(Kako je žabar na brodu otkrio žabu zjevaču)
...................................................................................................
piše ŽELJKO STEPANIĆ

crteži ZLATKO ODRČIĆ
...................................................................................................

 Dio deseti 

Krhko je mornarevo znanje

Da vam slikovito pokažem kako je krhko mornarevo znanje o pomorskom nazivlju navest ću vam svega nekoliko rečenica iz knjige ‘Brodovi i njihovi putevi’ koju je u prvoj polovici prošlog stoljeća ( mislim na dvadeseto) napisao američki autor Hendrik Willem van Loon, a u nas je prevedena prije Drugog svjetskog rata (koji je također bio negdje tamo oko polovice prošlog stoljeća), točnije 1937. godine (mislim na prijevod a ne na rat).

Baš me zanima koliko će vas, onako s lijevom rukom sprijeda, a desnom iza leđa, razumjeti mali opisčić naziva malog djelića opreme jedrenjaka iz te knjige koju je bio preveo, ne preko vode već na hrvatski, dr. Josip Torbarina:

‘Leto prednjeg gornjeg vršnog jedra ide od vrha prednjeg jarbola vršnjače do kraja kosnika, a posrtno leto prikosnika ide od kraja kosnika do posrtaljke. Posrtaljka je letva koja ide okomito dolje od kosnika i podržava prikosnik pomoću posrtnog leta prikosnika.’ (Brodovi i njihovi putevi, str. 154.)

Iz izraza lica vam čitam kako se snalazite u hrvatskom pomorskom nazivlju. Ko riba na oko il ko riba na lešo, svejedno. No, tu nije kraj priče. Slušajte što se tada nečuveno, zaista nečuveno, dogodilo engleskim mokrozemcima u nastavku istog odlomka na istoj stranici iste knjige.

Ni strašna engleska flota ne uteče suhozemcu

‘Engleski naziv za posrtno leto prikosnika je “martingale”, čudnovata srednjovjekovna riječ koja se (slušaj ovo, op.p.) provukla iz štale u brodogradilište, a u stvari znači kožnati remen koji prolazi između prednjih nogu konja i priteže mu glavu prema dolje.

Aha, vidite kako i Engleski morski vuci bijahu nesmotreni - oni samo trepnuše okom a suhozemci im odmah, zamislite, provukoše, prokrijumčariše dio konjske opreme. Kako da ja sada vjerujem da su Englezi nekada bili strašna pomorska sila. Čovjek bi prije mogo zaključit da bijahu pokonjska sila.

Opet mi se cili svit ruši. Najprije mislih da samo hrvatski mokrozemci bijahu nesmotreni. Nedavno vam pokazah da talijanski nisu bili baš ništa pažljiviji. A vidi sad ove engleske mokrozemce. Ja polagao tolike nade u njih, u tu svjetsku pomorsku silu slavne pomorske prošlosti. I što otkrih? Otkrih da ma koliko god šutjeli istinu ne možemo skriti, a to je: bilo kuda suhozemac ostavlja svoj trag svuda, sviđalo se to vama ili ne.

Sav sam zbunjen. Sada više nisam siguran ni u to je li morska riba zaista morska. Neću preživit ako otkrijem da je kopnena. Npr. da živi na drvetu, savija gnijezdo, ima perje te uz to još i glasno kriješti. Još bih riblje perje nekako i podnio, ali riblje kriještanje nikako. Riba koja kriješti, ajme!

Kada vam se na morskoj pučini oko zalijepi za skupinu razigranih morskih prasaca odmah se nameću dva pitanja: prvo, jesu li oni u krdu, stadu, jatu ili roju i drugo, kako kasnije odlijepiti oko.

Barba Žabko skinuo mi je koprenu i veo s tajanstvene pojave tih ljupkih i divnih stvorenja. Čujte i počujte.

Onaj Vitezović preveo latinske riči delphin, delphinus; hystrix pa orthragoriscus ka pliskavica, dupin, puka, te morski prasac i morska svinja (koje nisu, koliko ja poznajem astronomiju, baš iste životinjice). Malom delphinulusu on tepa dupinac, pliskavičica i morski praščić, a malom histrixu morski praščić i puka.

Ni u jednom meni dostupnom latinskom izvoru ne naletih na hystrixa ili histrixa, ali preko njemačkog rječnika iščeprkah da je riječ o dikobrazu ili puki. Makar me škakljali dikobrazovim ili pukinim perom dan i noć ja vam neću priznati što je ili tko je morski dikobraz ili puka jer nemam što priznati - jednostavno ne znam o kojem je to morskom stvorenju riječ. Ne nađoh ga ni u našeg vrhunskog riboznanca akademika Vojmira Vinje.

S orthragoriscusom bijah bolje sreće - ne zato što bi me škakljali njegovim perom jer on perja nema, već ga nađoh u Jadranskoj fauni gore rečenog Vinje. Eto, taj orthr... pflj pflj pflj je zabravo simpatični buc, rijetka i čudnovata riba golemog okruglog izgleda. Malo poslije ima više o toj malo povećoj ribičici.

To nije sve. U njega (mislim na Vinju a ne na buca) nađoh da ima jedna vrsta morskog psa, upadljivo nezgrapnog i zdepastog tijela kojeg narod zove morski prasac ili praščić, lat. Centrina salviani.

Vidimo da je narod obično nadjenuo naziv prasac i praščić onim morskim stvorenjima koja su debeljuškasta na oko. I Nijemci takav debeljuškasti stvor obično nazivaju Meer-Schwein.

Pogledajmo sada eleganto punašnje dupine. Tu gracioznu i suptilnu morsku prasad dupinom naziva već Faust Vrančić ( od nekuda mi je taj poznat) pa dubrovački poeta s početka 16. stoljeća Mavro Vetranić ( po nekima Vetranović), a onaj kajkavac Belostenec objašnjava da je lat. delphin velika i kruto (=veoma) berza (=brza) morszka riba, pliszkavicza. Ko bi reko da se taj suhozemac toliko razumio u morske stvore. Tako je za njega praszecz (=prasec), uz uobičajeno značenje krmak i vepar, također i riba morzska, hystrix. Uh, kako mornarski zvuči morski vepar ili morski krmak.

Inače, morski prasac latinski se kaže porcus marinus. Kopneni bi mogo bit porcus terrestris, domaći porcus domesticos, divlji porcus vulgaris, otočni porcus insulanus, planinski porcus montanus a posebno je čudan svat porcus nauticus.

Zgodan mi je komentar iz Akademijina rječnika glede prasca u moru: Ne razabira se zašto se kaže morski prasac, morska zvijer kad je ovo suhozemska životinja.

Eto ti ga sad! Sada suhozemcu nije jasno kako suha zvijer može postati mokra. Ništa jednostavnije: točaš ga u more i to je to. Pih, koje li mudrosti.

Oh Barbara, sjetih se opet Barbare

U žaru ćakulanja smetnuh s uma da sam u četvrtom nastavku bio započeo s prekrasnom Barbarom, stasitom sprijeda i straga. Vratite se na tren na četvrti nastavak te pogledajte kako Slamnig umilno gudi o Barbari bijeloga boka, a evo vam još malo naše Barbare, Barbare lijepe ko slika, gospe draga:

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta sam rekoh na siki:
«Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia.»

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Joj, što volim ove stihe, sav se topim. Evo već sam rastopljen. Ne mogu više. A ća ćeš, morat ću pismu završit drugom zgodom. Molim za razumivanje moga rastopljenoga stanja.

Točanje vepra u moru

Morski prasac, hystrix i puka također se spominju u jednom punom starijem rječniku i to onom od Jakova Mikalje. Čekaj, je l’ mi se pričinilo il’ je nek’o pit’o otkud sad ovaj. Pa kad već pitate evo vam riječ, dvije, tri, ... o vrijednom isusovcu Jakovu Mikalji koji je polovicom 17. stoljeća objavio Blago jezika slovinskoga. Prije toga se u Dubrovniku upoznao s Bartolom Kašićem (tko je pak ovaj?) te je tako uspješno nastavio njegovo (mislim Kašićevo) započeto djelo na stvaranju zajedničkog književnog jezika (mislim na hrvatski a ne na talijanski).

Danas vam se doista osmjehnula sreća jer u gornjem obrazlaganju bijah nezapamćeno kratak. Ne znam što mi je danas.

Čitam dalje u Akademijinom rječniku: morska svinja je životinja koja se zove i pliskavica; morsko prase je životinja koja se njem. zove Meerscweinchen, a lat. Cavia porcellus; morsko svinjče je životinja koja se njem. zove Stachelschwein, a lat. Hystrix cristata. Još samo da mi je naći objašnjenje na kineskom.

Završimo štoriju o morskim veprovima i krmcima. Moram priznati da me iznenađuje lakoća s kojom su mokrozemci umakali i točali u more suhozemna stvorenja poput konja, krave, lava, lisice, ježa, medvjedice, miša, psa, svinje, ... itd. Još si mogu si predočiti lakoću točanja jednog miša, malo teže kako li je izgledalo kad su točali kravu - sve prije nego tako lako olako, al’ kad su točali i močali vepra (mislim divljeg a ne domaćeg) - to mora da je bila fešta.

Da su tada postojala društva za zaštitu životinja ne bi ih mokrozemci tako lako olako umakali i točali. Na svu sreću, umakali su ih i točali prije njihove pojave (mislim na društva). Ajd’ budi danas njofra pa toči i moči vepra u moru. Da te vidim! Jedan oriđinal doda: - Ništa jednostavnije, uvatiš ga za roge.

Jeste li znali da kopnena lisica gura kopnenog ježa u vodu u namjeri da ga popapa? Vjerojatno jeste. A jeste li znali da morska lisica gura morskog ježa na kopno u namjeri da ga također popapa? Zasigurno niste. Joj, što sam pametan.

Bit ću kratak i jasan. Od svih stvorova koju puk naziva morska prasad meni osobno najdraža je ona morska svinjčad koja pliska po vodi: - nadasve elegantni i graciozni dupini.

Moram li naglasiti da cijelo vrijeme govorim o morskom a ne o kopnenom dupinu? Moram li? Moram li?

Bucmasti morski bucko buc

Ovo vam moram rijet. Petar Giunio u svojoj knjižici 'Iz stare primorske bilježnice', Zagreb, 1943. godine, vrlo popularno opisuje jednog od debelih morskih svata. Samo za vas izvuć ću nekoliko slatkih slanih rečenica. Poslušajte!

- Dojdite brz šjor Marko! ... Ajme meni da vidite! Ovako velika, ka najveći mih, a gubica ka kjun. Čapali su je jutros iz barke ribari ...

Znatiželja zahvatila čitavu ulicu. Kapci od prozora se otvaraju. Glave proviruju i svi na jednom od silne znatiželje upravljaju dječaku upite:

- Ma govori! Ko je čapa? Koja je to riba? Di je? Brzo, govori! Otvori boje gubicu! Ne tepaj, govori! Laji tovare ka' te pitan! ne znaš ni govori'.

Kad je iz kuće izašao kapitan od porta ... On ima sva «libra o ribama». Dakle senzacija za mjesto...

- To vam je riba koja se zove bucanj ili Mjesečarka - progovori na koncu lučki poglavar, nakašljavši se dostojanstveno: - U raznim našim primorskim mjestima različito ju zovu. Nazivaju je i Čubarka, Morski misec, Morski mih, Morska bačva, Butac, Lopar, Morska prasica, Morska čutura. A bit će i još raznih naziva. Znanstveni joj je latinski naziv Orthagoriscus mola.

Zaista je čudnovata oblika ova riba. Bucanj može narasti i preko dva metra u duljinu, a u visinu mjeriti i do1.25 mt., te težiti i do 300 kilograma. Takav jedan veliki primjerak čuva se i u Zagrebačkom zoologijskom muzeju ... Dakle, kako vidite, debeli je to morski svat...

Zanimljivo je kod ove ribe da joj je mozak veoma malen, te iznosi samo 1/7000 tjelesne težine. Valjda mu i ne treba mnogo misliti, ni brinuti se u dubinama mora, kad takav orijaš živi medju manjim ribama koje mu nisu pogibeljne (svaka sličnost s pojedincima iz našeg političkog života sasvim je slučajna, op.p.. Usput, malo pojašnjenje- kraticu op.p. čitajte kao 'oprostite piscu'). Repa kao da nema, jer mu je veoma malen. Prva dakle lopta! Usta su takodjer čudnovata. Sliče kljunu i malena su, pa se po tome vidi da se tu ne radi o nekoj za čovjeka pogibeljnoj nemani, već o jednom sasma bezazlenom stvorenju ...

Eto vidite, ma o kojem morskom prascu da se radi on je vazda bucmasti bezazleni morski svat. Sladak da slađi ne može bit. Ajme, gospe draga!

Mala slana zgoda

Prepričat ću vam nekoliko zgoda o pomorcima koje je prikupio i zabilježio Radojica F. Barbalić u svojoj knjizi Poškropljeni z morem tiskanoj u Rijeci 1970. godine. Neke od njih starije su više od stotinjak godina.

Začuđeni škrivan

U jednom poručničkom dnevniku vođenog 1872. godine (19. stoljeće) zabilježen je sljedeći opis:
Dan krasan, more kao ulje, ni od kud ćuha vjetra i jedra ovješena ne daju brodu ni naprijed ni natrag. U daljini vidi se jedan parobrod koji se primiče, pristiže na horizontu subočice jedan jedrenjak i nestaje u daljini. Čini se čudnovatim da plovi bolje od nas uza sve to što nema jedra.

Vraga je vesel

Neki kostrenjski brod nasukao se na opasnoj poziciji pa mu se brod, koji je uskoro naišao, približi a njegov zapovjednik kroz doglas upitao na engleskom:
- What is name of your vessel?
Kostrenjanin mu odgovori:
- Vraga sam vesel, kad san se inveštil.

Kako morska prasad pije vodu u moru?

Prije neki dan naiđoh u jednim dnevnim novinama na jedno neobično pitanje: kako sisavci koji žive u moru piju vodu? Misliš, ništa lakše, otvoriš njuškicu i smočiš grlo, ali ne! Slušaj ovu grozu. Kud ćeš gore more, umočen do grla u more, što više u moru vode, a ti vapiš dajte mi vode, vode. Kud ćeš kruha preko pogače?

Evo odgovora: Kao i sve druge životinje i životinjski organizmi koji žive u moru imaju potrebu za određenom količinom vode. Kako je morska voda slana, situacija nije jednostavna kao na kopnu gdje je dovoljno pronaći potok, izvor, ili čak običnu lokvu. Neke životinje mogu piti slanu vodu. Ribe, na primjer, pomoću za to zaduženih organa jednostavno izluče sol iz morske vode i nemaju problema s vodom.

No, morskim sisavcima nije tako lako. Kitovi, dupini, tuljani i morski lavovi nikada, ali baš nikada ne piju vodu. Oni svoju žeđ utažuju upotrebljavajući vodu sadržanu u hrani jer su sposobni koristiti se takozvanom ‘metaboličkom vodom’. To je voda koja se oslobađa kad organska tvar stupa u kemijsku reakciju s kisikom, a to se događa pri probavljanju hrane.

Ima još jedan svat koji nikada, usuđujem se reći ama baš nikada, ne pije vodu: mornar. On svoju žeđ utažuje ... Eeee, neću vam reći pa makar se more svako malo ljuljalo. Da san vam mislit, a?


Nastavak slijedi!

Tekstualni oblik prilagođen tiskanju.