Tko je zamislio utrku Vendée Globe?

Originalna ideja je potekla od skupine navigatora, uglavnom Francuza, koji su u to doba sudjevlovali na tzv. Boc Challenge utrci, samačkom obilasku svijeta s prekidima, što je stajalo mnogih dodatnih, po njima nepotrebnih troškova. Prvi je ideju pretočio u realnost Philippe Jeantot, dvostruki pobjednik navedenog trkačkog iskušenja, uz nesebičnu pomoć francuske regije Vendée. Podsjetimo da je Vendée regija sa svojih 250 km obale izuzetno jaka u turističkom i nautičkom smislu, te da je ovdje koncentriran popriličan broj proizvodjača brodova, uz ostale pomorske aktivnosti koje dopunjuju sve popularniju kvalitetu života na širem području: pomorsku biologiju, charter, škole i druge centre naprednih tehnologija. Neobičan detalj je i to što je Philippe u prvoj utrci Vendée Globe bio ujedno i sudionik i organizator. Od prve utrke 1989. godine, bilo je nekoliko izdanja, uglavnom u ritmu svake četvrte godine: 1992, 1996-97, 2000 i ovogodišnja. Do današnjeg dana to je ostala najteža i najzahtijevnija samačka utrka.

Koliko je zapravo duga Vendée Globe ruta i da li je njen izbor slobodan?

Vendée Globe nije najdulja utrka, ta titula i dalje pripada VOR-u, iako on nije samačkoga tipa (uz druge razlike). Za slijedeće izdanje VOR-a će trebati prejedriti kakvih 31.000 milja! U teoriji, prema računici WSSRC-a (medjunarodna institucija koja verificira rekorde u jedriličarskom svijetu), najkraći mogući put od polaska iz Sables-d'Olonne do povratka u isto mjesto (oko Antarktika) je 21.760 milja. U praksi, zbog meteoroloških uvjeta (npr. izbjegavanje plutajućih santi leda na dalekom jugu ili zaobilazak anticiklonskog područja St. Helens u južnom Atlantiku), sudionici obično prevaljuju nešto dulji put, odprilike 23.400 milja.

Prolazak uz tri legendarna rta (Dobre Nade, Leeuwin i Horn) ne ostavlja previše mjesta alternativama i filozofiranju, iako je od 1992. godine najjužniji dio rute donekle podlegao pravilima kojih se svi moraju držati. U prvom izdanju utrke, 1989, Alain Gautier je hrabro i drsko zajedrio čak do 65 stupnjeva na jug (za usporedbu, Rt Horn je na 57 stupnjeva), ploveći danima medju brojnim ledenjacima, što je znatno skratilo put koji je trebalo prijeći. Zbog brojnih incidenata i ekstremne opasnosti ovako izabrane rute, kako tom prilikom tako i kasnije, sada su južni dijelovi puta označeni fiksnim i obaveznim "vratima", GPS pozicijama ili waypoint-ovima kroz koje je prolazak obavezan.

Ima ih čak pet. Na taj način se željelo izbječi pretjeran silazak (opravdano nazvan samoubilačkim) u opasne, hladne i olujne vode daleka juga gdje su se navigatorski manovri, čak i za samce takvog kalibra, pokazali prezahtjevnim: zbog plovećih gromada leda, danima treba bez prestanka pratiti radar, a one najopasnije nazvane growlers-ima (raznorazni komadi svakakvih veličina, no uglavnom manji, koji opako plivaju ispod površine) ionako nije moguće primijetiti u uvjetima teškog mora i slabe vidljivosti. Ti komadi su dovoljno moćni da pri većim brzinama broda bez teškoće potope bilo kakvo plovilo s karbonskim oplatama. Postoje i drugi razlozi da se zabrani pretjeran silazak na jug: iako organizatori imaju "svoje ljude", specijaliste za potragu i spašavanje čak i u Australiji, efikasno organiziranje spasilačkih službi nije moguće ako se unesrećeni jedriličar nalazi mnogo dalje od 1000 milja od australske obale. Trenutna službena ruta teoretski omogućava dolazak sa australskih obala na lice mjesta za 3-4 sata.

Da li su mitski Rt Horn i druga mjesta toliko opasna kakvim ih se prikazuje?

Najjužnija točka južne Amerike, Rt Horn, pruža se do 57. stupnja na jug i to je najbliže kopno antarktičkoj kontinentalnoj masi. Zajedno s antarktičkim kopnom, Rt Horn formira određeno usko grlo prolasku gigantskih valnih masa koje haraju područjima 40-ih i 50-ih paralela pod utjecajem snažnih vjetrova koji pušu pretežno istim smjerom na nesmetanom kružnom putu oko zemlje. Uz to, uz obale Ognjene Zemlje se morsko dno brutalno diže s nekoliko tisuća na samo nekoliko stotina metara, što pridonosi formiranju impresivnih i prijetećih valova koji se redovito lome, pogotovo za vrijeme oluja koje ovdje divljaju u prosjeku 300 dana u godini. U tim uvjetima ova područja postaju izuzetno opasna. Iako tokom Vendée Globe nije bilo većih ni dramatičnih incidenata oko Horna, neki sudionici su nažalost malo dalje platili opasne hirove Pacifika: Gerry Roufs, Jacques de Roux i ostali su bili uhvaćeni u moćne depresijske sustave s vjetrovima od preko 80 čvorova i ogromne piramidalne valove križanog mora, čija je visina dosezala i do 30 metara. No, upravo takvi ekstremni uvjeti su i doprinjeli legendi Vendée Globe utrke... Roufs (1996-97), Burgess (1992), itd. su dali danak utrci svojim životima, a na često postavljano pitanje "kakve su šanse jedriličaru koji na toj utrci padne u more" se uglavnom sliježe ramenima... Iako 70% svoga vremena provode u unutrašnjosti broda (prepuštajući navigaciju autopilotu i ostalim sofisticiranim elektroničkim sustavima), a kad su na palubi su naravno vezani, u rijeđim slučajevima rizika, tehnička dostignuća novijeg datuma daju sudionicima nekakvu, bar teoretsku nadu, unatoč činjenici da je sve to u praksi teško provedivo. Jedan od takvih sistema, na primjer, se sastoji u sustavnom nošenju malog predajnika koji je u stalnoj komunikaciji s prijemnikom na brodu. U slučaju pada u more i udavljavanja broda, čim prijemnik izgubi signal (dometa nekoliko desetina metara), automatski se aktivira autopilot koji brod postavlja u zaustavni položaj. To navodno čovjeku u moru ostavlja teoretsku mogućnost da dopliva do svog broda. Koliko tako nešto može zaista biti od pomoći u ekstremnim uvjetima, svakome je jasno... Dakle, zasad čudotvornog rješenja nema!

Komentari (0)

Napišite komentar