More je u nama

Pisanje mora - Pričanje mora

Autor MP

Četvrtak, 24 Svibanj 2001 11:17

početak

www.morsko-prase.hr

elektronski časopis o moru

mapa



	Sedam mora More je u nama Vjetar i jedro

More je u nama

romanu Ocean more Alessandra Baricca jedan lik, slikar Plasson, stoji u moru, i tronožac s platnom je dakako u moru, i slika. Vrijedi citirati taj ulomak.

"Svako toliko umače kist u bakrenu posudicu prelazeći s nekoliko laganih poteza platnom. Dlačice kista ostavljaju za sobom trag blage zatamnjenosti, koju vjetar smjesta isušuje, vraćajući platnu prvobitnu bjelinu. Voda. U bakrenoj je posudici tek voda. A na platnu ništa. Ništa što bi se moglo vidjeti.

Vjetar bez prestanka puše sa sjevera i žena se skuplja u svom ljubičastom kaputu.

- Plasson, već danima radite ovdje. Zašto nosite sa sobom sve te boje ako nemate hrabrosti uporabiti ih?

To kao da ga budi. Pogađa ga. Okreće se i promatra njezino lice. A kada napokon progovori, ne čini to kako bi odgovorio.

- Molim Vas, ne mičite se - kaže.

Potom približava kist njezinu licu, oklijeva na trenutak, prislanja ga na njezine usne i lagano ga povlači s jednog kraja usnica na drugi. Crvenilo ruža prelazi na dlačice kista. On ih promatra, jedva ih umoči u vodu, i podiže pogled prema moru. Na njezinim usnama ostaje tračak okusa koji u njoj budi pomisao, 'morska voda, ovaj čovjek slika more morem' - i eto ti misli od koje se protrne".

Zamišljajući tu scenu, žmireći, doista sam protrnuo. Plassonova gesta, slikanje mora morem, ne znači ništa drugo nego da je svaki pokušaj hvatanja mora kistom, foto-aparatom, video-kamerom, sasvim svejedno, da je, dakle, svaki takav pokušaj poprilično besmislen, jalov čin. Slika, fotografija, pa i video zapis, u usporedbi s izravnim doživljajem mora, doživljajem mora svim osjetilima, tek su sivi, prašnjavi birokratski spisi u mračnom, podrumskom zakutku nekog arhiva.

Priličnijim od toga čini mi se snimanje zvukova mora, dirljiv napor viđen u filmu Il postino. Naslovni lik, poštar na jednom talijanskom otoku, snimao je šum valova u valama, zvuk vjetra u liticama, u pinijama i travama i slao te vrpce svom prijatelju, pjesniku Pablu Nerudi. Mediteranske mirise i dodir vjetra na koži ipak mu nije mogao poslati.

Pamtim ovu scenu. Kasna je jesen, vezali smo se u sumrak u opustjeloj Telaščici. Ujutro, dok su ostali još spavali, s Božicom, fotografom i jedriličarom, otišao sam na dugootočke strmce. Sjedeći na rubu litice promatrao sam slike koje je hladan vjetar stvarao na površini mora. Nisam mogao odrediti odakle puše vjetar. Vrtio je sa svih strana. Ali te slike na površini koje se neprestance izmjenjuju, ti vrtlozi, bijela pjena, nazubljena površina koja u sljedećem času postane glatka kao za bonace... Opčinjen, ušiju punih šuma valova i vjetra u borovima, zurio sam u more i onda mi je sinulo; ovo nije bura, ni tramontana, ni pulent, niti levant, to vjetar puše iz mora, dolazi iz dubina mora.

I sad, neka netko to naslika, ili snimi. Možda video-kamera može uhvatititi gibanje mora, šum valova i vjetra, ali kako uhvatiti hladnoću kamena i vjetra, kako uhvatiti miris mora, njegov okus na usnama, kako proizvesti ježurke na koži kojima uzrok nije hladnoća?

Božica je to riješio ovako: osim što fotografira, on po otocima skuplja kamenje, nosi ga u Zagreb, kombinira vizualno i taktilno. Čeka, veli, da se netko sjeti zapakirati u limenku morski zrak, pa će doživljaj mora biti potpuniji. A zvukove mora može, poput onog poštara, snimiti i sam.

Često me, dok jedre, a ja sam greškom u Zagrebu, prijatelji zovu mobitelom. Spuste tu blesavu napravu uz bok jedrilice, ili je prislone na jedra. Daleko od mora, u svom zagrebačkom stanu, čujem kako more dodiruje bokove, čujem vjetar u jedrima. U takvim trenucima ne osjećam se jadno, kako oni koji me zovu, pretpostavljam, žele da se osjećam. Naime, više od slika, fotografija, audio i video zapisa, kad je more u pitanju, cijenim osjećanje.

Da bi se more osjetilo, ne mora se biti na moru, niti gledati slike s mora. Često, usred zvukova grada, začujem lupkanje podigača o jarbole, zvižduk refula u jedrilju, ili naprosto čujem kako valovi klokoću u škrapama. U redu, možda je to ono što medicina zove psihotičnim stanjem s povremenim slušnim halucinacijama, ali ovdje nije riječ o takvom osjećanju mora. U Bariccovu romanu s početka teksta, razgovaraju, negdje duboko u kontinentu, svećenik i admiral. Razgovor ide otprilike ovako:

Znate što? Bio bih se zakleo da admirali žive na moru...

I ja bih bio rekao da svećenici žive u samostanima.

No, dobro, znate, Bog je posvuda.

I more, Oče. I more.

Čitajući prvi put ovaj dijalog osjetio sam zavist što ga ja nisam napisao. Ipak, zapravo je svejedno tko ga je napisao. Važna je poruka, naizgled sasvim obična, poruka nadohvat ruke svima koji vjeruju u more. Ona glasi - more je u nama.