Veliko se vijeće sastajalo uvijek u zgradi gdje je stanovao knez i imale svoje urede sve više vlasti,(20) a koja se do početka XV. vijeka često zove 'castellum', jer je zbilja bila utvrđena, a otkad je u to vrijeme izgrađena, (u)mjesto tvrđave palača - 'općinska' ili 'kneževska palača'; nego je već prije 1348. godine uz tu kneževsku palaču bila prigrađena, kao njezin sastavni dio, naročita dvorana 'vijećnica' (sala ili palatium Maioris consilii).(21) Sjednice je sazivao bez sumnje knez s Malim vijećem, i to 'sonitu campanae' ili, kako piše u onoj povelji od 1253. godine, 'zvonom zvonivši'. Zvono, koje je sigurno visjelo na pročelju ili na krovu zgrade, zvonilo je za četvrt sata prije početka sjednice, a četvrt sata pošto bi završilo zvoniti zvono, zatvarala su se vrata i nitko nije mogao više ući (a niti izići iz dvorane bez kneževe dozvole, M. 2, 244).

Za sjednice nisu uopće bili određeni ustaljeni dani, nego su se sazivale kad je trebalo, ponekad i po dvije istoga dana; samo što se za vrijeme republike redovito 25-og dana svakog mjeseca sazivala sjednica za izbor novoga kneza, osim u veljači kad je bila 23-ega; redovito su sjednice bile prije podne, i to ljeti ranije, a zimi kasnije (R, 2. XII. 1623.). Sjednicama je bez sumnje upravljao knez ili njegov zamjenik, ali zapisnici ne bilježe ništa o tijeku sjednica nego samo donose predmete o kojim se glasovalo i rezultate glasovanja. Tko je imao pravo da iznosi pred vijeće predmete i prijedloge o njima, nije poznato, ali se čini da je, barem u mletačko doba, knez imao pravo iznijeti sam neki svoj prijedlog, jer se nekoliko puta spominje da je neki prijedlog ('pars') knežev: prima pars fuit domini comitis (M. 2, 32); ali bih rekao da je i svaki drugi član imao pravo iznositi prijedloge, kad je 1309. godine odlučeno da nitko ne smije ni u jednom vijeću predlagati ('proponere') promjene neke odredbe (Statut, 205).

Za izbore pak sigurno su se unaprijed predlagali kandidati, samo ne znamo od koga, jer je već u Statutu (str. 177) bilo određeno da moraju izaći sa sjednice oni kojih se neki posao tiče i njihovi rođaci, dakle trebalo je prije znati koji su kandidati da mogu izaći i oni sami i njihovi rođaci; kasnije je dodano još i to da moraju izlaziti, uz neka ograničenja, i oni koji su dužnici ili vjerovnici nekoga o kome se radi (R, 26. III. 1643.). Iako zapisnici to(ga) ne spominju, nema sumnje da se o predloženim predmetima i kandidatima nije samo glasovalo nego i raspravljalo; tako je u maloprije spomenutoj odluci od 1309. godine zabranjeno i da se govori ('arengare') za promjenu te odredbe; 1357. godine je pak Mato Menčetić u svojem govoru ('in arengera') uvrijedio kneza i zato je bio kažnjen od Velikoga vijeća da godinu dana živi u Hvaru, a nakon što se vrati da za 2 godine nema [u]dijela ni u Velikom vijeću ni u kakvoj drugoj službi (M. 2, 198); a kad je 1372. godine prihvaćen neki novi pravilnik, opet je odlučeno i to da će biti kažnjen svaki član Maloga i Velikoga vijeća koji bi govorio u vijeću ('arrengans') da se pravilnik promijeni (Statut, 150). Sigurno je dakle bilo i govora na sjednicama, što se inače samo po sebi razumije, ali glavni im je posao bio, po zapisnicima, glasovanje.

Glasovalo se kuglicama ('ballotae'), koje se vrlo često spominju, a često i uzimlju u smislu 'nazočnih članova'; kuglice su ubacivane u posude (žare) (M. 5, 247, 257, 403) za koje nam Lukarević u svojim Analima(22) kaže da je na njima bio naslikan (stari) crveno-bijeli grb ugarski. Što i Lukarević i zapisnici govore o više posuda, to je sigurno zato što je za svaki prijedlog o istom predmetu bila po jedna posuda, pa je glasač, kao što je [u bivšoj Jugoslaviji] bilo kod izbora za skupštinu, stavljao svoju kuglicu u koju je htio posudu. Obično su, istina, bila o jednom predmetu samo 2 prijedloga - pro i contra, ali su mogla biti, iako rijetko i 3, jedanput čak i 4 (M. 2, 32); vijećnici su tijekom glasovanja sigurno sjedali, a posude su kružile između njihovih redova (M. 5, 403). Odlučivala je većina nazočnih članova, i to, rekao bih, apsolutna, barem u zapisnicima u ono malo slučajeva kad je bilo više od 2 prijedloga, nijedanput nije odlučila relativna većina; inače, nekoliko puta se izrijekom traži natpolovična većina: tako 1358. godine za nove činovnike da između više kandidata budu izabrani 'habentes maiorem numerum ballotarum ultra medietatem' (M. 2, 238). Godine 1763. uvedeno je ždrijebanje pri izboru činovnika zato da se izbjegnu makinacije. Za kneza ždrijebanje je bilo samo djelomično: u žaru su stavljana imena svih senatora od preko 50 godina koji su imali sva potrebna svojstva za tu službu, pa su se ždrijebom izvukla tri imena, a onda se glasovalo o ta 3 kandidata, te koji bi od njih dobio većinu bio je knez za idući mjesec; ako se prvog i drugog dana ne skupi propisani broj članova, treći dan će odlučiti kojigod se broj skupi, samo za mjesec listopad neće se tako postupati nego će kneza zamijeniti najstariji član Maloga vijeća (R, 5. III. 1763.).

Posljednja je odluka o glasovanju u Velikome vijeću iz 1791. godine, kojom je donekle promijenjen način kako se knez bira utoliko što se traži da su kandidati navršili 40 godina, da je dovoljna relativna većina 'ne brojeći glasove što fale' (tj. članove koji nisu glasovali), te da treći dan može birati kojigod broj samo ako je nazočno 11 senatora koji mogu biti članovi Maloga vijeća i gradski providnici (R, 18. I. 1791.). Predugo bi bilo iznositi komplicirane propise iz 1763. i 1791. godine za izbor ostalih činovnika - stara je republika izdisala gubeći se u takvim sitnicama! [Samo što je taj dubrovački 'izdisaj' trajao stoljećima prosperiteta! Možemo li reći da bi se države drukčije ponašale da znaju za kraj ili možda početak nečega, te da je izdisaj međusobno uvjetovan smrću ili posmrćem koje nikoga i ništa ne izuzimlje?]

Premda su se vijećnici pri preuzimanju svoje službe morali svečano zakleti da će zdušno vršiti svoje dužnosti (v. formulu zakletve u Statutu, 29-30), rano su se počele pojavljivati zlouporabe tijekom glasovanja. Nije posvjedočeno, ali proizlazi iz zapisnika da su svi nazočni morali glasovati, tj. staviti svoju kuglicu u jednu ili drugu posudu. Valjda su se 1336. godine ili još prije neki vijećnici počeli ustručavati od glasovanja zadržavajući kuglicu kod sebe, pa je zato te godine iznesen prijedlog da se svi vijećnici pri glasovanju zakunu da će staviti kuglicu u jednu ili u drugu posudu; taj je prijedlog i primljen protiv drugoga da se, kako je običaj, ne zaklinju (M. 5, 403). Tako ustručavanje od glasovanja bila je ipak relativno mala 'nepodopština'; mnogo je gore bilo kada se 1449. godine među vijećnicima našao šaljivac koji je u posudu ubacio kocku! Cijelo se Veliko vijeće pomamilo te jednoglasno, naravno i s glasom onog kockara, zaključilo da se dade 300 zlatnih dukata onome koji izda kockara, a da se ovome odsiječe desna ruka i da bude zauvijek lišen svake javne službe i časti (R, 30. XII. 1449.). To je opet bila prilično nevina šala, ali je baš bila prava prijevara kojom se htio promijeniti rezultat glasovanja, kad se 1485. godine [od]jednom našlo u posudama punih 30 kuglica više nego li je bilo glasača! Tada je opet zaključeno da se onome tko izda krivca ili krivce obeća nagrada od 100 zlatnih dukata i tajna, a ako je sam sukrivac - oproštenje, te da krivac plati 100 zlatnih dukata (tako općina ne bi imala troška!) osim drugih propisanih kazni (R, 21. XI. 1485.). Krivac se nije našao ni prvi ni drugi put, ali se nije našlo, recimo na čast dubrovačkih vijećnika, ni drugih sličnih slučajeva. Naprotiv, unutrašnje sićušne trzavice među dubrovačkom vlastelom XVIII. vijeka očituju se u zakletvi što je od 1726. godine pa nadalje svaki vijećnik morao položiti prije svakog izbora: da će glasovati samo za onoga za koga bude držao da je najpogodniji za javnu službu, ne gledajući svoju korist, ni tko mu je prijatelj ili neprijatelj (R, 26. III. 1726.).

Vijećnici Velikoga vijeća bili su u Dubrovniku ugledne osobe, ali je opet karakteristično za kulturne prilike prve polovice XIV. vijeka da su još u to vrijeme oni ponekad javno prodavali meso: 12. V. 1332. Veliko je vijeće jednoglasno zaključilo da tijekom cijelog mjeseca lipnja nitko tko je član Velikoga vijeća, ili čiji je otac ili djed bio ili jest njegovim članom, ne smije vršiti mesarski posao, niti stajati za klupom i primati novac za prodavano meso (M. 5, 349); ta je zabrana pak 1342. godine proširena da tko jest ili bi mogao biti član Velikoga vijeće ne smije imati nikakva posla ni s klanjem životinja niti s prodavanjem njihova mesa (Statut, 223).

Pazilo se i na ponašanje vijećnika na sjednicama, pa im je 1366. godine knez sa sucima zabranio psovati među sobom, inače će svaki za svaki put platiti po 25 perpera (M. 4, 60), a 1430. godine čini se da se osobito isticao kao svadljivac Dživo Gučetić kojemu je Malo vijeće zaprijetilo kaznom od 500 dukata za svaku uvrijedljivu riječ koju bi izrekao u vijeću (R, 30. IV. 1430.). Svakako da su i članovi dubrovačkog Velikoga vijeća bili ljudi, te ljudi svojeg vremena, ali da su uglavnom bili pametni, a osobito vrlo sposobni političari, pokazali su time što je najviše njihovom zaslugom jedini Dubrovnik na cijelom Balkanu [Ilirskom poluotoku] tijekom nekoliko stotina godina očuvao svoju slobodu i bio pak kulturni centar u vrlo teškim okolnostima. To će se još ljepše vidjeti kad se nađe [ne]tko [tko] će pokazati koliki je i kakav je bio udjel Velikoga vijeća u dubrovačkom javnom i privatnom životu; ali zato će trebati utvrditi njegov udjel u vrlo kompliciranoj administraciji i jurisdikciji staroga Dubrovnika, a naročito njegov odnos prema ostalim najvišim čimbenicima javnog života - prema knezu, Malome vijeću i Senatu.

Na Svetoga Vlaha 1929. godine.

(Ponešto kroatizirani tekstovi: Milan Rešetar, Dubrovačko Veliko vijeće, Dubrovnik /Mjesečna ilustr. revija/, god. I, br. 1, 2, Dubrovnik, 1929, str. 3-10, 60-68).


bilješke:
(20) Što u Statutu (str. 126) ima: 'In maiori consilio... in platea comunis more solito congregato', to je sigurno neka prepisivačka pogrješka mlađe redakcije u kojoj se nalazi to mjesto.
(21) O njoj vidi članak M. Rešetara u Vjesniku Hrv. arheol. društva, n. s. XV, gdje treba ispraviti na str. 43 da nije izgorjela 1816. godine, nego 5. V. 1817. (vidi: L' Epidauritano za 1906. godinu, str. 47).
(22) Luccari G., Copioso ristretto degli Annali di Ragusa, (Mleci, 1605), str. 155.

Komentari (0)

RSS feed Comments

Napišite komentar