| Krštenje na Atlantiku |
 |
 |
 |
| Sportski dio - Mini 650 - Marina Tribunj | |||
| Autor Šime Stipaničev | |||
| Utorak, 05 Lipanj 2007 13:41 | |||
Nakon vjetrovitog Mediterana, sezona za mene i «Marinu Tribunj» se nastavlja na Atlantiku. Prošla dva tjedna su bila izrazito naporna jer je bilo relativno malo vremena za odraditi veliki posao dovođenja broda u Port Camargue, pripreme za premjer, prvu regatu, onda opet brod na trailer bez kolombe i jarbola, pa još 1200 km ceste do Lorienta gdje sam ga opet sastavio i bacio ovog puta u ocean. U Lorientu, u staroj Njemačkoj podmorničkoj bazi iz drugog svjetskog rata nalazi se AOS trening centar za Minije, Figaroe i Mumm 30. Lorient je poznat još i kao grad galebova koji seru na sve strane i u 1 dan tamo, brod je izgledao strašno.
No, lijepo se probuditi u kombiju i prva stvar koju vidiš kraj sebe su veliki ORMA trimarani, brdo regatnih brodova i ekipa ljudi koji doslovce žive na jedra. Na putu sam se zaustavio u Nantesu kod Francoisa Lucasa, jednog od dizajnera broda koji je sa sestrinskim 231 odjedrio Mini Transat 2001. Francois će jedriti sa mnom Mini Fastnet koji će startati 16. lipnja iz Douarneneza.  Projektanti i konstruktori broda Francois Lucas i David Raison su bili jako sretni da vide 232 «Marina Tribunj» opet na Atlatiku, a David je odjedrio sa mnom transfer od Lorienta do Douarneneza, nekih 80-tak milja prošlog vikenda. Opet nije bilo vremena za gubiti jer je brod trebao biti najkasnije do danas u Douarnenezu gdje trebamo proći kontrolu sigurnosne opreme i sasatanke s klasom i organizatorom prije Trophee MAP koja starta za 3 dana tj. U četvrtak. Do tada treba dovesti u red autopilote i druge detalje na brodu jer solo ruta Trophee MAP nije nimalo laka, a lani je 9 brodova završilo na hridima. Kako je lako skršiti brod u Bretanji uvjerio sam se u transferu do Douarneneza jer smo po jako laganom vjetru jedrili 30tak sati rutu od 80 milja. Jaki kurenti, brdo algi, hladnoća... a da ne govorimo o plimi i oseci koja varira do 7 metara te o bezbroj hridi koje vrebaju sa svih strana i mahom nisu označene.  Kod prolaska Raz du Seine, na punti Bretanje zakasnili smo cca pola sata na pravu izmjenu struja i našli smo se s punim spinakerom u kontra struji i kontra valu gdje smo radili jedva 1 čvor, a trebali smo barem 5-6. Uz takve uvjete Raz du Seine je nemoguće proći pa smo se vratili nazad i zajedno s još 2 minija usidrilii pričekali 6 sati da se okrene kurenat. Nevjerojatno, ali to je ovdje normalno i to sve na jedra, bez motora po noći. Lista za transat se polako mijenja i ja na waiting listi napredujem prema gore. Jedini način da se konačno nađem na listi je da još 10 jedriličara ispred mene odustane što nije tako neizvedivo jer je klasa puna iznenađenja i nespremne kažnjava. Kada mi je Brazilac Carlos ispričao svoju avanturu na solo qualifu prošlog tjedna kada je izgubio brod u Biskaju kod 60 čvorova vjetra i bio spašen od strane trgovačkog broda, a brod je završio negdje u Španjolskoj potpuno uništen, osjećao sam žaljenje za njim, a opet mi je bilo drago što će on ispasti iz liste i osloboditi jedno mjesto za mene. Žalosno ali istinito, no ponekad je život takav i klasa se našla u doista glupoj situaciji kada postaje žrtva svoga uspjeha. Evo, opet trebam gibati dalje, nazad u Douarnenez pripremiti brod, opremu i najvažnije od svega navigaciju jer bez dobre pripreme kursa, na miniju može biti uistinu opasno naći su na krivom mjestu u krivo vrijeme. Pozdrav Šime
|
Glavni i odgovorni urednik: