| SAMAC U FIRENZI |
|
|
|
| Sportski dio - Argonaut | |||
| Autor Branko Palić | |||
| Srijeda, 28 Travanj 2004 01:00 | |||
![]() Kad sam je ugledao, u istom trenu sam se zaljubio. Ljubav prema gradu osvojila me istog trenutka. Firenca prepuna predivnih palača, prelijepih fasada, crkava, starih renesansnih kuća, potakla je moj put kroz vrijeme.
Iz starorimske tvornice tkanina, Splita (nova teorija o postanku Dioklecijanove palače, Splićanima i ne tako draga) proputovao sam kroz vijeme, gotovo tisuću godina u budućnost. Ugostivši me, obitelj Medici u dnu rijeke Arno, potakla me na razmišljanje kako u ovom vremenskom stroju pronaći sebe samoga. Gotovo u jednom dahu prikazala mi se sva ljepota ovog čarobnog grada izrađenog u smeđem kamenu, zvanom “pietra forte”. Dok je Bruneleschijeva crvena kupola jajolikog oblika dominirala uz Giottov toranj cijelom firentinskom dolinom, na obrisima arkadnih prozora sastavljenih od tisuća smeđih okruglih stakalaca nazirao se kip Lorenza Medicija, jednog od najvećih sprovoditelja ideja. Svega nekoliko koraka dalje krstionica San Giovannija napravljena u bijelo-zelenom mramoru ujedinjavala je ovaj vječiti prostor u nevjerojatnu bajku iz snova. Palace i njihovi debeli vlažni zidovi, bili su grijani kaminima gigantskih veličina, izrađenih od samih arhitekata toga doba. Ogromne sale gradskog senata ispunjavale su slike krvavih bitki pretrpanih konjima, kopljima i krvavim žezlima. Izobličena lica vojnika prepuna grimasa i mržnje, nadzirala su tešku bitku za opstanak. Bilo kako bilo, pored okrutnosti, palače su čuvale i onaj lijepi dio drag svakom Firentincu; portrete bucmastih djevojaka nabujalih grudi. Djevojke, noseći haljine predivnih monokromatskih materijala, krasile su palače i brojale uzdahe mnogih Firentinaca i njihovih gostiju. Nedaleko, na trgu Santa Croce odvijala se neka vrst srednjovjekovnog nogometa, igrana rukama i nogama. Publika je, odredivši prostor igrališta svojim tjelia, uzvicima nagrađivala tidesetak mladića u brutalnoj borbi za zgoditak. Svakoga dana masa ljudi spuštala se niz toskanske brežuljke u grad, obavijen debelim zidinama, unutar kojih se račvala mreža nepravilnih uličica načinjenih u doba gotike. Plemići, veleposjednici, trgovci i obrtnici ugovarali su poslove. Grad je ostvarivao ogromne profite a znanstvenika i umjetnika je bilo posvuda. Michelagelo, Leonardo, Galileo, Machiavelli, pokretači renesanse- uživali su pod okriljem obitelji Medici. Ubrzo, uz rast bogatstva ove obitelji, rođena je i zavist. Jačale su i druge obitelji. U želji za vlašću, obitelji su istodobno kovale Lorenzovu smrt. Doznavši to, obitelj Medici se u strahu premješta u Palaču Pitti, na drugom dijelu grada. Urota biva sve jačom te se Palača spaja mostovima i tunelima iznad čitave Firenze. Zidovi firentinske katedrale pretvaraju se u labirint, sve s nadom da se loza Medicijevih produži. I tako sam, upoznajući iz dana u dan toskansku kulturu, sve se više divio umjetnosti, posebice slikarstvu i kiparstvu, a najviše arhitekturi. Lutajuci ulicama vođen spontanom radoznalošću, upoznao sam mnoge kutke ovog grada, i to one najbitnije - skrivene od očiju svakog turista. Kažem najbitnije, jer se u njima uspjeva sagledati istinska ljepota jednog od najmoćnijih renesansnih gradova. Tada sam shvatio sto znači moć jedne ideje. Grad je, naime, bio prepun ideja, lijepima i ruznima - ali nije bitno. Bilo ih je zbilja previše. Slijevale su se bistrim vodopadima a ja sam se, kao i svi studenti ovoga grada na njima redovito napajao. Jedna od ideja koju mi je pružila Firenca bila je naučiti jedriti, jer se akademskoj godini bližio kraj a nostalgija prema moru bila je sve veća. Od tog trenutka sve se smiješalo. Ljubav prema moru i umjetnosti redovito se isprepliću u mojoj glavi. Valovi stvoreni južnim vjetrovima nose ostatke renesansnih kipova. Po glavnoj firentinskoj pjaci jedrilice čine manovre, a trimarani uzlijeću uz firentinsku kupolu. Posada su im renesansni kipovi koji su odavna već napustili niše među kolonama galerije Uffizi. Dakle, upravo smo započeli s regatom. Dante i Vergilije su u vodstvu i jedni na drugog viču: - AQUA! Savonarola je zaostao negdje kod mosta. Amerigo i Cristoforo su privezali jedrilice uz Neronovu fontanu na Piazza Signoria, čekaju povoljan vjetar. Velim im ja: - Pa što vam je? Regata je već odavna započela. Blagim pokretom ruke odgovaraju: - NIHIL, NECESSARUIS EST FACERE, TRANSAT. (Pa, ništa - interesira nas samo TRANSAT)
|







Glavni i odgovorni urednik: