Bernard Moitessier
(Indokina, 10.04.1925 – Paris, 16.06.1994)

Zadnjih dana i tjedana mogli smo na državnoj televiziji pratiti Americas Cup pa čak smo imali priliku i naučiti nešto u Maloj Školi Jedrenja koja se prikazivala neposredno prije snimki največe (šminkerske) regate na svijetu.
I dok nam je bilo objašnjeno kako najbrže doći do sljedeće bove i koje čizmice obući na jedrilici, prisjetio sam se čovjeka koji je hodao bos po svome brodu «...da bi brod mogao bolje osjetiti».

Bernard Moitessier, rođen u današnjem Vietnamu dok je to jo bila Indokina, francuskih roditelja bio je bijeli azijat. Šutljiv i povučen i uvijek je sve dijelio sa prijateljima. Kao mladić nakon protjerivanja Francuza iz Vietnama izgubio je svoju domovinu i postao kozmopolit.

Godine 1952 kreće iz Indokine svojim brodom Marie-Therese na svoje prvo veliko putovanje sam, da bi nakon objavljivanja svojih putopisa i promjene nekoliko brodova sudjelovao sa svojom Joshuom (nazvanom po slavnom jedriličaru Joshui Slocum) na prvoj non-stop regati za samce oko svijeta, Golden Globe 1968/69, na kojoj je u vodećoj poziciji odustao, nakon što je skoro oplovio svijet, i produžio prema Polineziji jer mu je bila muka o pomisli na povratak u Europu. Tom prigodom šalje objašnjenje svome prijatelju Jacques-u Arthoud «Ne predajem se, idem dalje.». Naime dolazak na cilj te regate i osvajanje prvog mjesta značilo bi, za Moitessiera, odustajanje od njegove životne filozofije i izdaja samoga sebe.

Bio je znatiželjan i dobroćudan čovjek pun naivonog dječjeg optimizma koji nikad ne odustaje od svoje zamisli. Imao je «marinizirana» razmišljanja i životna filozofiranja poput Taberleja, Kersausona i ostalih ljudi koji su život posvetili moru.

Jedna od njegovih ideja, koju je provodio u djelo kad god bi za to imao priliku, bila je da svaki čovjek posadi neku voćku na javnom mjestu tako da ljudi, prolaznici, imaju što jesti ako su gladni. Prijateljima kad bi posuđivao novac nije tražio da se njemu taj novac vrati već da ga daju dalje kome je potrebno.
Pisao je pisma predsjednicima SAD-a i tadašnjeg SSSR-a da smanje atomsko naoružanje.

Tko god je proveo neko vrijeme u samoći mora i broda razumjeti će Moitessiera. U svijetu gdje nema laži, gdje samo istina prolazi, gdje se čovjek sjedinjuje s prirodom i brodom i postaje jedno, u tom svijetu se Bernard Moitessier osjećao ugodno.

Nije jedrenje doći do bove prije ostalih u po mogućnosti dobro opremljenom čarter brodu i šetati skupu odjeću marinom, jedrenje je sve ono što je Moitessier živio i opisao u svojim knjigama. Kad bi tako učili djecu u školama jedrenja, ne samo da bi dobili vrsne jedriličare nego puno više od toga....
Bernard Moitessier proveo je zadnjih tjedne života vezan za krevet shrvan bolešću.

«...oni su odjedrili na sjever, a ja na jug, ali to je svejedno, jer svi smo na moru, na našim jedrilicama» - Bernard Moitessier

Komentari (1)

RSS feed Comments

Napišite komentar