"U Dubrovniku je u kasnije vrijeme vrhovnu vlast imalo u rukama 'Veliko vijeće',(1) u kojem su bila izabrana odrasla vlastela; to je vijeće izdavalo i mijenjalo zakone i sve važnije odredbe, postavljalo sve više činovnike, a po njima i niže - jednom riječju cijela uprava općine, a kasnije republike morala je udovoljavati njegovoj suverenoj volji, a svi su javni namještenici bili njegovi eksponenti i njemu odgovorni. Kada je Veliko vijeće nastalo, ne znamo, ali kao svuda u srednjem vijeku, tako se bez sumnje i u Dubrovniku razvijalo usporedno sa samom općinom: najprije su se ugledniji stanovnici mjesta (sa)stajali dogovarati o stvarima koje se tiču cijeloga mjesta, a zatim su malo-pomalo moćniji i bogatiji o tim stvarima sami odlučivali i ne pitajući slabije i siromašnije, dok su se napokon ta gospoda pretvorila u kastu vlastele što su ostalima jednostavno zapovijedali. Ne znamo, dakle, kada je zbor te gospode-vlastele postao priznatom javnom vlašću i kada je dobio to ime, koje svakako pretpostavlja da je uz to Veliko vijeće bilo i drugo, kakvo je bilo i u Dubrovniku 'Malo vijeće'(2) koje je vršilo odredbe Velikoga; ali svakako Veliko je vijeće bilo dosta vremena prije 1235. kada se prvi put spominje u dokumentima.(3) Nije također sigurno da li je u starije vrijeme ipak postojala neka vlast i nad Velikim vijećem. Kako je bilo u tom pogledu do kraja XIII. vijeka opet ne znamo, jer, iako ima podosta dokumenata iz toga vremena, nema ih takvih iz kojih bi se vidjelo kako se razvijao njegov rad u zakonodavstvu i u administraciji - nisu se, naime, očuvali zapisnici sjednica dubrovačkih vijeća prije 1301. godine.(4)
I tako tek od 1301. nadalje možemo prije svega postaviti pitanje je li već tada Veliko vijeće imalo onu istu neograničenu vlast koju je imalo od početka XVI. vijeka kada je Dubrovnik (p)ostao neovisnom republikom pod zaštitom turskih sultana. U početku XIV. vijeka Dubrovnik je bio (od 1205. godine) još pod mletačkom vlašću, pa se prije svega nameće pitanje u kojem je odnosu stajao prema Velikome vijeću knez(5) (lat. comes, tal. conte) što ga je mletačka vlada slala u Dubrovnik kao svoga zastupnika i kao glavara inače autonomne općine. Kada je preuzimao svoju službu, knez se zaklinjao(6) da će upravljati gradom 'secundum usum et consuetudinem Rag(usii)' i da će 'cum maiori parte consilii', tj. većinom zasigurno Velikog vijeća suzbijati zlo, a promicati dobro. Time dakle knez priznaje da neće ništa činiti protiv volje većine Velikog vijeća; i doista nema spomena da je od 1301. do 1358. (te je godine Dubrovnik od mletačke vrhovne vlasti prešao pod ugarsku) knez ikad nametao svoju volju protiv Velikog vijeća i time dolazio do konflikta - osim jednog jedinog slučaja. Veliko je vijeće 1. II. 1330. zaključilo da može slobodno doći i boraviti u Dubrovniku do Petrovog dana svaki trgovac koji bi donio žita, drva ili mesa (M. 5, 282); po nalogu dobijenom iz Mletaka knez je ipak dao zatvoriti jednog trgovca iz Firenze, na što je 28. IV. Veliko vijeće jednoglasno (94 glasa) pustilo tog čovjeka iz tamnice i odredilo da se pošalju u Mletke poslanici koji će braniti postupak Velikog vijeća (M. 5, 285), te im je naređeno kazati da je knez tog čovjeka zatvorio 'contra Deum et iustitiam, et contra fidem' (M. 5, 287); Veliko je vijeće pak poslanicima opet naložilo kazati da vijeće nije ništa učinilo 'contra dominum ducem et formam pactorum, et quod non petent aliquam misericordiam' (M. 5, 290), vijeće se dakle pozivlje na pravdu i na ugovor s Mlecima, te zato ponosito ne traži milosrđa. Drugi put bilo je nesuglasica, ali, čini se, nije došlo baš do konflikta: na sjednici od 29. IX. 1313. knez je tražio da mu plaćaju porez 'arboraticum' i neki strani brodovi, te je izašao sa sjednice izjavivši da će apelirati duždu ako bi vijeće odlučilo protiv njega; pa ipak vijeće je sutradan zaključilo, 'lectis statutis de arboratico', da se to neće plaćati knezu (M. 1, 34); valjda se knez ipak time zadovoljio jer nije vidljivo da je stvar išla dalje. Svakako, iz oba se ova slučaja vidi da knez nije bio jači od Velikog vijeća, nego kad bi nastale među njima nesuglasice, trebao je odlučiti mletački dužd. Nasuprot, nije jasno kako je jedanput Malo vijeće(7) moglo promijeniti odluku Velikoga vijeća; u kasnije vrijeme zna se potpuno sigurno da je Malo vijeće bilo, isto kao i 'Vijeće umoljenih',(8) egzekutivni organ Velikoga vijeća, koje je dakle bilo pod ovim drugim, a ne nad njim. Po očuvanim spomenicima proizlazi da je tako bilo i u starije vrijeme, ali opet 20. IX. 1303. Malo vijeće je zaključilo da se smije primati u Dubrovnik Slaven koji je pogodan za rad 'non obstante reformacione maioris conscilii in contrarium loquente de Sclavis non recipiendis' (M. 5, 60), kako je zbilja nekoliko dana prije toga bilo odlučilo Veliko vijeće (M. 5, 58); zato, ako nisu u tome pogledu zapisnici nepotpuni, te je Veliko vijeće ipak ovlastilo Malo vijeće da pravi neke izuzetke, to bi značilo da je u mletačko doba Malo vijeće ipak imalo ovlasti iznimno mijenjati odredbe Velikoga vijeća.

Iako u Dubrovniku nije ni jedna priznata vlast imala pravo mijenjati odredbe Velikog vijeća, neke važnije njegove odluke trebao je potvrditi 'puk' (lat. populus). Možda je najstariji slučaj gdje se spominje puk kao juridički čimbenik odluka iz 1190. godine da 3 dana prije sv. Vlaha i 3 dana poslije njega svaki krivac može nesmetano boraviti u Dubrovniku, što je učinjeno 'voluntate... iudicum, nobilium... ac totius pouli' (Statut,(9) str. LXII). Kako Jireček ne sumnja u autentičnost toga dokumenta, odatle vidimo da su se najkasnije krajem XII. vijeka 'vlastela' (nobiles) već odvojila kao posebna kasta, te da pod 'puk' ne spadaju uopće svi stanovnici Dubrovnika nego samo oni koji nisu bili vlastela, pa po svoj prilici ne baš svi, nego opet samo ugledniji i imućniji - oni od kojih su se pak kasnije razvili 'Antunini' i 'Lazarini' kao nešto u srednini između vlastele i običnog naroda. Kasnije se udio puka u zakonodavstvu označuje glagolom 'laudare' ili imenicom od njega izvedenom prvi put 13. IV. 1235. kada je novi pravilnik o mirazima 'a... uicecomite...(10) et a iudicibus et consiliariis de parvo et magno consilio et a populo... statutum et laudatum est.'(11) Tu se doista jasno ne vidi da se ono 'laudatum' tiče baš puka, kao što se ne vidi ni u drugoj naredbi od 24. VII. iste godine (l. l.), ali je zato potpuno jasno u trećoj naredbi od 1. VIII. gdje se izrijekom kaže: 'Hec autem omnia stabilita et statuta sunt ab omnibus prenominatis Raguseis (tj. od bana i savjetnika Maloga i Velikoga vijeća), et a populo Rag(usii) laudata sunt' (Statut, str. LXVII). Te godine 1235. skupština puka, koja se jasno razlikuje od sastanaka Velikoga i Maloga vijeća, zove se u tim istim dokumentima 'curia' ili 'publica curia' (Statut, str. LXII i LXVI) i sastajala se 'in publico foro', tj. na trgu koji se kasnije zove 'platea (comunis)',(12) dok su se vijeća bez sumnje već tada sastajala u općinskoj palači (Kneževu dvoru), tako 'po staromo običaju' najkasnije 1303. godine.(13)

Statut pak od 1272. godine, taj najvažniji dubrovački pravni zbornik, bio je 'confirmatum et corroboratum tam per parvum quam per magnum consilium, quam etiam per laudacionem tocius populi' (Statut 2), a u njegovim mlađim dodacima nalazimo već 1293. godine kraću formulu 'cum laudo populi' (Statut 5), a 1309. godine dužu 'cum laudo populi in publica cunctione in plathea ad sonitum campane more solito congregati' (Statut 16), te se ta forumula, s malim razlikama, redovito ponavljala često i u tim dodacima i u zapisnicima Velikoga vijeća - u tim publiciranim dokumentima po posljednji put u predposljednjem dodatku od 27. V. 1394.) (Statut 218), dok je u posljednjem od 6. VI. 1408. nema (Statut 131), a ima li u neobjavljenim spomenicima, ne znam, jer R[eformationes] te formule ne bilježi. Ponekad se ne spominje da baš puk odobrava 'u javnoj skupštini', ali iz smisla je jasno da se govori o njemu, tako npr. 1305. (M. 5, 90) i 1328. godine (M. 5, 255). Isto je tako sigurno da se ono nekoliko puta kad se spominje da je neka odredba Velikoga vijeća potvrđena 'per arengum' (M. 2, 238, 247, 248, 252), pod riječju 'arengum' ima opet razumjeti skupština naroda.

Po svim tim slučajevima gdje puk sudjeluje u javnim poslovima vidi se da se on 'po starom običaju zvonjenjem zvona' pozivao na Placu da potvrdi neku važniju odredbu Velikog vijeća; puk dakle nije imao nikakve inicijative, niti je, u to vrijeme, imao pravo mijenjati ili čak odbijati što se pred njega iznosilo - jednom riječju, njegovo je sudjelovanje bila puka formalnost, kao što znamo da je bila u mnogim autonomnim općinama, naročito u Italiji gdje je uprava malo-pomalo iz ruku cijeloga građanstva prešla u ruke nekolicine, gdje se dakle demokracija pretvorila u oligarhiju. Pa opet, premda je to 'odobrenje' puka bila puka formalnost, držalo se do nje, te je u statutu određeno da odredbe koje odobri puk može opet poništiti samo puk.(14) Kako je pak išla procedura u tim skupštinama puka, možemo suditi po tome kako su se Dubrovčani 1329. godine zaklinjali da će biti vjerni mletačkom duždu: najprije su se 'in sala castelli' članovi Velikoga vijeća zaklinjali jedan po jedan, a onda se istoga dana na Placi ban zakleo u ime svih stanovnika grada i okolice, na što 'clamat (unus), clamat alter, clamat omnes una voce: - vivat dominum nostrum inclitum ducem Veneciarum [Venetiarum]' i da će mu svi biti vjerni (M. 5, 261). Dakle, puk je aklamacijim (i vrlo slabom latinštinom) potvrdio formulu zakletve izrečene od bana; i tako je bez sumnje bilo uvijek kadgod su naši gospari do kraja XIV. vijeka, a možda i još duže, nalazili za shodno tražiti od puka 'odobrenje' za ono što mu čine.

Bilješke:

(1) Mi ga tako zovemo, ali u najstarije vrijeme zvalo se 'Veliko vijeće', tako u dubrovačkoj povelji od 1253. godine (Miklosich, Monumenta Ser., 39); latinski se zvalo ponajviše 'Maius consilium', a iznimno 'Magnum consilium', talijanski redovito 'Consiglio maggiore', a rijetko 'Consiglio grande'.

(2) Tako se zove u toj istoj povelji dok se latinski zvalo 'Minus consilium' ili 'Parvum consilium', a talijanski 'Consiglio minore', a iznimno 'Piccolo consiglio'.

(3) Statut, str. LXVII: '... cum consiliariis de parvo et magno consilio'.

(4) Najstarije zapisnike o odlukama Velikoga vijeća (Reformationes) iz 1301.-1379. godine, koji nisu očuvani za sve te godine, izdala je, na žalost prilično slabo, naročito što se tiče imena i brojeva, JA u 5 knjiga, Monumenta Ragusina; gdje se na njih pozivljem, označio sam ih slovom M. Svraćam pak pozornost na to da su zapisnici 1301.-1336. godine po originalima izdani tek u V. knjizi. Za zapisnike od 1380. godine nadalje pri ruci su mi izvodi što je iz njih napravio moj pok. otac koji ih je sve pozorno pročitao; za odluke iz toga vremena stavio sam u zagradama slovo R i datum, tako da se mogu pronaći u odnosnoj knjizi u Državnom arhivu u Dubrovniku.

(5) Već u povelji od 1189. godine bosanskoga bana Kulina kao glavar dubrovačke općine spominje se 'Knez Krvaš' (lat. comes Gervasius), Mikl., Mon. Ser., 1.

(6) Najstarija je očuvana formula za to iz 1237. godine i tiskana je u uvodu izdanja dubrovačkog Statuta Bogišića i Jirečeka, str. LXVII-LXVII. [Statut, knj. II, gl. 1].

(7) Malo se vijeće od najstarijih vremena sastojalo redovito od 12 osoba: od kneza, 5 'sudaca' i 6 'vijećnika' (tako se već zovu i jedni i drugi u već spomenutoj povelji od 1253. godine, a latinski 'iudices' i 'consiliarii') i svi su članovi uzimani iz Velikog vijeća, a suci su činili knežev 'veliki sud' (lat. magna curia).

(8) I to ime nalazimo u istoj povelji od 1253. godine; latinski se zvalo 'Consilium rogatorum', talijanski 'Consiglio dei pregati', a skraćeno 'il pregati', prema čemu se i naški zvalo 'pregat' (vidi: M. Rešetar, Dubrovačka numizmatika, I, 7); u zadnje vrijeme ponajviše se talijanski zove 'Senato'.

(9) Citiram svakako uvijek izdanje Bogišića i Jirečeka. [Tada naravno nisu postojala tiskana izdanja iz 1990. i 2002. godine].

(10) 'Vicecomes' je zamjenjivao kneza kad je ovaj bio spriječen ili kad ga uopće nije bilo; [po] naški se u XIII. vijeku zvao 'ban' (1253.-1254. godine; Mikl., Mon. Ser., 40, 43), ali to se značenje s vremenom zametnulo jer u pjesnika XVI. vijeka 'ban' znači otprilike što [i] 'gospodin'.

(11) Liber statutorum, str. LXIV.

(12) Od toga naša Placa, samo što je 'platea' obuhvaćala ne samo današnju Placu nego i trgove 'Pred lužom' i 'Pred Dvorom'.

(13) '...in maiori conscilio... in palacio comunis more solito congregato' (M. 5, 57).

(14) 'Statuta et ordinamenta... que (fient) per arengum non nisi per arengum disolvatur' (Statut, 177).