| Dubrovčanin Vice Stjepović-Skočibuha (šesti nastavak) |
 |
 |
 |
| Morski magazin - Povijest pomorstva | |||
| Autor Đivo Bašić | |||
| Srijeda, 25 Veljača 2009 22:01 | |||
|
Prema jednom i drugom tipu svojih suvremenika Vice Stjepović je zauzeo posebno i vrlo vidno mjesto. Stanovao je u palačama koje su i po vanjskom izgledu i po unutrašnjem uređenju u svemu bile ravne domovima najbogatije dubrovačke vlastele, a mogle su se mjeriti i s onima u centrima Italije. Novac je rabio i za svoje kulturne potrebe i za osobnu udobnost, pa je naručivao slike kod domaćih i stranih majstora, pravio namještaj u španjolskom, francuskom i rimskom stilu, zlatne i srebrne predmete i nakite za sebe i svoje kupovao u Veneciji, Milanu i Napulju, pokrivače za postelje naručivao u Pisi, a svoja odijela u Napulju i Veneciji, dok je za svoga sina Tomu, svećenika, kupovao u Milanu skupocjene ornate [svečano ruho, svećenikova odjeća za bogoslužje, općenito odjeća viših slojeva] od damaska. Našli smo račune kojima plaća voće iz Ancone, a sir i kobasice čak iz Andore na Pirinejima. U svemu je, dakle, bio pravi predstavnik suvremenog bogatog, naprednog i kulturnog građanstva Zapada. Skočibuha je u još jednom pogledu bio pravi predstavnik svoga vremena i Dubrovčana. Njegove veze s Italijom, kako smo vidjeli, razvijale su se u dva pravca, prema jugu i prema sjeveru. Svojim brodovima i trgovinom najviše je dolazio u dodir s južnom Italijom i sa Sicilijom, a preko njih sa Španjolskom i njezinim posjedima. Tako su činili i ostali Dubrovčani u ono vrijeme, a, uglavnom, i nekoliko stoljeća ranije, već od XIV. vijeka. Izgleda da su u najranije privredne veze našeg južnog i srednjeg primorja [Dalmacije] bile naročito jake baš s tim dijelom Italije, zbog čega je na primorju [u Dalmaciji] sve do danas naziv Puljiz (prema pokrajini Pugliji) sinonim za sve Talijane. Dubrovčani su tijekom XV. i XVI. vijeka stekli ogromna bogatstva održavajući veze s jugom Italije i sa Španjolskom. Tamo su i brodovi Vice Stjepovića nalazili najviše posl[ov]a, a skoro svi njegovi suvremenici koji su se iz Dubrovnika otisnuli u svijet stupili su preko južne Italije u španjolsku službu i stekli bogatstva, položaje i ugled. To je bio put kojim su pošli i pomorci iz obitelji Sagroević-Stjepović; tamo su stekli svoja imanja, tamo su neki od njih živjeli i umrli. Kao pomorska država, Dubrovnik je jedino preko južne Italije mogao stupiti u vezu sa zapadnom Europom. Ali, odatle u Dubrovnik nije pritjecao samo novac. To je bio i put kulturnih utjecaja. Vicin brat Dum Marin pohađao je u Napulju visoke škole i stekao titulu doktora prava; kapetan Nikola Sagroević tu je pisao i ostavio svoja djela iz oceanografije i brodogradnje. Kada je od XVI. Stoljeća počeo jačati u svijetu politički, ekonomski i kulturni utjecaj Španjolske, postala je južna Italija glavni posrednik između ove velike zemlje i našeg primorja [Dalmacije]. Ime njezinog glavnog grada Napulja stalno se provlači kroz život i djelatnost našeg Vice Stjepovića. Privredne i druge veze Dubrovnika s Italijom išle su još jednim smjerom, prema sjeveru. Međutim, one za dubrovačko pomorstvo nisu bile od naročite koristi, jer je tu operirala mletačka trgovačka mornarica, koja je držala u rukama skoro svu pomorsku trgovinu sa svojim glavnim gradom. Ostala je još Ancona, papin[sk]a luka, kojom su se Dubrovčani mnogo koristili, ali ni ona, kao uopće sve trgovačke veze u zatvorenom Jadranskom moru, nije mogla Dubrovčanima dati ono što su bez ikakvih zapreka nalazili u otvorenim vodama Mediterana ili Atlantskog oceana. To je bio razlog što se više odlazilo u južnu nego u srednju i sjevernu Italiju, te što su privredni odnosi s Napuljem, Sicilijom i Španjolskom igrali onako važnu ulogu u ekonomskom životu Dubrovnika u tijeku više od četiri stoljeća. Skočibuhina djeca krenula su putevima koji su bili u tradiciji Sagroević-Stjepovića. Vice je imao četiri sina i dvije kćeri. Najstariji sin Tomo postao je svećenik; drugi sin Marin živio je u Dubrovniku i skupa s ocem vodio poduzeće; treći, Stjepo, bio je pomorski kapetan, ali je umro mlad, posljednih dana kolovoza 1590.; četvrti, Frano, živio je također u Dubrovniku, oženjen bogatom Cvijetom Fr. Ben. Primoevića. Direktni potomci Vice Stjepovića izumrli su s njegovim sinovima, početkom XVII. stoljeća, pošto ovi nisu imali muške djece. Dvije Vicine kćeri, Marija i Frana [Frane], udavale su se po dva puta za ugledne građane; mlađa je prvi put bila udana za firentinskog vlastelina Bartolomeja Borđanija [Borgiannija], blagajnika Dubrovačke Republike. Očuvan je testament Skočibuhina sina Stjepa, sastavljen 27. kolovoza 1590. u Bariju, gdje je i umro, zatekavši se, vjerojatno, sa svojim brodom u toj luci; željeo je da ga pokopaju u crkvi sv. Andrije u Barletti. Sam Vice umro je u Dubrovniku nešto prije smrti sina Stjepa. Do posljednjeg dana Vice je uredno vodio sve svoje poslove i u knjizi blagajne iz dana u dan zapisivao sve izdatke i primitke. Tako je to radio, uz kraće prekide, do 13. prosinca 1588., kada je zabilježio da mu sestra Lukrecija duguje 10 dukata. Odmah ispod toga zapisano je drugom rukom slijedeće: "26. prosinca, pri zalasku sunca, časni gospodin Vice Stjepović, pisac ove knjige, prijeđe iz ovog sadašnjeg u bolji život, ostavljajući kao epitrope [nadzornike, upravitelje imanja, skrbnike] i izvršitelje svog testamenta prečasnog gospodina Tomu Stjepovića, svog sina, gospođu Pavu, svoju suprugu, g. Frana Primoevića, g. Antuna Meda i mene, Iva Fačendu". Odmah poslije njegove smrti otvoren je i registriran testament, koji je bio sastavio za vrijeme svoje bolesti, 17. prosinca 1588. Ovdje ga prepričavamo opširnije, jer je interesantan i poradi poznavanja poslovnog rada Vice Stjepovića i poradi boljeg osvjetljavanja njegove osobe. Po običajima svoga vremena i prema državnim zakonima Skočibuha je najprije zavjetovao [oporučno ostavio] raznim crkvama u Dubrovniku i na svom rodnom otoku Šipanu da služe mise za njegovu dušu i duše umrlih rođaka. Tu je i jedan veći legat [oporučni nalog] od 700 uloženih dukata, koje je trebalo rabiti za oslobođenje dubrovačkih robova, prvenstveno onih sa Šipana. Po 10 škuda namijenio je sestri Lukreciji, kćerima Mariji i Frani, svojoj snahi [nevjesti] Mariji, zetovima Franu B. Primoeviću i Ivu Fačendi; prijateljima Nikoli Cicinoviću i Antunu Medu po 5 škuda, a svakoj svojoj sluškinji po 10 perpera. Cijelo imanje ostavio je ženi i trojici sinova, s tim da skupa dijele sve prihode; ženi je preporučio da sa sinovima živi u miru i ljubavi, upučujući ih da međusobno žive lijepo. Za života majke nijedan sin nije smio slobodno raspolagati nekretninama, a pokretna dobra nisu smjeli dijeliti dok najmlađi, Frano, ne navrši 25 godinu. Nakon majčine smrti mogla se dioba vršiti tek poslije deset godina, ali je Vice savjetovao sinove da se ni tada ne dijele, već da žive složno i bratski. Ako pak neki umre prije tog roka od deset godina, ne smije raspolagati s više od 1.000 dukata, a sve ostalo imalo je pripasti braći ili njihovim nasljednicima. Izumru li sinovi bez zakonitih nasljednika, sve njihovo nasljeđuju dvije Skočibuhine sestre ili njihovi nasljednici. U tom slučaju odvojit će se od cijelog imanja 4.000 škuda i položiti na rentu u Napulju, pa će prihode jedne polovice davati bratovštini Gospe od Milosrđa za siromahe Šipana, a drugom polovicom raspolagat će u dobrotvorne svrhe bratovština sv. Sakramenta i bratovština dubrovačkih imućnih građana Antunina. Na kraju je Vice preporučio izvršiteljima svoga testamenta da o svemu odlučuju većinom glasova, ali na toj strani mora biti i glas Primoevića, kojem je, kao da mu je najstariji sin, naročito toplo preporučio cijelu svoju obitelj. Zamolio je i ostale izvršitelje da paze na njegove sinove, nastojeći da se oni bave čestitim radom i da ih odvraćaju od svega što smatraju da bi se suprotstavljalo njegovoj volji. Govoreći o poslovima, Vice napominje da je u Sofiji imao zajedničku trgovinu s Pavom Pjericom, u Dubrovniku s Antunom Medom radionicu za pravljenje sukna, te da je u Napulju vodio poduzeće s Franom Ant. Marinovićem i Ivom Marijom Sagroevićem od kojih je potraživao oko 5.700 napuljskih dukata. Svoje poslovne veze održavao je i s mnogim drugim trgovcima, a vodio ih je kako je najbolje umio, "kao što se", kaže Vice, "vidi po mojim knjigama i dnevnicima, i to po jednoj, kojoj je dnevnik obilježen slovom C, i po drugoj, s dnevnikom označenim D, za koje tvrdim da su pisane mojom rukom, pa neka im se zato u svemu i potpuno vjeruje". Sve svoje dužnike zapisivao je u jednoj posebnoj knjižici, prema kojoj je naredio da se traže isplate dugova. Isto tako posebno je bilježio račune za dva svoja broda koja je tada gradio u društvu sa Stjepom N. Ruskom, i to "Sv. Katarinu" i "Sv. Trojicu". Ova nova "Sv. Katarina" trebala je, vjerojatno, zamijeniti njihov istoimeni brod, koji je nešto prije siječnja 1585. propao [nastradao] kod Castellammare na Siciliji. Zbog toga je, valjda u svezi primanja osiguranja, Vice pred kraj života 1586. putovao u Genovu uzevši za svog pratitelja Viktora Bezalea (Bezaljića) iz Skadra, učitelja i kasnijeg sekretara [tajnika] Republike. Na tom putovanju, ostao je duže vremena, a prošao je kroz Veneciju, Anconu i Pisu. Testament prikazuje Vicu Stjepovića kao čovjeka koji iznad svega voli svoju obitelj, gleda u daleku budućnost brineći se za njezin napredak, mir i blagostanje, a samo jednim veoma malim dijelom imanja pomaže i druge, ostavljajući nešto novca u razne huma[nitar]ne svrhe. Ovo izgleda čudno pored mnogih drugih bogatih Dubrovčana, koji su za opće dobro ostavljali veće svote, u čemu Miho Pracat(ović) nije bio usamljen. Vice se, kao i za života, više brinuo o sebi i svojima, pa im je nastojao osigurati lijep život, a tek usput bi se sjetio drugih. Ali, treba istaći da je Vice za sobom ostavljao ženu i šestoro djece, dok skoro nijedan od većih dubrovačkih dobrotvora nije imao potomaka. Tako se ime Vice Skočibuhe ne spominje među dobrotvorima, iako se i po svom bogatstvu, i po svom odgoju i po ugledu i društvenom položaju mogao, a i morao, istaći i nekim većim humanim djelom. Skočibuha je ostao u uspomeni Dubrovčana kao bogat čovjek, sposoban i kulturan, koji je svojim načinom života i mišljenja išao ispred svojih kolega, te se uspio u svemu približiti višim društvenim slojevima. To je, izgleda, dobro osjetio njegov suvremenik i prijatelj fra Serafin Razzi, talijanski dominikanac, koji je tada boravio u Dubrovniku, i u svom povijesnom djelu o Dubrovniku o Skočibuhi zapisao da je bio čuven kao vlasnik brodova, graditelj palača, osobito one "kraljevski veličanstvene između Dubrovnika i Gruža", crkvi i oltara. Za njim su, kaže Razzi, plakali siromašni i kršćanski robovi u sjevernoj Africi, ali po svemu sudeći izgleda da je Razzi u tome pretjerao. Na dan Skočibuhina pogreba, 27. prosinca 1588., jedan je propovjednik u Katedrali hvalio njegovu veliku darežljivost, a drugi u Dominikanskoj crkvi, gdje je i pokopan, na latinskom jeziku [is]pričao njegov život. Ovakvi nadgrobni govori držani su obično samo dubrovačkoj vlasteli, a Razzi kaže da se odavno nije vidio na skupu toliko veliki broj vlastele i građana. Razzi spominje da se u Dubrovniku govorilo kako je Senat namjeravao Skočibuhu primiti među članove vlastele, ali da razgovori o tome nisu privedeni kraju, jer je vlastelinstvo nuđeno samo Vici, a ne njegovim sinovima. "I tako je", završava Razzi, "Skočibuha umro kao član svoje građanske klase". [Serafino Razzi, La Storia di Ragusa, (Uvod, bilješke i dodatak: G. Gelcich), Editrice Tipografia A. Pasarić, Ragusa, 1903, str. 230-231.] (Jorjo Tadić, Dubrovački portreti, Srp. književna zadruga, Kolo XLIV, Knjiga 305, Beograd, 1948, str. 199-233). Prepisao (i ponešto kroatizirao): Đivo Bašić. Ljeta Gospodnjega (zapravo zime), u siječnju 2009. Povodom Noći muzeja, petak 30. siječnja 2009. (slijedi još nekoliko dodataka)
|
Glavni i odgovorni urednik: