Pri procjeni neke akcije prvenstveno se ima na umu sasvim određeni pothvat pružanja pomoći. Naime, u riskantnom životu na moru ona divna uzajamnost i solidarnost u nevolji dolazi do izražaja znatno češće nego u drugim profesijama. Više nego bilo tko drugi, pomorci će jedan drugome spremno priteći u pomoć, stavljajući pri tome često puta i vlastiti život na kocku. Slični trofeji povremeno se dodjeljuju najodvažnijima još u nekim pomorskim zemljama, mahom nešto dulje pomorske tradicije, ali i sveobuhvatnije trgovačke i ratne mornarice. Pa ipak, do nekih međunarodnih priznanja vinuli su se, ravnopravno rame uz rame, i mnogi hrvatski pomorci. To se događalo pogotovo u minuloj epohi brodova na jedra, ali i nešto poslije u savezničkim konvojima Drugog svjetskog rata. Upravo ta njihova požrtvovnost čini plovidbu preko Sedam mora pozivom časnih ljudi, čija imena ostaju zapisana zlatnim slovima u našoj bogatoj pomorskoj baštini.
HRABROŠĆU PREKO SEDAM MORA
Plava vrpca “Vjesnika” prvi je put dodijeljena u Dubrovniku 1966. godine mornaru Augustu Zahariji iz Vranjica kod Splita. On je, izlažući se velikoj opasnosti, skočio u more s motornog jedrenjaka “Mokošica” kako bi spasio brodolomce s potopljenog broda “Roko”. Šačica promrzlih i iscrpljenih mornara držala se posljednjim snagama za vrh jarbola napola potonulog broda, kad im je odvažni Zaharija s “Mokošice” pružio ruku spasa.
U tijeku svih ovih godina aktivnog praćenja i nagrađivanja široke lepeze sudionika pojedinih podviga na moru, bilo je zaista sjajnih i neponovljivih primjera nesebičnog pružanja pomoći u posljednji trenutak. Već samo nabrajanje onih koji su u međuvremenu zaslužili pojedinačni ili momčadski trofej Plave vrpce “Vjesnika” dalo bi nam dovoljno gradiva za “sabrana djela” mornarske solidarnosti u nevolji. Među njima bilo i pomoraca i ribara i svjetioničara, i vrsnih jedriličara i mladih sudionika Domovinskog rata itd.
Plavu vrpcu “Vjesnika” zaslužio je 1967. godine i jedan strani državljanin, Nizozemac Cornelius Brouwer, prvi časnik palube s motornog broda “Schiekerk”. On je sudjelovao u spašavanju brodolomaca s motornog broda “Trebinje”, zahvaćenog požarom oko trisuto nautičkih milja od južnoafričke luke Durban u Indijskom oceanu. Monsun orkanske jačine prevrnuo je jednu od splavi za spašavanje s našim brodolomcima. Odvažni Nizozemac skočio je u hladne valove oceana kako bi pomogao najstarijem mornaru, ali je pri tome i sam smrtno nastradao. Plava vrpca “Vjesnika” dodijeljena mu je posmrtno i predana njegovoj ožalošćenoj obitelji. Posada “Schiekerka” je krajnjim naporom uspjela izvući iz mora svih četrdesetak hrvatskih mornara. Zbog toga je bila predložena i za momčadski trofej, koji je inače te godine pripao posadi motornog broda “Ljutomer”.
Njegovi vrijedni i požrtvovni mornari uspjeli su, nakon punih pet dana gotovo uzaludnih nastojanja, ugasiti požar na svome brodu negdje na Atlantiku oko 700 nautičkih milja od najbliže obale i sretno uploviti u Dakar.
NA BRANIKU SLOBODARSKOG GRADA
Prije deset godina, u rujnu 1991. šačica odvažnih mladih Dubrovčana otisnula se s nekoliko brzih glisera na more, probijajući višemjesečnu jugo-mornaričku opsadu svojeg voljenog Grada. Bila je to jedina veza izoliranog najjužnijeg dijela slobodne Hrvatske s maticom. Prvi naoružani gliser nazvan je “Sveti Vlaho”, kojemu su se složno pridružile ostale munjevite brodice nešto prisnijih ovozemaljskih naziva: “Rado IV”, “Baldo Kosić”, “Fucker”, “Ti”, “Boma” i “Vedrana”. Bili su preko noći naoružani engleskim strojnicama, minobacačima i minama usmjerenog djelovanja.
U vrlo kratkom ratnom razdoblju os rujna 1991. do ožujka 1992. godine formiran je poseban Odred naoružanih brodova Dubrovnik-Ston. U njegovom borbenom sastavu bile su 22 dobro opremljene brodice raznih veličina s više od stotinu vrsnih pomorskih dragovoljaca. Taj samonikli Odred bio je jedan od najvažnijih činitelja uspješne obrane Dubrovnika. Danonoćno su prkosili agresoru, vješto izmicali zamkama u priobalju, gasili požare, te po najtežim vremenskim prilikama prevozili ranjenike i poginule, zavaravali neprijatelja i uspješno ga napadali.
Ti odvažni mladići bili su predloženi za Plavu vrpcu “Vjesnika” već te sudbonosne 1991. godine, ali su njihove diverzantske aktivnosti iz razumljivih razloga morale biti “prešućene” zbog vječno budnog neprijatelja, koji je na njih bezuspješno vrebao na svakom koraku. No, zato su samo godinu dana poslije u zagrebačkom hotelu “Esplanade” proglašeni dobitnicima momčadskog trofeja Plave vrpce “Vjesnika” za 1992. godinu, koji im je svečano dodijeljen u znak neizmjerne zahvalnosti i priznanja cjelokupnom Odredu od 117 mladih Dubrovčana.
Svi su oni u najpresudnijim trenucima Domovinskog rata na “okovanom” moru tješili, hranili i branili svoj Dubrovnik, njegov puk i ponos. U danonoćnim aktivnostima prešli su 40.000 nautičkih milja, prevezli oko 6000 vojnika i civila, stotinjak ranjenika, te prenijeli više od 2000 tona raznih tereta: oružja, municije, goriva, hrane i lijekova.“Ako itko pomisli da je nemoguće oružjem dokazivati svoju humanost, razuvjerit će ga upravo podvizi ovih mladih hrvatskih mornara”, rekao je glavni urednik “Vjesnika” Radovan Stipetić.
Odlukom Odbora te je godine dodijeljen samo trofej za momčadske podhvate, a prigodnoj svečanosti prisustvovao je prvi put i ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinić.No, unatoč nedvojbenim zaslugama u Domovinskom ratu na našem slobodarskom Jadranu, ni jedan pripadnik Odreda naoružanih brodova Dubrovnik-Ston nije dobio ni časnički vojno-pomorski čin ni bilo koje ratno odlikovanje.