| riton |
 |
 |
 |
| Pisanje mora - Akvarij | |||
| Autor Želimir Periš | |||
| Ponedjeljak, 21 Svibanj 2012 19:15 | |||
 Kao da ti mravi hodaju pod kožom, govorio je moj dida o bolesti što mu je uništila zglobove i zbog koje više ne hoda po našem malom otoku, nego samo sjedi na klupi pred kućom i promatra prolaznike. Trideset je godina brao spužve sa dna i to ga je dno jednog dana poklopilo po glavi. Prije nego su mu se mravi popeli do glave, prije je potpuno izgubio moć govora, ispričao mi je priču o ritonu. Bilo je ljeto dvanaeste, naš su otok pohodile horde trgovaca iz Beča i Pešte i svima su oči sjale od pomame za domaćim spužvama. Što je spužva veća, veća joj je i cijena, ali veća je i dubina iz koje se mora izvaditi. A baš je moj dida bio jedan od onih koji su išli najdublje. Sa starim ronilačkim odjelom, što ga još prije dvadeset godina na otok doniješe iz Trsta, dida je hodao po dnu četrdeset metara ispod valova. Tamo je prvi put ugledao predmet što nas je sve odredio. Lice vraga ga je gledalo tamo dolje, između dvije spužve. Kad berač prebrzo krene ka površini, kad mu plinovi u krvi polude, tad je svašta moguće. Halucinacije i drugi svjetovi plešu zajedno i nitko ne može odrediti što se zbilja događa, a što je samo privid morske dubine. Zato, kad je dida ugledao vraga, prvo je pomislio da mu došlo vrijeme. Da su grijesi došli na naplatu i da je to kraj. Prestao je nadati se, prestao je bojati se, prestao je disati i vjerovati. I sigurno bi zauvijek ostao tamo da između njega i vražjeg lica nije proplivala jedna pirka. Trzne se tad dida i shvati da vrag nije ni trepnuo, znači da to ili nije vrag ili mu se cijela scena samo pričinila. Priđe vragu i shvati da je riječ o figuri. Zlatnoj, vjerno obojanoj figuri koja se produživala u posudu sličnu čaši. Tek je puno kasnije saznao o antičkim ritonima, zlatnim ukrašenim posudama s čudesnim likovima, nerijetko i rogatog satira. Ali i tad, dok još nije ni znao što ima, bilo jasno da je izronio nešto posebno i vrijedno. Nešto što je moglo izgraditi kuću za njega, ženu mu i četvoro nejači. Nešto što je moglo pokrenuti cijeli otok i spasiti svu tu mladost od mračnih dubina. Nešto što je meni i mojima moglo ostati u nasljeđe. Nešto što bi nas danas izvuklo. Ali dida nije htio čuti o tome. Nije se htio rastati od svoga vraga. Osjetio je njegovu povijest. Točio u njega crveno vino i povezao se sa svim onim duhovima koji su pili iz te posude prije njega. I uzalud mu je žena govorila, uzalud ga je rodbina ogovarala i uzalud mu se otok smijao. Imao je blago i smatrao ga je prijateljem. Razgovarao i diskutirao s njim. Uz crno vino polemizirao s njim do kasno u noć. Glas o predmetu je brzo stigao do Trsta, a od tamo sve do Beča odakle je sam car poslao žandare po riton. Dida ga nije htio dati. Nije htio čuti ni za cara, ni za punu škrinju florina što su mu nosili za nagradu. Branio je svoga vraga krvlju. Digao je osti na žandare. Istukli su ga da tri mjeseca nije hodao i devet mjeseci ronio. Odnijeli su i riton i florine. Poslije su govorili da ti dubine isperu mozak. Toliki su spužve brali i pamet pod morem ostavili. Al bi dida samo odmahivao glavom. Tko nije vidio one oči, rekao bi dida prije nego su mu mravi potpuno uzeli moć govora, tko se nije s vragom svađao, taj dubinu ne poznaje.
|
Glavni i odgovorni urednik: