Sidrarine, bovarine, mularine i ostalo - razmišljanja o naplaćivanju sidrenja u divljim uvalama

Autor MP

Ponedjeljak, 09 Srpanj 2001 19:08

NA INFOTEKU

09. VII 2001.

SIDRARINE, BOVARINE, MULARINE I OSTALO
piše: Darko Stipaničev

O cijeloj ovoj priči počeo sam razmišljati još prije dvije godine kada mi je u uvali Pantera na Dugom otoku došao momak i mrtav hladan htio naplatiti sidrarinu. Naime u sigurnom južnom krilu Pantere nadomak Velog Rata, u uvali zaštičenoj od većine vjetrova bilo je postavljeno desetak kolpa - morta s plutačama. Naravno da se u uvali s pješčanim dnom, gdje sidro drži više nego dobro, iz principa ne bi vezao za plutaču. Zavukao sam se u mirni kraj uvale i bacio svoje sidro. Predvečer, eto ti naplaćivaća. Obišao brodove na plutačama, pa krenuo dalje.

- Dobar dan ja bih naplatio sidrenje: za vaš brod 67 kn. - kaže on i vadi papir (koncesijsku dozvolu) po kojoj mu županijska služba u Zadru to dozvoljava.

- A što ja dobivam za to ? - pitam ja.

- Mogu vam odnijeti smeće.

- Ali ja na brodu nemam smeća koje se treba odnijeti.

Naravno da mu nisam platio. On je krenuo dalje i nastavito ubrati harač od brojnih drugih nautičara, poglavito stranaca koji su mu ga bez pogovora plaćali. Papir s brojnim pečatima i to još, za njih na nerazumljivom jeziku, doimao se impresivno.

Slična stvar ponovila se i lani. Sutivan na Braču, obična operativna riva. Uz nju par koča i ribarskih brodova. Uvukoh se među njih. Na mulu naravno ništa, ni voda, ni struja, ni muring. Nismo se niti raspremili kad eto ti čovjeka na Vespi s mornarskom kapom na glavi, vadi blok i počne nešto pisati.

- Moli vas platite vezarinu. - kaže on

- Kakvu vezarinu ? - opet pitam ja.

- To što ste se vezali na mulu.

- Ali ovo je operativna riva, koja nije izvojena posebno za nautičare niti opremljena bilo kakvom infrastrukturom. Što plačam, mularinu ?

I on opet vadi papir sa sto pečata. Naravno da nisam ni ovo platio. Ovaj je bio uporniji i bezobrazniji:

- Dajte mi osobnu iskaznicu? - zahtjeva

- Da li ste vi normalni? Legitimirati može samo službeno lice koje za to ima ovlaštenje. - odgovorih ja i nastavih raspremati brod nakon jedrenja.

Odjurio je na Vespi, pa se opet vraćao, pa opet odlazio. U stvari bilo me strah da mi na brodu ne napravi kakvu štetu kada se ja udaljim. Na sreću nije.

Nakon toga me cijela problematika naplaćivanja sidrarine i mularine počela ozbiljnije zanimati. Malo sam čitao zakone, puno sam pričao s ljudima i pravnicima pa sam problem polako počeo shvaćati. Već se duže vremena spremam napisati ovaj članak, ali odluka je pala tek nakon zadnjeg broja časopisa "More" (VII mjesec 2001) i njihove rubrike Pisma moru. Prepričati ću ukratko pismo i pitanje koje je časopisu Mora postavio čitalac iz Maribora, te njihov odgovor:

Čitalac je sidrio u uvali Krial na Premudi i dogodila mu se ista priča kao meni kod Velog Rata. Ono što je zanimljivo je odgovor "Mora" koje prvo kaže da se u načelu sidrenje u uvalama našeg mora još ne naplaćuje, osim ako se radi o korištenju plutača koje su u koncesiji i da je u uvali Krial dodjeljena koncesija. Međutim u drugom dijelu odgovora naglašava da je krajnje vrijeme da se to počne raditi, kao u većini drugih ekološki osvješćenih mediteranskih zemalja, ali da se uz to nautičarima omogući odnošenje smeća i pružanje pomoći u izvarednim situacijama.

Ovakav paušalni i u djelovima netočni odgovor "Mora" jednostavno me primorao da se ovom temom pozabavim ozbiljno i odmah, ako ne zbog ičeg drugog, onda zbog toga da bi naši čitaoci, koji se ovo ljeto namjeravaju sidriti po divljim valama i vezivati na neuređene rive Jadrana znali što im je činiti.

Dakle priča je ovakva. Pomorski zakonik precizno definira koncesiju na pomorsko dobro. Koncesije dodjeljuje Županija, ali, pazi ovo, na izgradnju i postavljanje odgovarajuće infrastrukture čije se korištenje može naplaćivati. Dakle ukoliko neko ima koncesiju u određenoj uvali, on je može dobiti ili na postavljanje plutača (čiji je broj przizno definiran) ili na izgradnju trajnog ili plivajućeg mula za privez brodova, i ima pravo naplaćivati korištenje te infrastrukture koju je izgradio.

Pravo sidrenja u tom području ili pravo prolaza kroz to područje nema pravo naplaćivati, s tim da se sidrenjem ne smije onemogućavati korištenje infrastrukture koju je vlasnik koncesije sagradio. Drugim riječima, sidriti možete slobodno, ali ne možete sidriti tako da se nitko ne može privezati na postavljenu bovu. I to je to. Čak i u knjižici koju je za nautičare lani izdala Hrvatska turistička zajednica doslovno piše : "It is not possible to charge in bays and free anchorage sites where no services are offered." Mislim da je prevod i daljnji komentar suvišan.

Da cijela priča oko naplaćivanja nije samo hrvatska izmišljotina potvrđuje i Yachting World koji u kolovozu 2000 donosi članak s naslovom "Visoki sud je donio presudu po kojoj mjesne vlasti nemaju pravo naplaćivati sidrarinu" Zbog zanimljivosti teme prenosimo ga u skraćenom obliku (vidi okvir). Kopiju mi je poslao prijatelj nautičar iz Austrije koji desetljećima plovi Jadranom (i u svim ratnim godinama), a koji je lani bio zabezeknut nastojanjem naplaćivanja gole sidrarine. Dobro je u Moru kazao nautičar iz Maribora: "...naplaćivanje pukog sidrenja, za koje nitko s obale ne mora mrdnuti malim prstom, a ni prethodno ništa ulagati, izgleda mi kao veliki apsurd i bezobrazluk."

Na koncu konca svi domaći nautičari, vlasnici brodova, plaćaju "Naknadu za korištenje pomorskog dobra". I to je razlog zašto sam odbio platiti "mularinu" u Sutivanu. U Komiži to neću napraviti nikada ukoliko se budem vezao na dio obale namjenjen nautičarima sa priključkom za vodu i struju. Ali ako se uguram među lokalne brodice, ili sidrim na sredini Komiške vale, nemam namjeru nikome ništa platiti (na sreću u Komiži su razumni ljudi pa im naplaćivanje sidrenja ili vezivanja uz neuređeni dio rive niti ne pada na pamet). Čak i strani nautičari plaćaju nekakvu dozvolu za plovidbu čim uđu u hrvatski dio Jadrana. Pa ako nemaju pravo za to sidriti u divljim uvalama, što imaju pravo ?


	Visoki sud je donio presudu po kojoj mjesne vlasti nemaju pravo naplaćivati sidrarinu Yachtin World, VIII 2000
	Devetogodišnja bitka dva vlasnika brodova sa rijeke Orwell, koji su tvrdili da mjesne vlasti Ipswichog okruga nemaju pravo naplaćivati sidrarinu, završila je njihovom pobjedom ispred Visokog suda. Odluka suda će imati velike implikacije na ponašanja ostalih mjesnih vlasti po Velikoj Britaniji. Mjesne vlasti Ipswicha naplaćivale su još od 1991.g sidrarinu od 400 vlasnika brodova koji su brodove držali na vlastitom sidru . Naplaćivali su 85 funti po brodu, ali se sada nalaze u situaciji da će vlasnicima brodova trebati vratiti 250.000 funti koje su sakupili od 1991. Dvojica vlasnika brodova koji su pokrenuli cijelu lavinu, pozivali su se na to da je naplaćivanje sidrenja u suprotnosti s običajnim pravom slobode navigacije, i na to da vlasti nisu mogle proširiti koncesijska prava koja su im dodjeljena. Naime još 1519. kralj Henry VIII je prebacio prava upravljanja lukom Ipswich i rijekom Orwell na mjesne vlasti Ipswicha. Upravljanje ovim dijelovima plovnih puteva danas je prepušteno tvrtki Ipswich Port Limited, dijelu Associated British Ports. Ona održava navigacijska svjetla i plovne puteve. Dobili su i pravo postavljanja muringa koje su naplaćivali 80 funti bez obzira na veličinu broda. Ali od 1991 koncesijsko pravo su proširili i na naplaćivanje sidrarina i svima onima koji su sidrili na vlastitim sidrima ili kolpa-mortima. Sud je u svojoj odluci presudio po točki neovlaštenog proširenja prava. Kršenje običajnog prava slobodne navigacije ostavio je tužiteljima kao rezervnu opciju ako bi se mjesne vlasti Ipswicha žalile. Običajno pravo slobodne navigacije dozvoljava svakome da slobodno sidri u svim rijekama, ušćima i zaljevima na način da ne ometaju uobičajenu navigaciju tim područjem. Komentar: Istina je da je njihov pravni sustav drugačiji od našeg, ali glupost je i tamo i ovdje ista. Glupost je univerzalna kategorija. Ponovimo opet riječi čitaoca Mora iz maribora: "...naplaćivanje pukog sidrenja, za koje nitko s obale ne mora mrdnuti malim prstom, a ni prethodno ništa ulagati, izgleda mi kao veliki apsurd i bezobrazluk."

Dakle dragi naši nautičari mislim da vam je sve više nego jasno. Naputak kako se ponašati kada vam lokalni haračlije dođu ubirati danak ne trebamo vam niti davati. Treba ih stvarno spustiti na zemlju. Tko zna možda bi sutra počeli naplaćivati zrakarinu, vjetrarinu ili valarinu.

Posebni komentar zaslužuje mišljenje časopisa More kako se to u svim ekološki osvješćenim zemljama Mediterana naplaćuje i da bi to trebalo i kod nas. Dakle sidriti u divljim valama se ne može u puno zemalja Mediterana, jednostavno zato što uvala nemaju. U Francuskoj, te većim djelovima Italije i Španjolske, sigurno noćiti možeš jedino u umjetno izgrađenim marinama gdje nema diskusije o plaćanju. Usput da vas podsjetim kako je u jednoj takvoj marini u Španjolskoj Hrvatska čigra platila vez nešto malo više od 100 kuna (vidi Putopis sa Čigre) za svih svojih 16 metara. Uz takve cijene nautičari bi bili i ludi sidriti izvan uređenih marina, s obzirom da je u cijenu bilo uključeno i tuširanje i WC i voda i struja.

Kad nije bilo mjesta u marinama sidrili smo sa Čigrom i po sidrištima, na primjer kraj otoka Formentere, u Almerii, u Gibraltaru ispod same aerodromske piste, i nigdje nikome nije palo napamet naplatiti samo sidrenje. Isto je bilo kažu i dok su putovali uz obalu Italije, Sicilije i Sardinije.

Jedine mediteranske zemlje koje obiluju uvalama i uvalicama su Grčka i Turska. Sticajem okolnosti, novi suradnik Morskog prasca Davorin Marjanović, krstario je godinama svojim Sing Singom tim područjem. Uskoro ćete na stranicama Morskog prasca moći pročitati njegove peljare, najprije Jonskog, a zatim Egejskog mora. I nigdje nije vidio da itko naplaćuje vezivanje uz operativna mula ili da, ne daj Bože, naplaćuju sidrarinu. Naplaćuje se vez (muring ili plutača) u organiziranim djelovima lučica gdje se korisnicima nudi i sva ostala infrastruktura. Dakle priča o "ekološki osvješćenim zemljama Mediterana" časopisa More je veliki blef, vjerojatno ljudi koji se nisu makli dalje od Visa. A priča o pružanju pomoći u izvarednim situacijama je više od nonsensa. Svakom pravom nautičaru je DUŽNOST da pomogne ostalim nautičarima u izvanrednim okolnostima. Ukoliko za to nije spreman, bolje da se moru niti ne približava.

Posebnu priču koju ova tema o sidrenju u divljim valama otvara je natječaj koji je raspisalo Čačićevo ministarstvo, a koji je dodjeljen Barbierijevoj tvrtki. Radi se o izgradnji privremenih privezišta (koja bi se onda mogla i naplaćivati) u sto (sigurno najljepših i najsigurnijih) uvala Jadrana. Ovo ljeto Barbieri krstari Jadranom, još jedan put provjeravajući koje će uvale uključiti u ovaj devastatorski cirkus. Kako je to tema vrlo značajna i dalekosežna za nautičare na Jadranu sigurno zahtjeva poseban tretman pa ćemo o njoj uskoro posebno pisati.