Početak je listopada u ACY marini Split.
Ljetne gužve već su posve minule, u stvari ...nigdje nikoga.
Nebo prekriveno visokom naoblakom, brački kanal kao plava oranica.
Treći dan juga koje baca u sjetu dušu mornara, a umorno tijelo goni u opuštanje.
Sedamnaest sedmica skiperaže je napokon došlo kraju.
U stvari petnaest, ove dvije poslijednje bile su zamišljene više kao odmor od svega.
Odmor u društvu prijatelja koji je s obitelji došao da malo okusi mora kad gužve i vrućine minu.
Zamišljeno kao odmor,ali plaćeni odmor, pokazao je svu zabludu kompromisa komercijalne đite i jedrenja s prijateljima.
Možda je to sve crno bijelo samo u mom sada već premorenom mentalnom sklopu,ali čim se u bilo koju koncepciju uplete komercijala tu više nema odmora.
Posljednja četiri dana postala su mi ko mlinski kamen oko vrata.
Rekoh prijatelju....
Čuj stari,vidim da se vi sasvim dobro snalazite u tom sportu i bez mene, a ja sam već nakon gotovo četiri mjeseca mokrog pogona pomalo iscrpljen .
Uživajte još ova četiri dana sami da vas ja ne opterećujem.
Prihvaćeno.
I tako sam s vrećom na leđima bauljajući pod udarima juga dobauljao i do kraja sezone.
Ne ide mi se doma , bar ne odmah .
Više bi onako sjedio negdje gdje nema ljudi, suvišnih pitanja...turista,pa pojeo nešto fino, onako s guštom natenane,neopterećen količinom,računom,usiljenim osmjehom i gledao....gledao u more,u tu plavu oranicu koju jugo raskopava sve više iz sata u sat.
A i ogladnio sam ...u stvari pregladnio.
Bauljajući okolo i tražeći pogledom kakovo mjestašce o kojem sanjam pokušavam se sjetiti kada sam posljednji puta jeo nešto fino,neopterećeno.
Sve čega sam se uspio sjetiti imalo je gorak okus skupo plaćenog broda i pokušaja da se čim više ušpara na prehrani.
Svi su na nekim dijetama,čiste se od svega i svačega, pokušavaju u sedam dana vratiti kilažu iz dvadesetih .
Na moju sreću.
Jedino ja je uspjevam održati...ali sam već pomalo umoran od tog sporta ...i GLADAN.
Paštete,krekeri,voće ,kokteli, špageti, juha iz vrečice...tu i tamo zabljesne iz te melase kakova feta pršuta iz vakumirane vrečice, zalutala vjerojatno...onako da razbije narančastu boju dinje.
Tražim očima i pogled mi napokon padne na potpuno gotovo sablasno praznu terasu restorana Skipper na uzvisini.
Stolnjaci lepršaju, poneki odleti, nošen jugom na susjedni stol.
Pa onda iz mraka unutrašnjosti izađe netko od personala i vrati ga natrag.
Znači ima života.
Ali meni se ne ide unutra.
Ovako vani u cocpitu gdje stolnjaci lepršaju ko jedra , gdje oko pretražuje svaki metar kanala ,a uši procjenjuju snagu vjetra,tu bi volio sjesti .
Sjesti i jesti .
Sjesti , jesti i lutati pogledom kanalom.
Upijati mirise,udisati sol....i JESTI.
Jesti i piti.
Iz kuhinje me opahne miris ribe.
Progutam slinu koja se u obilju skupila u ustima.
Pavlovljev refleks.
Kao u psa.
Učinim dva tri đira po praznoj terasi i pogledom tražim stol.
Vjetar odgrne stolnjak s jednoga i da mi skriveni znak.
Ovaj.
Pogled na kanal.
A tamo negdje daleko u azimutu 120 čuperak borovine iza kojega se skriva Splitska, Tonči, Zastup....Moby Dick uvala ...Brač, otok mog djetinstva.
Zavučem ruke dublje u džepove i prstima jedne ruke opipam svežanj novčanica u najlonskoj vrečici.
Para ima, hvala Bogu.
Ostaje jedino predati se guštu.
U potpunosti...bez ostatka.
Sjednem .
Gledam .
Huk vjetra, prazna pučina .
Eee,sada Skipp....kažem sam sebi, da vidimo koliko ti u stvari ovako,umoran,sjeban,gladan možeš pojesti.
Ali ne da se prejedaš, pa da ti bude zlo.
Jebeš takve gušte.
Onako polako,natenane, po redu.
Uzimam jelovnik bez nekog posebnog plana .
Čemu planovi.
Ni u jedrenju ne radim planove,živim svaki dan kako dodje.
A ovaj je došao kao i svi ostali.
Konačno.
Kronično uključen autopilot mog umornog mentalnog sklopa svrati mi pogled na desnu stranu jelovnika.
Na cijene.
Isključim ga rezignirano.
Dosta si radio.
Došao sam jesti, guštati....cijene me ne zanimaju.
Lijeva strana, ko’ u Engleskoj.
Drži se samo lijeve strane i sve će biti u redu.
Prvo jedna travarica za apetit.
Ne nedostaje mi ga ali svejedno.
Malo rituala ne škodi.
Konobar je svojim nepogrešivim instinktom zaključio da će ovdje biti posla za dvojicu pa je pozvao i kolegu za asistenta.
Prekrasno.
Kao u operacijskoj dvorani.
Sestro, platu pršuta i sira.
Pa... sestro , rižoto od škampi !!
Sestra trči, ruke nepogrešivo ispunjavaju sve narudžbe glavnog kirurga.
A pacijent ?
Pacijent, sjedi i gušta.
Sestro , gospodin je ožednio, bocu plavca... maloga.
Uz pažljivo prostudirane zalogaje, na pamet mi padne lešada.
Jedan lijepi komad na lešo, sa malo blitve i kumpira .
Dobro, ne treba biti malo, neka stave koliko ih volja .
Odškrinem kantun jelovnika.
Ovčica..ne,to je za gradele,zubatac ...ne, nešto lagano .
Jedne dagnje na buzaru dok se ne odlučim,a i još je vina ostalo , crnoga.
Mala kozultacija s glavnim kirugom urodila je plodom .
Za kraj jedna lešada .
Ima jedan mali lubinić,taman za Vas, kaže kirurg.
Sestra samo klimne glavom i odjuri u kuhinju.
I bocu Pinota za gospodina...sestro,sestro,sivoga,gospodin je ožednio.
Sunce je tamo iza oblaka već dobrano odmaknulo na zapad .
Sfriškalo je.
A i tavaje sa stolova u operacijskoj dvorani netragom su nestale.
Ostala je samo jedna.
I poslijednji pacijent danas .
Možda i jedini.
Gospodin bi nešto slatko ? prenu me pitanje .
Slatko ?
Bi rado , baš bi rado nešto slatko,odvratim .
Palačinke s Wajnšatoom su bile izvrsne, rožata s aperitivom na račun kuće još bolji,a kava na kraju me konačno vratila u stvarnost.
Moram doma.
Priča je došla kraju, mora se doma.
Račun za gospodina.
Sto maraka.
E... pa jedan dan je vrijedilo raditi i za sebe.
Taksi me doveo do autobusnog kolodvora,a autobus tek što nije krenuo.
Ubacim vreću i utonem u san
Zagreb...
...ovdje sve počinje i sve završava.
Kako je bilo ? ...pita moja gospođa.
Sjetno odmahnem glavom , kao da želim sve istresti u zaborav .
Jesi li jeo štogod ?
Jesam ...jesam,eee daanas jesam .
Danas sam lijepo nakon skoro četiri mjeseca crkavice otišao u restoran .
I kažem sam sebi : Eee,sada Skipp. da vidimo koliko ti u stvari ovako,umoran,sjeban,gladan, možeš pojesti.
I zažarenim očima ispričam svoj mali gastronomski izlet, proživjevši još jednom duboko u sebi svaki zalogaj .
A ona me gleda.
Oči joj od onog početnog blijedog ,nezainteresiranog poprime nešto sivkasto,olovno...a lice se izobliči u grimasu zloče i zavisti.
Tako dakle , lijepo ....grakne .
Dok ti ljuljuškaš svoju guzicu na valovima, ganjaš strankinje i ždereš po restoranima,dotle mi ovdje gladujemo i preživljavamo.
Lijepo...a dijete te nije vidilo četiri mjeseca , pita kad će tata doći.
A tatica za to vrijeme ždere po restoranima , završi gospođa svoj belcanto i izgubi se u tami spavače sobe.
Paprikaš na stolu ostao je netaknut.
Odsutno se dignem i otvorim vrata hladnjaka iz kojeg mi se pod noge sruši gomila hrane ...
povrča ,mesa,tegla i teglica...
Uzmem konzervu piva koje mi se dokotrljalo do nogu.
Ostalo utrpam natrag i s mukom zatvorim vrata.
Otpijem gutljaj i prazno se zagledam u mrak Zagreba kroz odškrinute zavjese.
I vrati mi se ponovo onaj gorak okus soli, pašteta,krekera,voća ,koktela,špageta,juha iz vrečice...s paluba jedrilice .
Tu i tamo zabljesne iz te melase kakova feta pršuta iz vakumirane vrečice ,zalutala vjerojatno...onako da razbije narančastu boju dinje.
Zavučem ruke dublje u džepove i prstima jedne ruke opipam svežanj novčanica u najlonskoj vrečici.
I ova sezona je došla kraju.


Foto : Neven Dvoržak

Komentari (0)

RSS feed Comments

Napišite komentar