Vice je poslije očeve smrti pristupio preuređenju obiteljskog doma u Suđurđu na Šipanu. Da bi kuću mogao lakše braniti od čestih napada gusara, a da bi ujedno zaštitio i cijelo selo, Vice je u ožujku 1569. ugovorio s tri zidara da mu na istočnoj strani kuće podignu jednu kulu, a u njoj je dao iskopati bunar za kišnicu. Već je tada, vjerojatno, ova kuća s vrtom i taracama, ograđena visokim zidovima, imala onaj izgled koji je i do danas uščuvala. To je dosta skromna zgrada na kat, na kojem je jedna prostrana centralna dvorana, "saloča". U "saloči" se očuvalo lijepo kameno "pilo", umivaonik, s reljefnim rubovima i bogato urešenim ornamentima, koji se diže od samog poda do drvenih greda stropa. Ovo je jedan od najljepših uradaka te vrste, kojih inače ima dosta po dubrovačkom području. I kamena kula uz kuću postoji još uvijek, ali je njezina unutrašnjost danas sva trošna. Cijelu kuću je Tomo Skočibuha preuredio, budući ju je diobom dobio 1537., pa u nekim dokumentima kaže da je sam sazidao. Na njezinoj fasadi dao je zapisati godinu 1546.


S istočne strane ove kuće, na mjestu nekadašnjeg brodogradilišta, Vice je imao drugu kuću, koju je sigurno sam izgradio. To je tip prostrane zgrade za stanovanje jedne imućne građanske obitelji, opskrbljene svim prostorijama, podrumima, bunarima i ostalim što je potrebno jednom imućnom posjedniku za vođenje gospodarstva - za cijeđenje i spremanje vina i ulja, dvaju glavnih proizvoda Šipana. Cijela zgrada s prostranim vrtovima ograđena je visokim zidom, iza kojeg se nalazi jedna visoka kula slična onoj uz stariju kuću, a uz južni dio zida ide uokolo prostrana taraca s kućnom crkvicom [kapelicom] i malenim stanom za svećenika. Pri procijeni svoga imanja, Vice je zapisao da je kuća vrijedila 3.285 dukata ili 131.400 dubrovačkih dinara.


Spomenuli smo kako Serafin Razzi priča da je u Skočibuhinoj kući u gradu, u Pustjerni, bilo mnogo umjetničkih slika. Nabavljao ih je, vjerojatno, već njegov otac, za kojeg je radio i Kristofor Nikolin, dubrovački slikar. Za slike se interesirao i sam Vice, pa je i njegov brat Dum Marin, koji je za svog dužeg boravka u Italiji naučio cijeniti umjetnost, donio odatle, svakako, neki umjetnički predmet za sebe. A i na Vicu, koji nije u Italiju odlazio samo kao pomorac, već se i kasnije više puta nalazio u Anconi, Veneciji, Firenzi, Genovi, ostavio je traga renesansni duh vremena, pa je pored svog života poslovnog čovjeka cijenio umjetnost i uživao u njoj. Da je zaista imao smisao za lijepo i dobro pokazao je svojim načinom života, kojim je po običaju vremena išao za svojim kulturnim suvremenicima, pa je i on, kao donator, uresivao crkve umjetničkim slikama. Tako je 1570. ugovorio s Kristoforom Nikolinim da mu za obiteljsku kapelicu u Suđurđu izradi, na drvo pričvrsti i uokviri jednu sliku, prema nacrtu koji se nalazi kod njega. Malo kasnije, 4. kolovoza 1575., Vice sklapa ugovor s Vicom Lujovim, klesarom, da mu do mjeseca siječnja 1576. izgradi u Dominikanskoj crkvi u gradu jedan oltar, prema određenom nacrtu, za 120 škuda ili 4.320 dubrovačkih dinara. To je onaj poznati oltar obitelji Skočibuha, za koji je slikar Giorgio Vasari, čuveni biograf talijanskih umjetnika, slikao "Silazak Duha Svetoga" [zapravo uradak Santi di Tita]. Na slici, pored apostola i Bogorodice, vidi se s desne strane i sam Vice Skočibuha koji kao ktitor [zadužbinar] pobožno kleči i moli sklopljenih ruku. Vice je čovjek u punoj snazi, srednjeg rasta, zagasite boje lica pokrivenog gustom bradom, u svečanom, tamnom građanskom odijelu. Ova slika danas predstavlja jedno od najljepših umjetničkih djela koja su očuvana u Dubrovniku, a ujedno podsjeća na jednog našeg čovjeka staroga vremena koji nije, kao mnogi, svojim velikim sredstvima zadovoljavao samo najnužnije potrebe života, nego se uz pomoć njih uzdigao nad sredinom iz koje je poniknuo i u kojoj je odgojen i čija je životna potreba postala sudjelovanje u plodovima kulture velikog vremena renesanse.


Skočibuha, dakle, predstavlja odličan primjer Dubrovčan[in]a koji su s Italijom održavali dvojake veze i u svom cjelokupnom radu bili pod njezinim snažnim utjecajem [i obrnuto]. Kao pomorac i trgovac stajao je u stalnim i prisnim odnosima s njezinim privrednicima, a kao kulturan čovjek široko je primao blagodati njezine kulture. Tako baš u njemu imamo izgrađenog predstavnika nove građanske klase, koja se polagano podizala i izgrađivala u važan društveni čimbenik, a koja uskoro postaje nositelj cijelog privrednog i kulturnog života moderne Europe. U Dubrovniku se taj proces vršio usporedno s procesom u ostalom svijetu, specijalno u Italiji, pa se tu vrlo rano počelo formirati domaće građanstvo. Dubrovačka vlastela baveći se, svojim većim dijelom, trgovinom, pomorstvom, manufakturnom proizvodnjom i drugim privrednim granama, jačala je ekonomski i primala mnoge osobine suvremenog europskog građanstva. Ipak, ona se nije s njome potpuno stopila. Od ostalih društvenih redova odvajala se svojom političkom vlašću, koju nije s (n)ikim dijelila i svojom klasnom izoliranošću, koju je neobično ljubomorno čuvala. Ovom prednošću [pogodnošću, premoći] dubrovačka vlastela se koristila u najvećoj mjeri, i to joj je davalo mogućnosti i prigode da još više ekonomski ojača i da se formira kao osnovna i glavna društvena jedinica u starom Dubrovniku. Ali, ona nije nikad izbjegavala obična praktična zanimanja i poslove, niti se povlačila u sebe, kao što je bilo u mnogim drugim zemljama. Zbog toga se dubrovačka vlastela, u svom običnom životu i radu, nisu ničim razlikovala od ostalog dubrovačkog građanstva, već je s njom surađivala, trgovala, sklapala poslovna prijateljstva i bavila se onim istim čime i ostali ugledniji građani Dubrovnika. Time ona u mnogočemu podsjeća na mletačku, genovešku i, dijelom, na firentinsku i englesku aristokraciju. Ali se, s druge strane, ni dubrovački građani, naročito njihov viši sloj, nisu formirali izvan i protiv dubrovačke vlastele, već je ona na njih vršila stalan i jak utjecaj. Dubrovački građani uvijek su nastojali da se što više približe vlasteli, da se na nju ugledaju, da s njom surađuju, da ne dolaze u međusobne sukobe, kao što je to istaknuo Vicin otac u testamentu dajući savjete svojoj djeci. U tom svom nastojanju da se uzdigne, dubrovačko je građanstvo dalo mnogo vrlo jakih pojedinaca, koji su se istaknuli i svojim sposobnostima i svojim radom i postignutim uspjesima, kao i velikim bogatstvima, položajima i častima, a neki su i umom prednjačili [pred] svojim suvremenicima u svijetu.


Međutim, postignuti uspjesi često su na ljude utjecali nepovoljno. Izdižući se nad svojom sredinom i približujući se najvišim slojevima suvremenog društva, većina ih je bila zanesena vlastitim uspjesima. Zato su mnogi Dubrovčani, postavši bogati i zauzevši visoke i vrlo vidne položaje u stranome svijetu, nastojali zametnuti tragove svoga skromnog podrijetla i stalno zvati u pomoć sumnjive obiteljske tradicije ili lažne povelje i genealogije [rodoslovlja]. Svi su htjeli prikazati se potomcima stare balkanske [ilirskopoluotočne, jugoistočnoeuropske] vlastele, pa čak i vladarskih dinastija, te uvjeriti ne samo strance, nego i svoje nekadašnje gospodare, dubrovačku vlastelu, da u njima, pravim španjolskim markizima i visokim dostojanstvenicima, teče stara vlastelinska krv bosanskih ili drugih vladara i da oni dubrovački kmetovi, od kojih su potekli, nikada nisu postojali.


Vice Skočibuha i svojim držanjem i svojim radom i životom odudara od većine Dubrovčana svoga vremena koji su se izdigli u prve redove dubrovačkog građanstva. On nije pošao u tuđinu tražiti počasti, bogatstva i položaje, kao što su to činili neki njegovi dobri poznanici, čak i rođaci, nezadovoljni što im Dubrovnik po svom društvenom uređenju nije mogao ni smio ponuditi i pružiti više. Ostao je kod kuće, povučen, uvijek u svemu odmjeren i dostojanstven.


Ali se Skočibuha izdvajao i od drugog tipa dubrovačkih kapitalista, od onih koji su umjeli da svojim velikim sposobnostima i teškim trudom steknu bogatstvo, ali ih ono nije potaknulo da se uzdignu nad svoju sredinu i da u svemu usvoje duh kulture svoga vremena. Njihov najjači predstavnik u XVI. vijeku bio je Miho Pracat(ović), čovjek velikih sposobnosti u poslu, tada najbogatiji Dubrovčanin i najveći dobrotvor Republike, no čovjek koji je uvijek ostao mornar i poluseljak, koji je provodio život najobičnijeg građanina, cijeloga vijeka gomilao veliki novac, ali je sam od toga malo što imao. Živio je previše jednostavno i skromno, ne osjećajući potrebu za nekim luksuzom ili bar udobnošću, ali je smatrao dužnošću da cijelo svoje bogatsvo ostavi u dobrotvorne svrhe i na korist svoje domovine.

(slijedi šesti nastavak)