Suton već pada.
Križamo niz umirući maestral ,ciljajući po desnom boku zeleni bljesak svjetionika na ulazu.
Još malo,možda pola milje,pa okret u vjetar i tu smo .
Pogledom obuhvaćam mirnu površinu lagune koja se u odbljesku tonućeg sunca ljeska kao papir u koji je umotana čokolada .Već se naziru bove na polupraznom sidrištu.
Tu i tamo koji jarbol, mali motorni brodić na suprotnoj strani lagune ,svjetla nekolicine kućica Bljesak svjetionika koji od sunca preuzima gvardiju i tonuća zvijezda ,zastali su trenutak jedno nasuprot drugom odmjeravajući snage .David i Golijat .
Trenutak za sjećanje ,za vječnost,ali opet samo trenutak.
Već tren kasnije ,Golijat je utonuo u srebrnkastu masu ostavljajući iza sebe Davida na četrdesetak metara visokom pobjedničkom tronu.Bljesak...dva ,pa odmor,pa sve jače...bljesak ,jedan ...dva......prelet i ulazimo u lagunu obrubljenu čipkastom prevlakom Velog Rata u čijem se zagrljaju smjestila Pantera.
Ne palimo motor bojeći se narušiti tajnovitost trenutka.
Klizimo lagano prema skupini bova.
Koju ćemo ...onu sasvim desno ?...ne bolje onu više unutra lijevo,....ne tu onu drugu,dvije lijevo,pa onda ništa ,pa jedna desno ...e, ne tu nego onu usamljenu u sredini.
Polako se postavljamo u napadni kut i poput divlje zvijeri šuljamo se u tišini prema žrtvi koja se ne sluteći ništa ziba na površini.
Desno,još desno...još malo...to ,drži taj kurs.
Željko spušta flok i liježe na provu s spremnim konopom za hvatanje žrtve .
Još malo...malo desno ...još....imam je ,uzvikne pobjedonosno ustajući i vezući krak konopa za bitvu.
Spuštamo jedro.
Po desnom boku brujanje motora i šum mora.
Prilazi mali gumenjak i čovjek u njemu .Koliko ostajete ,pita.
Nočas ,možda sutra ...odgovaram .
Koliki je brod..koliko vas ima ....? imate li smeća za baciti ?....
Sedam metara,pet nas je ,a evo ,tu je i vreča sa smećem.
Stodvadeset kuna je noć,dajte smeće,sutra ujutro se vidimo .Laku noć,velim pružajući mu vreću sa smećem.Laku noć odvrati i zaglisira prema kraju.
Pratim ga pogledom ,baš me zanima kud vozi to smeće .
Skreće prema škrapama oko ulaza u lagunu.
Hop ...već je vani,zavitla vrečom negdje duboko u grote i natrag u gumenjak pa kući na suprotnu stranu.
Bravo ,to smo mogli i mi ,živjela ekologija.Izvalismo se u cocpit omamljeni umorom i čarolijom sutona.Pušimo pijuckamo.
Kako veliš da se zove ova uvala,pita Vesna ...Pantera ? ...zašto tako.?...daj mi malo kartu da vidim ...Pantera ?...mene više podsjeća na medvjeda ili neku drugu životinju...paa mogla bi biti i Pantera .Smijeh......Daj da vidim ...meni više lići na goluba ....nije, lignja ,izgleda kao lignja ..kakva pantera ...to je netko bio dobro ušlagiran kad je davao ime viče Jasna .
Boce se polako prazne,Vinko Coce neumorno skida bakreni oksid sa trake ,na večeru se i zaboravilo.
Željko kolje pivca preko bande,cure su se uznemirile .
Lako njemu ,što ćemo nas tri ?....
Je ,imate izbor,kažem...pokazujući na kemijski Wc ispod škaline na ulazu u kabinu...ili tu...nečemo te gledati ,ili hop u more .Lijepo ,svaka zagrli svoju bovu i kud ćeš ljepše .
Vesna je prva prihvatila činjenično stanje,bućnula u more i trk do prve bove .
Ostale su se nećkajući se ipak odlučile na skok i zabava je počela.....hvatanje koncentracije ...smijeh.
Više zbog druženja ,manje zbog prijeke potrebe i nas dvojica poskakasmo .
Jasni je odmah pala koncentracija pa je otplivala komad puta oko svijeta tražeći drugu bovu,i tako malo po malo svi se zadovoljno vratismo u cocpit.
Večernja toaleta je završila.Škvadra polako silazi u potpalublje i hvata slobodan krevet. Hihotanje polako zamire i san se spušta na brod..
Sjedim u cocpitu,pušim i pijuckam po tko zna koji put zadnju putnu prije spavanja.
Meni s desna sjedi Vesna .
Gledam je u odsjaju mjesečine krajičkom oka .
Nehajno je prebacila ručnik preko golog tijela ,tek toliko da bude neki trag nedavnog kupanja i rukom ga pridržavala ispijajući bambus.
Koliko zvijezda,veli ...tek toliko da razbije muk koji nas je obavio odlaskom društva na spavanje.
Je,već dugo nisam vidio ovako zvjezdano nebo ,krasno je ,velim ,natačući još jednu putnu ...sebi ...
A meni,meni ništa ? pita , pružajući mi praznu čašu.
Natočih i njoj još jednu..za kraj...više nije ostalo ništa ,sve smo iscijedili.
Ti znaš kako se koja zvijezda zove ? ,pita me preko ruba čaše, koji je na trenutak bljesnuo zvjezdanim sjajem ....ili su to možda bile njene oči ....? ..
Pogledi su nam se na tren susreli .Znam neke,odvratih osjetivši trnce neizvjesnosti .
Pogledaj onu ,kako se zove ?
Koja ? pitam primakavši se bliže .Ona ,tamo .....dođi bliže ,veli ispruživši ruku tamo negdje u dubinu svemira.
Ona tamo ? pitam uranjajući prst u tminu ?....
Ne ta ,ona do nje...dođi bliže i gledaj vrh mog prsta ...vidiš je ?
Vidim ,mislim da je vidim ,odvratih ,primičući obraz njenom .
Uhvatila mi je ruku ,obavivši je oko svojih ramena ,uhvatila kažiprst i uprla ga tamo negdje u daljinu.
Jel je sad vidiš ? .. disanje mi je postalo sve teže ,grudi samo što mi se nisu raspukle od hvatanja zraka .Srce mi je tuklo čvrstim ritmom ratničkog bubnja ,nosnice su se širile upijajući miris vlege koja se širira s njene kože .
Osjećao sam ushićenost dvonošca uhvaćenog u slatku zamku vlastitih želja. Ruka se polako spustila iz beskraja svemira na uvojke kose koji su presijavali zlatom mjesečine .
Čaše su našle utočište u prvom slobodnom kantunu cocpita .
Lovac i lovina isprepleli su se žaru lova jedan na drugog prepustivši se svjetlucavim pogledima prokazanih zvijezda.Dno cocpita punilo se odbačenim komadima srama ,onim istim koje su u prapočetcima svijeta, naši praroditelji tako žustro nabacili na sebe u strahu od odmazde.
Noć je bivala sve većom ,dubljom ,sjajnijom..Zvijezde su sa prepunih tribina pljeskale svojim nečujnim sjajnim treptajima .Morseovi znakovi nebeske podrške širili su se svemirom ,dok se vlaga noći bez vjetra stapala s životnim sokovima umornih tjelesa u glatku,ljepljivu emulziju koja je obložila sve stjenke cocpita.
Tiše ,tiše ...-čut će nas ,šapne mi ,zatvorivši mi dlanom usta iz kojih se širio zatomljeni krik divljine.
Pogled mi padne na usnula lica niti pola metra daleko u dubini kabine .
Čut će nas.....ili su nas čuli ...svejedno .
Zvijezde su sa svojih tribina neumormo pljeskale svojim treperavim sjajem ,noć je bila duboka,sjajna nedostižna.
S broda se u svemir oteo koji nekontrolirani uzdah utopljenika prepuštenog sudbini .
Još jedan prođe dan.

Komentari (1)

RSS feed Comments

Napišite komentar