| |
11.06.01
Ukrcavši se u Panami na jedrilicu Hrvatska čigra da sudjelujem u 11. etapi plovidbe ČIGROM oko svijeta, nisam ni slutio kako će mi vrijeme brzo prolaziti družeci se sa morem, brodom i "sedmoricom veličanstvenih" koji su sačinjavali posadu.
Sada kada sjedim u svojoj sobi i prisjećam se pomoću dnevnih bilješki sa broda, što sam sve doživio na svom "putovanju života" možda bih da sam talentiraniji uspio napisati i knjigu. Ovako ostaju sekvence i fragmenti koji će sigurno u mojem sjećanju zauzeti značajno mjesto kako bi poslužili jednog dana za priču "dici di san bia i ča san činia".
Evo jednog takovog sjećanja.
Iza nas je gotovo 7 tjedana plovidbe. Posljednji tjedan boravimo na Marquisima u francuskoj Polineziji. Paul Gauguin koji je svijetu prenio sliku ovih otoka preko svojih ulja na platnu stvorio je vedutu koju je teško izbrisati. Prisjećam se svojih dječačkih dana kada sam maštao o dalekim obalama. Otok Tahiti zamišljao sam kao otok gdje na plažama u sijeni palma sjede oskudno odjevene egzotične ljepotice tamne puti.
Rođene samo za poziranje vjerojatno ne znaju ni pričati. Sasvim je logično da se Marko zaljubio u Solange.
Doduše Solange je znala pricati možda i prviše i premudro za jednu pravu polinežanku. (Besa, J.Horvat, op. M.š.)
Svemu je kriv taj Gauguin.
Mi smo očito zakasnili u Polineziju. Onih djevojaka sa Gauguinovih platna ili vahina kako ovdje kažu, više nema. Ove koje smo zatekli duplo su veće. Sunce od kojeg se ljepotice sakrivaju u sjeni palma ovdje je cesto iza kišnih oblaka. Sada je ocito da je vrijeme da zaboravim Gauguinovu i otkrijem svoju polineziju.
Taiohae na otoku Nuku Hivi posljednje je pristanište naše etape. Branko i ja smo odlučili da prvi napustimo ČIGRU i društvo sa broda. Jedan jedini razlog koji čuči u nama je puka znatiželja: vidjeti još koji otok.
Naš cilj je posjetiti Tahiti i Mooreu.
Branko je doduše vec tamo jednom bio. Za mene je to još jedan razlog da mu se pridružim. Treba još dosta toga dovršiti na samom brodu, ali i pripremiti za novi put. Branko još danas ostaje na brodu da se pozabavi pripremom za odlazak. Moj je zadatak da riješim avionske karte za let Nuku Hiva - Papeete/Tahiti.
Ništa jednostavnije.
Mario i Duško me prebacuju "dingijem" na obalu. Usput dogovaramo detalje kako će nam se u Papeeteu za koji dan pridužiti veći dio preostale ekipe sa broda.
Oni u trgovinu, a ja u potragu za predstavništvom avio kompanije.
Taiohae je prekrasan mali gradić smješten ili bolje reći razvucen u polukrugu velike uvale. Uvalu okrunjuju visoki strmi obronci vulkanskih planina tako karakterističnih za ovo podneblje.
Ovako nanizane kuće sa mora izgledaju kao perla, no kada pješacite u potrazi za uredom avio kompanije perla vam ne pada na pamet. Jucer sam "šetao" tražeci lokalnog umjetnika Isidore Barbea. Rekli su mi da ga je jednostavno pronaći. Dodeš do crkve, pa desno pored trgovine peta kuca. Ne može biti jednostavnije.
Da bi došao do crkve ( malo je teško prepoznati njezina sakralna obilježja ili bolje reci treba ih pročitati sa natpisa na građevini ) potrebno je "samo" pola sata sa jedne strane vale na drugu, te otprilike još toliko do pete kuće poslije trgovine. To me iskustvo naučilo da se pripremim za traženje ureda. Ovaj puta nije bilo tako teško pronaci zgradu. Bilo je daleko interesantnije u zgradi pronaci ured avio kompanije.
Na besprijekornom zagorskom objasnio sam svoje želje.
Kako službenica sa obaveznim hibiskusom iza uha, odlicno govori oba dva jezika
( francuski i polinežanski ), odlucili smo da cemo se bolje sporazumjeti na engleskom koji oboje govorimo katastrofalno loše. Rezime našeg dogovora je bio da joj platim karte u Cff ( to je njihov novac - po izgledu nešto slicno tolarima, ali sa još više "slicica" ). Pošto ja te " slicice" nisam imao, uputila me u banku koja je naravno tu blizu. Sav sretan što sam od prve pronašao banku koja je uistinu bila blizu, nadobudno uhvatim za kvaku ulaznih vratiju banke. Zatvoreno.
Piše da radi od 8,30 - 12,30 h. Sada je otprilike 8,45 h. Cinjenica da sam ja bio jedini zainteresirani za ulazak u banku nagnala me na pomisao da nisam možda dobro pomaknuo sat.
Zadnjih dvadesetak dana stalno smo pomicali kazaljke, mora da sam negdje pogriješio. Ubrzo se uvjeravam da je moj sat ispravno "baždaren". U prostoru banke iza prozorskih rešetaka nalazi se zidna ura koja je "kompatibilna" sa mojim.
OK, gazda je zaspao. Jedan đir i evo mene ponovno pred vratima banke za otprilike petnaestak minuta. Ovaj puta vrata su otvorena. He he, stvar hoda. Ulazim unutra.Ne možeš vjerovati. Radi jedan šalter, a ja sam trideseti ili cetrdeseti na redu. Imam osjecaj da se unutra nalaze svi stanovnici Taiohae. U trenutku kada sam donio svoju zabezeknutu facu u prostor banke, svi njihovi pogledi bili su uprti u mene. Nitko nije govorio, ali samo na trenutak.
Vec sljedeći moment svi su prasnuli u smijeh te se ponovno okrenuli jedni drugima i nastavili pričati, dobacivati i smijuljiti. Jedna jedina nervozna i ljuta osoba ovog šarolikog društva bio sam ja. Srecom ne zadugo. Vedrina njihovog duha, ležerno ponašanje, te opcenito topla atmosfera zarazno su prešli i na mene. Zapravo sve ovo pišem kako bi pokušao dočarati samo jedan detalj razlike izmedu naših kultura. Utjecaji evropske kulture na polinežane vidljivi su na svakom koraku. Gotovo da su prihvatili sve što je dopremljeno brodovima, ali na način svojstven samo nijima.
Obukli su donji veš pa preko njega odjenuli pareu (tradicionalna šarena tkanina pravokutnog oblika koja se raznom tehnikom vezanja pretvara u odjevni predmet). Pretjerano se udebljali prihvativši svinjentinu kao vlastitu kulinarsku tradiciju. Prihvatili svaku vjeru koju bi im misionari donjeli da bi je zatim maksimalno obogatili muzikom i pjesmom. Sasvim mala količina piva ili vina od njih napravin smješne gorostase. Jednom rijecju od bivših kanibala postali su ovisnici o mobitelima, Piaggia skuterima, surf daskama i pizzi.
- Ja sam pojeo posljednjeg kanibala ! - u šali je jednom rekao naš skiper Dudo.
Zapravo je taj montipajtonovski nacin opisa stanja duha najbliži istini koja se danas dogodila u Polineziji. Evropska se "kultura" asimilirala duboko u polinezijsku. Rezultat je vidljiv na nizu svakodnevnih detalja. Duboko se nadam da će tako i ostati. Bilo bi neoprostivo da se potpuno pretvore u ono što mi zovemo europejce.
Svo vrijeme mojeg boravka u Polineziji nastojao sam što više uočiti te razlike koje su mi postajale svakim danom sve simpatičnije i draže.
Zamislite službenika na šalteru banke, pošte ili nekog predstavništva uredno obučenog u klasičano odijelo koji ima besprijekorno istetovirane ruke ili lice.
To isto vrijedi i za žene u tim istim uredima ili trgovinama osim što bi nerijetko na svojim radnim mjestima bile i bose. Vozeći se međugradskim autobusima po Tahitiu nikada nisam primjetio nervozu ili vidio loše raspoloženog putnika. Ujutro u vrevi jedne od najživotopisnijih tržnica koje sam vidio u svom životu ili navecer šetajuci glavnim gradom Polinezije Papeteom, morate osjetiti toplinu i vedar duh tih ljudi koji nikada ne pokazuju nervozu i nepotrebnu žurbu toliko svojstvenu nama.
U Taiohaeu na Nuku Hivi zamjetio sam trojicu "komunalaca" koji su svaki dan do podneva prali trg, meli ga, praznili koševe za smeće. Poslije podne ili pred zalaz sunca vratili bi se ponovno na taj isti trg sa akustičnim instrumentima u pratnji svoje djece i vahina. Sjeli bi ispod nadstrešnice i svirali. Klinci bi "zuji" okolo, "kupali gliste" na obližnjem molu dok bi se vahine zarazno smijale.
Pitali su me odakle sam.
- Iz Europe. - odgovarao bi lakonski ne želeci ih dovesti u neugodnost slabe informiranosti.
No to njih ne bi zadovoljilo.
- OK. Iz Europe, ali odakle ? - uporno bi inzistirali.
- Croatia ! - Evo vam kada baš inzistirate.
- Aaa Suker ! - zakljucili bi slavodobitno.
Možete zamisliti tko je bio više iznenaden.
Kviz bi tu završio, a pjesma bi se nastavila gdje je malo prije prekinuta.
To je moja Polinezija. Polinezija kakvu sam ja doživio.
Pa ipak, za sve je kriv taj Gauguin.
Tomislav KOVAČIĆ
F O T O P R I Č A
 |  |
Slika
1
Otok Bartolome je jedan od manjih na Galapagosu.....
| Slika
2
....sa malo stanovnika. Ovi bi bili dobri kada bi završili u loncu, no ipak je ovo Nacionalni park.
|
 |  |
Slika
3
Samo polako momci. Život je dug. (Santa Cruz, Galapagos)
| Slika
4
Na Galapagosu vulkane broje tisućama. Ovdje je jedan od većih.
|
 |  |
Slika
5
Tipično sidrište Galapagosa. I ova ptičurina se smije činjenici da je prvi zaklon od vjetra i valova tek 500 milja daleko.
| Slika
6
Raspored dužnosti u kuhinji je ozbiljna stvar...
|
 |  |
Slika
7
....jer djelo tek slijedi. U nedostatku utega Mario bilda sa loncima.
| Slika
8
Umjesto da spava u ovim udobnim krevetima....
|
 |  |
Slika
9
više preferira kormilarnicu. Heroji Pacifika ocito su umorni nakon 26 dana non-stop jedrenja
| Slika
10
Ljubav, pardon..... tetoviranje je bol.
|
 | |
Slika
11
Specijalni dopisnik Varaždinskih novina i Morskoga prasca javlja se izravno sa Francuske polinezije-Tomislav Kovačić
|
|
| |
 Natrag
na stranicu 11.etape
Natrag
na stranicu sa Rutama i terminskim planovima
Natrag
na početnu stranicu
|
|
Glavni i odgovorni urednik: 