Tonka Alujević: Black points lipanjske đite

Autor MP

Ponedjeljak, 30 Srpanj 2001 16:00

Natrag na početnu stranicu PROJEKTA ISSA

	Black points lipanjske đite piše: Tonka Alujević objavljeno: 30.VII 2001.

	Najlipše se odvezat! I guštat! Ovoga puta su sa nama na Issi "morski praščići". Njih četiri. I tako mi guštamo. Najprije kupujemo provištu. "Vaga vam je ispravna, budite bez brige" kažu kao da je normalno da je vaga neispravna. Hoćemo promijeniti novac . Piše: otvara u 8, čitaj 9. I dok nabrajamo što smo sve zaboravili stigli smo u jednu od nedirnutih dalmatinskih uvalica i zato joj ne recimo ime. Jeli smo, kupali se pa odlučili skupiti svo smeće sa žala. Pet velikih vreća odnijeli smo, na povratku, u kontejner obližnjeg gradića. "A zašto ste nama donijeli to vaše smeće iz broda?" – kaže gradić. Mi nismo kazali ništa. Onda smo se vezali u marini na istome otoku. Restoran ne radi. Kafić ne radi, jer vlasnik je zaspao. Zato samoposluga radi, ali kakva je bolje da je i ona zatvorena. Odlazimo na drugi otok. U plovidbi, pod žutim genakerom, čitamo žute vijesti. Kako je Marina Frapa dobila Plavu zastavu. Marina Frappe od jagoda kako je od milja zovemo zbog njene ružičaste boje jedna je krasna mješavina venecijansko-zagorsko-meksičko-dalmatinsko-bavarskog stila sa bijelo crvenom šahovnicom. Ako dodamo još i prirodnu devastaciju eto motiva za svaku pohvalu i nagradu. Marina Frapa Sidrimo u uvali koja je dio Parka prirode. Tu je čovjek kupio teren pa je normalno da tu po vlastitim nacrtima i gradi. Najprije septičku jamu koju će smjestiti 3 metra od mora. Ako slučajno pitate građevinskog inspektora hoće li izaći na teren on će vam reći kako je to vrlo teško jer mu županija ne može platiti benzin za auto. Inače kad ga nema u kancelariji kažu kako je na terenu. Uostalom, idemo se okupati. Tko zna hoćemo li to moći i sutra na ovom istom mjestu jer Issa ne voli mutna mora. Pred večer evo nas na jednom od Dream pointa okrenutog jugu i ćudljivom pelagosu. Najprije smo blagovali u kreacijama ovoga antirestorana i uživali u pričama književnika koji je od života na pučinskom otoku napravio cijeli jedan projekt, a onda nam se u noći punog mjeseca ježila koža od priča o inovacijama za izlovljavanje odnosno istrebljivanje ribe. Niz sofisticiranog alata je poduži, poput onog za rovanje po dnu, elektro-šokova pomoću kojih se love škampi te metoda kojima se jastozi mogu loviti onda kada se mrijeste ali se zato ne love onda kada bi se mogli loviti. Ali, zato ako slučajno neka starica ima i metar mreže ista joj se ima zaplijeniti. Neka je i dalje sve po propisu. Sutradan je zapuhalo. Mi smo Issu vezali sa devet konopa ko liliputanci Gullivera, a onda naravno nastavili ne spavati. Jer u kanalu je bilo šezdesetak čvorova a u gradu još nisu postavili muringe. Nema veze, postavit će se već nekako. Sami od sebe. Na povratku, u pola kanala spominjemo sve one lijepe trenutke koji su se dogodili na ovoj điti i koje smo namjerno prešutjeli. Sustižemo jedrilicu koja ne jedri već ima zamotana jedra. Ili ne zna ili neće. I zato se ljulja ko tikva. Na kraju ljubimo "morske praščiće" i oni ljube nas. Ne, na kraju sam u trafici na rivi. Komentiram, više sebi u bradu, neveru koja je prije tri dana uništila ribarske brodice. Netko govori kako nema veze i kako je važno da ljudima nije ništa. Ali brodovi su isti ka i judi kažem. U stvari to kaže Toma Bebić. A ko će više dat Tomu. Tonka Alujević