ribarsku spravu nisam našao ni u, meni dostupnim, radovima Vojmira Vinje.

Šime Županović spominje parangal u nekoliko navrata u svome pozamašnom djelu objavljenom u četiri debele knjige Hrvati i more, Ribarska terminologija, ali ni on ne kaže ništa o njegovu porijeklu. Tako u prvoj knjizi, kada govori o Statuta (grada) Krka iz 1512. godine, navodi da je ‘ribolov u samoj luci bio rezerviran za kneza i nitko bez njegova odobrenja nije smio baciti mrežu grip ili parangal (trangalm) s namjerom da lovi ribu’. Županović ne navodi kako su te ribarske sprave bile zapisane u izvornoj listini.

Županović u istoj knjizi donosi prijevod jednog teksta napisanog na talijanskom jeziku u Splitu u drugoj polovici 18. stoljeću, gdje se spominje parangal, ali opet ne navodi kako je bilo napisano u izvorniku.

Zanimljiv je opis parangala u Pomorskoj enciklopediji, Sv. 5., LZ, Zagreb, 1981. Poveći članak o parangalu potpisao je Fabijan Grubišić koji navodi dijelove parangala: osnova (maistra ili tijelo), piok (pramenovi) i kalum (škandaj). O razvoju parangala Grubišić kaže: Lov parangalima postoji u našim krajevima, kao i u ostalom sredozemlju, već od Grka. Riječ parangal načinjena je prema polyankistron (mnogo i udica). Uz oblik parangal čuju se u našem primorju i palangar, palingar, parango, parangar, a postoji i domaća riječ (u Hercegovini) odmet ili odmetnica.

U članku se dalje navodi da je parangal veoma stari alat koji se kao jednostavan i jeftin brzo raširio po svim morima svijeta i služio za mali priobalni ribolov. S razvojem brodogradnje i brodarstva parangal je postao prvi veliki dubinski ribolovni alat, jer se ribolov povlačenim mrežama javlja tek oko 1900. godine.

Pomorski leksikon Leksikografskog zavoda iz 1990. godine (glavni urednik Anton Simović) također opisuje parangal ( iz tal.) kao ribolovni pribor koji se sastoji od osnovne uzice (kičme, maještre ili tijela) te u razmacima privezanih tanjih uzica (pioke, primule ili prameni) s udicama na kraju. Parangal se na slatkim vodama zove struk.

U Klaićevom Rječniku stranih riječi piše: parangal (od tal. paranco - konop, čekrtk, vitao) je vrsta ribarske sprave od niza udica na dugačkom konopu, naš izraz strukovi. Anićev Rječnik hrvatskoga jezika, kao i Anić-Goldštajnov Rječnik stranih riječi donose istu definiciju: parangal (tal.) je pomagalo za hvatanje riba u obliku dugačke niti na koju su u stanovitim razmacima privezane udice; strukovi (loviti na strukove). U potonjem je rječniku navedeno da riječ dolazi od: tal. palangaro = > grč. polyagkistron = poli + agkistron: udica.

Deanović - Jernejev Talijansko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1998. donosi dvije različite natuknice: tal. palangaro u značenju parangal, strukovi te tal. paranco u značenju koloturnik, paranak, čekrk.

Pri kraju ukratko o dva rječnika Joze Marevića: Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 1977. u kojem za hrvatsku riječ parangal (sprava za ribanje) stoji palangirius, ii m; odnosno ergata, ae f, te Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 2000. u kojem za latinsku riječ parangale, is n, stoji parangal, ribolovna sprava s puno udica, te za lat. ergata, ae, stoji hrv. vitao, vitlo, dizalo, čekrk. Vidimo da je parangal u latinskom jeziku malo muškoga, malo srednjega roda.

Zaključak

Obrazloženje koje je prvi iznio naš uvaženi etimolog Petar Skok da je parangal grčkoga porijekla ima čvrste temelje budući da su strukove već koristili stari Grci, koji su stariji narod od Rimljana pa je tako i grčki naziv neprijeporno stariji od romanskoga.

Uostalom, u talijanskoj pomorskoj terminologiji ima podosta riječi koje vuku porijeklo iz starog grčkog. Stoga je vrlo vjerojatno da obje suvremene talijanske riječi različita značenja palangaro i paranco vuku porijeklo iz istog grčkog korijena.

Jednom riječju, parangal je “grčki”, a ne “talijanski”.

.