Jedrenje i letenje

Autor Damir Miloš

Petak, 08 Siječanj 2010 10:47

Svjedoci smo velike raznovrsnosti automobila, no usporedimo li tu množinu s raznolikošću svega onoga na čemu, i uz pomoć čega čovjek jedri, uvidjet ćemo da je mnogo više različitih naprava, plovila, strojeva (ili kako ćemo ih već nazvati) koje za pogon koriste vjetar. Tome se i ne treba čuditi jer čovjek jedri od davnina, dok se automobilom služi tek nešto više od jednog stoljeća. Uostalom, već i samim rođenjem, bez obzira na razne vozačke i plovidbene dozvole, čovjek se susreće s vjetrom, a vjetar je ipak najvažnija “stvar” u jedrenju.

Vječno pitanje: kada je čovjek nešto izmislio, može se postaviti i kada je riječ o jedrenju. Točnije: kada je čovjek, i kako - prvi put zajedrio? Odgovarajući na to pitanje ne smijemo biti brzopleti, ne smijemo odmah pomisliti na moguće načine kretanja (uz pomoć vjetra) po vodi. Jer čovjek je svoj odnos prema vjetru uspostavio na kopnu. Zato još jednom tvrdimo da je za jedrenje prije svega bitan upravo taj naročit čovjekov odnos prema vjetru.

Dok je bio lovac, osjet njuha usmjeravao je prema vjetru, pokušavajući plijenu prići sa zavjetrinske strane. Kad se događalo da su ga zvjeri progonile, trudio se ostati nedostupan njihovom njuhu, a to je mogao samo poznavajući smjer i način na koji puše vjetar. Uostalom, možemo li uopće zamisliti odgovornost onog tko je dobio jednu od najtežih zadaća u povijesti čovječanstva – čuvara vatre? Važno je bilo vatru, ili žar, čuvati na mjestu gdje će je vjetar neprestano raspirivati. Nemoguće je da su vatru držali i čuvali u pećinama, jer od dima ne bi mogli u njima živjeti, a teško je pretpostaviti da su u potrazi za mjestom boravka na izbor imali samo pećine s prirodnim otvorima, tj. nekakvim dimnjacima. I bez ovakvih sudbonosnih zadataka za pleme (ili čovječanstvo) čovjek se prema vjetru neprestano odnosi na poseban, ljudski način. On u mećavi, na primjer, vjetru okreće leđa, čak hodajući natraške, što ne srećemo kod životinja.

Ako čovjeka promatramo na ontogentskom nivou, dakle ne više kao vrstu već kao pojedinca, odnos prema vjetru formira se od samog rođenja. Blisko tepanje majke, oca, ona uvijek dolaze s nekakvim daškom vjetra, s mirisom koji taj dašak donosi. I prva zatvaranja očiju kad netko u dijete puhne, početak su stjecanja iskustva vjetra.

Filogenetski, tj. iskustvo vrste, čovječanstva, prenosi se kroz tisućljeća u obliku vještina ili proizvoda koje nasljeđujemo. Nebrojeno je načina na koje je čovjek pokušao iskoristiti vjetar, o čemu najbolje svjedoči ta nevjerojatna raznovrsnost plovila koja za pogon koriste vjetar. Balvani, jednotrupci, višetrupci, s jednim jarbolom, s dva, tri, uz pomoć latinskog jedra, bermudskog, deseci vrsta dasaka za korištenje valova, s kobilicama, ljuljajućim ili na izvlačenje, daske za vjetar, raznorazna krila za kroćenje vjetra... Kad bi ih željeli samo nabrojiti, ne i opisati, bilo bi nam potrebno daleko više prostora nego li je predviđeno za ovaj tekst. Hoćemo reći, samo zato jer je čovjek jako dobro upoznao bit vjetra još na kopnu, mogao je sada izmišljati stotine načina kako ga iskoristiti za plovidbu vodom. No, potpun i zadovoljavajući odgovor mora biti skriven u krajnjemu cilju jedrenja. Zato i postavljamo pitanje: što je cilj jedrenja?

Ontogenetski, tj. stjecanjem iskustva od rođenja do starosti, iskustvo dodira, dodira dahom, daškom, vjetrom ili sličnim takvim medijima (što je u domeni taktilnog osjeta), skladišti se uz pomoć sinestezije osjetila, preuzimanjem iskustva jednog od drugih osjetila (vidnog od taktilnog na primjer), tako da ja sada vidim i razumijem način na koji leti galeb Jonathan Livingston, premda sam nikada nisam letio. Bach, pisac Livingstona, ujedno i pilot (ne zaboravimo) uspio nam je riječima dočarati nešto što smo mi sami već iskusili na tlu, na zemlji – vjetar, odnos našeg tijela prema vjetru. Zahvaljujući tom našem iskustvu u potpunosti shvaćamo napore mladog galeba da nauči savršeno letjeti.

No, vratimo se pitanju, što je cilj jedrenja? Prije nego li pokušamo odgovoriti na to pitanje, treba primijetiti da je golema različitost plovila na vjetar izazvalo i potrebu da se na neki način ona ukalupe, da se standardiziraju određeni tipovi, što radi lakše proizvodnje (jeftinije) tako i za što lakše rukovanje plovilima u cilju standardiziranja postupaka školovanja.

Međutim, bez obzira na potrebu prilagođavanja plovila na vjetar određenim potrebama i ciljevima, težnja da se jedri što brže i dalje je ostala imperativ razvoja jedrilica (potpuno nalik Livingstonovoj želji). Štoviše, činjenica da se jedrenje odvija u dva različita medija, zraku i vodi, dodatno komplicira problem, tj. dostizanje većih brzina koje su davno ostvarene na kopnu – u jedrenju nije tako jednostavno. Voda, drugim riječima, ne dopušta velike brzine, pogotovo ne bez pomoći motora.

Tehnologija i pronalaženje novih materijala podobnih za izgradnju jedrilica, posljednjih su desetljeća razultirale nevjerojatnim “strojevima za mljevenje brzina”. Ispitujući izdržljivost jedrilica i posada, timovi se sve češće odlučuju na jedrenje u ekstremnim uvjetima, poput sudjelovanja na regatama oko svijeta. Kako bi iskušali najnovija tehnološka dostignuća u jedrenju na jedriličarskim pistama koje okružuju Zemlju slijede četrdesete, spuštajući se do pedesetih pa i na još južnije paralele. U Južni ocean, među ledenjake gdje je Zemlja “najkraća” a vjetrovi najjači. I nije slučajno što te oceanske pustinje nazivaju imenima koja, iz predostrožnosti, odbijaju one neiskusne: “Roaring Forties” (urlajuće četrdesete), “Furious Fifties” (razbješnjele pedesete) ili, ne daj bože “Screaming Sixties” vrišteće šezdesete.

Valja primjetiti da na ovim širinama nema galebova. Na ovim se širinama sreće jedna druga ptica – albatros.

Poetski rečeno (i da skratimo), čovjek svojim prisustvom (i hrabrošću) na tim širinama, omogućuje susret galeba Livingston i albatrosa, njihovih vrlo različitih iskustava. Za razliku od brzine leta kojom teži galeb, albatros je paradigma ustrajnosti i trajanja leta. Jer albatros bez slijetanja leti danima, satima ne zamahujući krilima.

Umjesto težnje ka brzini Livingstona, razumijevajući smisao leta albatrosa, čovjek je shvatio što je cilj jedrenja. Letenje! I sve je više uspješnih pokušaja da se jedrilice izdignu iznad vodene površine, da se oslobode “trenja” koje im ne dopušta da polete. Let! Jedrenje, to već od početka hoćemo reći, nije ništa drugo nego odnos prema vjetru. Usporavanje težnje Livingstona i prihvaćanje ustrajnosti albatrosa. Uzdići se s morske površine, vodene, bez pomoći motora, samo koristeći vjetar, to je cilj jedrenja. I letjeti! Jer letjeti znači ostati sam s vjetrom. A to je, čini nam se, oduvijek bila težnja jedrenja.

Jasno, netko bi sada mogao reći da to više nije jedrenje, jer jedrenje je oduvijek pretpostavljalo vodu i vjetar, i da su to nepobitne činjenice. Bez ustezanja, koristeći od davnine preuzetu mudrost, brzo bismo odgovorili: tim gore po činjenice.

Set as favorite

Bookmark