Trinaesti srpnja, nije bio petak, bio je četvrtak, nakon višemjesečnog traženja biti svog postojanja, umoran od svega ovaj krasan primjerak tradicionalne drvene brodogradnje simboličnog imena CRUX ( bit ), bit svog postojanja našao je legavši na dno zadarske lučice Vitrenjak.

Agonija umiranja trajala je godinama.Doveden od svog vlasnika iz, sudeći po registarskoj oznaci (OŠ) Omiša, godine je provodio na mrtvom vezu usred uvale nedaleko Vitrenjaka kao stanište galebova koji su na njemu našli utočište i osmatračnicu plijeneći pogled onih rijetkih prolaznika - pješaka (zaljubljenika u tradicionalnu drvenu brodogradnju).

Plutao, plutao i nakon svega napunjen jesenskim kišama utonuo u more, da bi ubrzo nakon toga bio „ispalja“ i dotegljen u Vitrenjak na privremeni vez zadarskog jedriličarskog kluba USKOK . Potom se pojavio u slici i tekstu na oglasnim stranicama Burze nautike i Mora.

Kupci su dolazili i odlazili,vrijeme prolazilo.
Cijena, visoka ili niska ...nebitno (trinaest tisuća ondašnjih maraka) za jedrilicu koja bi po svojim linijama,gradnji i patini sudeći trebala imati svoje mjesto, ime... u sada već izumirućoj tradicionalnoj hrvatskoj drvenoj brodogradnji.

Usputno rečeno, škver u Virovitici (na samoj obali Jadrana gdje leži i sama Virovitica?!) prihvatio se gradnje drvenih jedrilica-jahti . Jedrilice tipa ... dopadljive kvalitetom i dotjeranošću svoje izrade (manjom cijenom) projektom istina nemaju veze s tradicionalnim linijama hrvatskog podneblja, ali se rade i grade ....i to u Virovitici (ovo je već tema za jednu drugu prigodu).
U svijetu postoje udruženja koja se brinu o postojanju i opstanku svakog pojedinog primjerka klasične brodogradnje.Kod nas se uvozi stranjska plastika i bofl u ogromnim količinama za ogroman novac,a stari brodovi(čast izuzetcima) se prepuštaju nemilosti vremena ljudi i njihovih vlasnika.

Bilo kako bilo, kupci kako su došli tako su i otišli, a došao je i kraj danima spokojnog plutanja na uskokovom vezu. Počela je agonija seljenja .
Govorim o agoniji broda ( ne vlasnika) jer je ona za svakoga tko ima u genima iole ljubavi za drvene brodove više nego očigledna .

Prije nekoliko mjeseci pokušao je naći dom na gatu zadarskog jaht kluba, prvo s jedne strane, pa onda s druge strane, pa nedugo potom uz tridesetak metara boka podrtine broda koja sad već desetljećima predstavlja „ukras“ porata, da bi se prije nepunih mjesec dana, prognan odasvud pokušao skrasit na mrtvom vezu uz sam rub školja na teritoriju zadarskog jaht kluba....Koje li greške....mada kad si beskućnik,onda ti se i ovakvo rješenje u trenutku čini spas...nije velika dubina, ako i potone, neće daleko, a nadomak je vezova i njihovih vlasnika, prilaznog puta, što bi u nekoj drugoj pomorskoj državi trebalo ulijevati nadu spasa od najgoreg......koje li greške!

I došla je noć trinaestog, more se za oseke snažno povuklo, kolomba je sjela, brod se naginjao i naginjao, što je bez sumnje trajalo ,zagrabio mora, što je opet trajalo, napunio se i legao na počinak ...na dno Vitrenjaka

Prošlo je nekoliko dana.
Domaći svit (pomoraca i judi od mora)navikao se na novonastalu sliku, tek bi poneki rijetki onako uzgred dobacio prijatelju s onkraj gata.... „Ee, a zagrabija je mora, a što se tu može“ - koje li velike rečenice domaćeg svita od mora.
Kako je ta agonija trajala, jer i samo povlačenje mora traje, pa grabljenje mora mic po mic isto tako traje, tako je naprosto nemoguće da od desetaka ljudi, vlasnika više desetaka brodova na gatu i ostalih nitko nije tu agoniju imao prilike vidjeti u više faza, ako ne i mirno promatrati od početka do kraja.
Nije tu bila potrebna neka akcija spašavanja širokih razmjera, za jude od mora trebao je bit logičan samo jedan potez, ne učinivši ništa više....samo odriješiti konope koji su brod vezivali za kraj i sputavali ga da se u nadolazećoj oseki sam ispravi i odpluta, da si sam pomogne.U nekim drugim prigodama,već viđenim iz prikrajka, takav jedan potez ne predstavlja ništa novo...primjerice, kad ti se netko stran ili netko tko ti nije drag veže na tvoje misto, odriješiti mu cime, vezati ga uz nekog drugog, ostaviti na sidru, odvući ga na mrtvi vez (ako recimo ne plaća vezarinu) već su viđeni predlošci.

Ovdje je situacija drugačija....nije postojao nikakav interes materijalne prirode, nikome nije smetao u njegovom „posjed“....trebalo je samo pomoći BRODU...nešto što je kroz stoljeća hrvatskog pomorstva bio zakon, a ne samo ljubav prema brodovima.....i pri tome nije uopće važno tko je vlasnik toga broda, nije važno da li se s njim slažemo ili smo na pasmater.
Bitno je samo spasiti brod od najgoreg a kasnije mehanizmima( nepostojeće )pravne države rješavati njegov status.

U poratu u kojem vezove „čuvaju“ kojekakve rugobe, podrtine, ispuhani gumeni čamci i kojekakvi primjerci dokazivanja vlasništva nije bilo mjesta za jednu lijepu drvenu jedrilicu tradicionalnih linija ....JER VEZ KOŠTA, JEBEŠ TRADICIJU i bolje ga je zapuniti stranjskom plastikom, oktanima, boflom i kojekakvim smećem nego na vlastiti „trošak“ očuvati jedra i tradiciju.

Komentari (0)

RSS feed Comments

Napišite komentar