Imao sam prilike dva puta oploviti grčko Jonsko more: jednom u srpnju, drugi put u kolovozu. Koje li razlike!

Dok su u srpnju uvale i lučice (jer marina u Grčkoj gotovo da i nema) bile sasvim podnošljivo popunjene, a sastav nautičara bio je šarolik - čuli su se razni evropski jezici, a brodovi su vijali razne zastave, u kolovozu, u toku famoznog talijanskog FERAGOSTA, sve je bilo poplavljeno i preplavljeno Talijanima!

Glasni i preglasni, uvijek neumorni u dovikivanju, uvijek s upaljenim i glasno podešenim VHF radiostanicama, uvijek s generatorima za struju u pogonu, koji ne samo da besmisleno rondaju kada bi svi okolni “normalni” nautičari željeli u miru počinuti, već i dime i smrde, ravno u kokpit susjeda...

No, ako su to njihove nacionalne osobine, koje bi dobronamjerni komentator (što ja nikako ne mogu biti poslije svih iskustava s njima),mogao nazvati “viškom južnjačkog temperamenta”, što reći na njihov apsolutni manjak bilo kakvih nautičkih znanja, osim nabijanja gaščine vani, na moru, kada svojim prevelikim motornim jahtama, jureći kraj nas “bijedno sporih jedriličara” na što manjem razmaku, pokušavaju da nas potope valovima koje u jurnjavi stvaraju!

No, ulaskom u luku ili dolaskom na sidrište, počinju problemi kojima naprosto nisu dorasli, uza sve svoje stotine konjskih snaga, sav sjaj i visoki Fly-bridge...

Sve počinje dovikivanjem s Talijanima koji već jesu na vezu... pršte savjeti... gestikuliranja... kazalište u kojem sudjeluju svi članovi svih talijanskih posada u blizini.

Svatko, naravno, ima svoje originalno mišljenje što bi trebalo činiti da se akcija “PRISTAJANJE” uspješno i pobjedonosno završi. Badava je situacija potpuno jednostavna: vjetra ili struje koji bi zanosili brod nema, mjesto na obali postoji; treba naprosto na dovoljnoj udaljenosti spustiti sidro (pazeći protom na smjer sidrenjaka susjeda da bi se izbjeglo križanje sidara) i laganim gasom krmom prići obali, dobaciti konope...

Stvari se, međutim, odvijaju po “talijanskom scenariju”. Jahta koja bi željela pristati na slobodno mjesto, prvo se vrti amo-tamo (naravno, uvijek s velikim gasom, trzajući se naprijed - natrag “što dinamičnije”). Svi Talijani na okolnim jahtama ili na obali sudjeluju u happeningu, dajući upute, pružajući ruke ili čaklje da uhvate dobačeni konop i sl.

Na samoj jahti, svi su se ustrčali. Sam ponosni vlasnik, visoko na Fly-bridgeu, drlja po komandama - potpuno nesuvislo, naravno, dok sin ili supruga na pramcu treba u danom času spustiti sidro. Ostali ili trče amo - tamo ili se guraju oko “sidraša”, gledajući preko njegova ramena kuda će sidro pasti i što će se dogoditi...



Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, sidro je konačno spušteno, naravno - na krivo mjesto, tako da se sidrenjak križa barem sa 1 - 2 susjedna sidrenjaka. Vlasnici tih susjednih jahti bijesno gestikuliraju, no našeg junaka to prividno ne dira. On otpuhuje dimove svoje cigare (koju je zapalio samo za ovu predstavu - inače puši obične cigarete), i nehajno gleda prema obali. No, tu je gospođa vlasnica - najčešće ružno, debelo stvorenje u smjelom dvodijelnom ružičastom kupaćem kostimu, lajavo do zla boga, koja se upušta u svađu sa susjedima koji se usuđuju protestirati. Ostali gledaoci se također uključuju, priklanjajući se čas jednoj a čas drugoj strani u sporu...

Ako je protest usidrenih jahtera ipak prejak, vlasnik naše jahte “popušta”, prezirno otresajući pepeo svoje cigare “po onima dolje” i sprema se ponoviti cijeli proces sidrenja. Pri tome, naravno, iščupa nekoliko susjednih sidara svojim sidrom a ako je luka manja i prekrcana, po mogućnosti nabije par plovila s druge strane, tek onako, malo - da se vidi tko je ovdje gazda... Stvar, dakle, postaje zaista interesantna i nema promatrača koji ostaje ravnodušan...

“Naš” jahter , nakon par nesuvislih pirueta svojim plovilom, konačno zauzima “borbeni položaj”, pramcem prema van, krmom prema obali, i sidro može biti spušteno na svoj definitivni položaj... naravno - još gori nego pr vi put, ali sada više nitko ne protestira, svima je sve jasno (osim samom našem jahteru i njegovoj posadi), i žele da se ova nautička tragedija u nekoliko činova, konačno dovede do raspleta i kraja...

Sidro je spušteno,, jahta se je ugurala na svoje mjesto, na susjednim brodovima svi su je rukama i nogama, odguravali što dalje od svojih plovila, da bi grebanje i ostale sitne kozmetičke štete bile što manje...

Nakon barem polusatnog petljanja s konopima, jahta je i privezana. Naravno - preblizu obali, da bi njeni nespretni, debeli korisnici lako i bez iskakanja mogli doseći obalu. Pošto se nitko nije sjetio u međuvremenu dotegnuti sidrenjak, koji mlohavo visi s pramca, već prvi prolaz nekog većeg plovila - najvjerojatnije i opet Talijana, nabit će jahtu “ne

našeg jahtera” u betonski molo i odbiti malo plastike sa krme... No - to su već sitnice na koje se nitko ne će osvrtati.

U nastavku programa slijedi: paljenje strujnog generatora (leda u frižideru uvijek mora biti, to je u nautici apsolutno najvažnije), paljenje radija (muzika) ili VHF radio stanice (šištanje i nesuvisli razgovori), tako da od eventualne tišine posade susjednih brodova ne bi pale u depresiju...

Dolaskom slijedeće talijanske jahte, cijeli show se ponavlja, uvijek s novim atraktivnim umjetničkim detaljima. Jedino je dernjava ista.

Do večeri sve je gotovo. Svi Talijani su uplovili, posvađali se ali i pomirili, nadovikivali se s broda na brod i sada se događa najvažniji dio plovidbe: odlazak na večeru!

Malobrojni susjedi - netalijani, koji će skromno povečerati na svojim plovilima, mogu malo odahnuti; prividan mir (ako se izuzmu generatori i radiostanice koje su ostavljene da rade...) zavladati će rivom - ali ne za dugo: slijedi povratak s večera, iz raznih taverni, ponoćno dovikivanje s broda na brod, zatim odlazak jedni drugima još na posljednje piće prije spavanje, t.zv. “čašicu razgovora”, od čega nitko u susjedstvu ni oka neće moći stisnuti. Nakon prve, druge i daljnje čašice, počinje kihotanje i drugi znakovi zaista dobrog raspoloženja, pa tome treba dodati i malo muzike, zbog atmosfere... Mlađim članovima jahterskih obitelji sve je to pomalo dosadno, ako nisu otišli u disko, onda se zasigurno vozikaju rivom amo tamo na “Rent a bike” motociklima koje su još popodne iznajmili...

Negdje pred zoru, kad prve ptice pjevice započinju svoj jutarnji poj, uvalom ili lučicom konačno zavlada mir... Slomljene umorom, ali i obilnim večerama i pićem, posade talijanskih brodova konačno, jedna za drugom padaju u san... Mir preplavljuje cijelo mjesto ili sidrište... mir koji će potrajati sve do podneva, kad će se svi probuditi da bi nastavili sa svojom predstavom, pravom talijanskom operom, koju će tek neupućeni nazivati - nautikom.